Dragan Maloševac je specijalist hitne medicine u Zavodu za hitnu medicinu Osječko-baranjske županije. Odrastao je u Zagrebu, samo nekoliko ulaza od Šestina, jedne od prvih zagrebačkih pizzerija s krušnom peći, a vrijeme njegovog odrastanja bilo je i vrijeme prvih kultnih pizzerija u socijalističkoj Hrvatskoj, poput Dvojke, Kamenitih vrata, Purgera, Zadra i Četiri lovca, što je bilo presudno i za njegovu ljubav prema pizzi. Osim što se bavi svime čime se već ljudi na hitnoj bave, Dragan putuje svijetom i isprobava pizze. Probao ih je otprilike milijun, upoznao vlasnike najboljih pizzerija i opsjednut je tajnama pripreme dobre pizze.
Potaknut učestalim komentarima vezanim uz cijene pizza, a pogotovo sustavnim usporedbama i isticanjem talijanskih pizzerija koje su „puno jeftinije od naših“ odlučio sam iskoristiti slobodan vikend i posjetiti Trst. Priznajem, ovo je doslovno prvi put da sam se ciljano zaputio u neki grad ili mjesto prvenstveno motiviran odlaskom u određenu pizzeriju.
Do sada sam, budući da volim putovanja, odredišta birao prema zanimljivim događajima ili znamenitostima, a pizzerije su bile nešto kao dodatni bonus. Trst mi je već dugo bio u planu za duži izlet, a putovanje sam, iskreno govoreći, planirao tek u svibnju sljedeće godine kad se održava njihov polumaraton. Međutim, nisam izdržao pa sam se u ovaj zanimljiv grad smješten u Tršćanskom zaljevu zaputio nešto ranije.
Izabrao sam dvije pizzerije, obje vrlo popularne i s vrlo visokim ocjenama u recenzijama. Obje u samom centru grada. Prvi smo se dan odlučili za L'Antica Pizzeria da Michele, jednu od najpoznatijih svjetskih pizzerija. Prije tri smo godine bili u onoj napuljskoj koja je postala poznata nakon prikazivanja filma Eat, Pray, Love u kojem Julia Roberts sjedi u pizzeriji i izgovara legendarnu rečenicu: “Ovo je Napulj.Tvoja je moralna obaveza jesti i uživati u pizzi Margheriti“.
Tršćanska se L'Antica Pizzeria da Michele smjestila u strogom centru grada na samo par minuta hoda od znamenitog kanala Grande, a iako se radi o istoj pizzeriji i istom vlasniku u mnogočemu je različita od one napuljske. Pizzerija je prostorno puno veća i može primiti puno više gostiju, raspoređena je na dvije etaže s velikim brojem malih stolova. Na mjesto smo čekali nekih desetak minuta, a princip je isti kao i u Napulju.
Čim se neki stol oslobodi konobar dođe po vas i odvede vas do tog stola. Naš je stol bio u prizemlju pa smo imali pogled na malu prostoriju s velikom krušnom peći. Otišao sam pogledati kako izgleda i prostor na katu te sam došao do zaključka kako se u pizzeriji trenutno nalazi nekih osamdesetak gostiju. To me je na prvu pomalo zbunilo budući da se pizze peku u samo jednoj krušnoj peći.
A onda sam desetak minuta promatrao tri iskusna pizza majstora i shvatio zašto nema dužeg čekanja. Iskusni je pizza majstor koji radi na peći u tih desetak minuta ispekao dvadesetak pizza. Istovremeno se u peći nalaze tri ili četiri pizze, a čim bi jednu pizzu nakon minute i pol izvukao iz peći odmah je sljedeću stavljao unutra. Nama su pizze na stol stigle nakon dvadesetak minuta.
Izgledom su potpuno iste kao i one u Napulju, a iste su i veličinom koja vas doslovno iznenadi. Pizze su toliko velike da vire izvan rubova tanjura nekih pet, šest centimetara. Ogromne su. Ova je pizzerija poznata po tome što pravi autentičnu tradicionalnu napoletanu.
Ta se napoletana razlikuje od modernih napoletana i po izgledu i po teksturi tijesta. Pizza nema uzdignute, debele i napuhane rubove, tanka je i jako mekana. A tijesto je savršeno. Isti sam doživljaj imao i u Napulju. Iako sam posjetio na stotine pizzerija nigdje nisam naišao na tako kvalitetnu tradicionalnu napoletanu.
Nešto najbliže sam probao u Beogradu prilikom posjete tamošnjoj pizza akademiji iza koje stoji iskusni pizza majstor i veliki stručnjak za tradicionalnu napoletanu Goran Abramović. No bez obzira na svoje znanje i vještinu i on se u svojoj pizzeriji Pietra morao na neki način prilagoditi tržištu. Ono što razlikuje ovu pizzeriju od one napuljske su izbor pizza i cijene. I upravo je to ono što me je potaknulo na odlazak u Trst.
Ova pizzerija ima puno veći izbor pizza. Osim tradicionalnih Margherite, Marinare, Cosacce i Marite u ponudi je i veći broj gurmanskih pizza, a samu Margheritu prave i poslužuju u šest varijacija. Naravno, među gurmanskim se pizzama nalazi i moja omiljena pizza s mortadelom koju sam i naručio, ali sam zbog toga prvi put zažalio. Uz Mortadella e Stracciatella naručili smo i običnu Margheritu.
Ne, ne smije se u Antica Pizzerie da Michele naručiti ništa osim Margherite. Ponovo sam se osjećao potpuno isto kao i prije tri godine u Napulju. Fina i ukusna tradicionalna Margherita za koju ne znaš ima li bolje tijesto ili sastojke u nadjevima. Pojedeš je i poželiš naručiti još jednu. Očito se tršćanska pizzerija prilagodila tržištu pa pravi i gurmanske pizze, ali definitivno nije to ono što prati njihovu izvornu ideju. Dođem li ponovo, nema šanse da naručim bilo koju gurmansku pizzu pored njihovih Margharita.
A sad malo o cijenama. Zapamtio sam jedan od komentara ispod moje zadnje kolumne u kojem je netko napisao kako se upravo vratio iz Trsta gdje je u strogom centru grada pojeo pizzu u vrhunskoj pizzeriji za 6 eura. Možda ako je naručio trokut pizze na kartonskom podlošku iz kamp prikolice preuređene u fast food parkirane na parkiralištu trgovačkog centra ili u obližnjem parku. U centru Trsta u bilo kojoj poznatoj pizzeriji sigurno nije.
Prije informacije o cijenama treba istaknuti kako u svim tršćanskim pizzerijama naplaćuju nešto što se zove coperto. Kod nas se coperto najčešće prevodi kao postava stola, a ovdje se naplaćuje dva eura po osobi. Dva eura po osobi. U našim se pizzerijama coperto ne naplaćuje. A cijene nisu takve kakve ih komentatori mojih kolumni vole prikazivati.
Najjeftinija varijanta Margherite iznosi 8 eura. Ostale Margherite su od 9 do 12 eura. Gurmanske su pizze od 11 do 14,50 eura koliko košta ona najskuplja, pizza s mortadelom. Matematika je poprilično jednostavna. Margherita je u biti deset eura, a pizza s mortadelom 16,50 eura. Osim ako pizzu ne uzmete u kutiji i ponesete je za van. Da, popularna pizzerija na koju se svi pozivaju ne prodaje pizze po pet ili šest eura. Možda ona napuljska, ali ne i ova u Trstu.
Cijene pića, prvenstveno piva isto su paprene. Malo točeno industrijsko pivo (0,2 dcl) je 3,50 eura, a veliko (0,4 dcl) je 6 eura. Kod nas se za četiri ili pet eura popije vrhunsko craft pivo od pola litre. Ne želim ulaziti u rasprave zato jer rasprave na portalima i društvenim mrežama nemaju doslovno nikakvog smisla. Samo iznosim činjenice uz priložene slike cjenika. Zaključak o cijenama prepuštam čitateljima. Iako znam da će opet mnogi nastaviti po starom. Red uvreda, red iskrivljenih činjenica, red loših i promašenih usporedbi.
Dvije pizze, malo pivo i sok platili smo 34 eura. Što je znatno više nego u većini naših pizzerija. Još smo više potrošili u drugoj tršćanskoj pizzeriji dan poslije, ali o tome ću pisati više u sljedećoj kolumni. Cijena definitivno prati kvalitetu pizze, usluge i cjelokupnog doživljaja i adekvatna je za ono dobiveno, ali je ipak viša od već spomenutih pet ili šest eura.
No, bez obzira na cijene svaki bi ljubitelj pizze trebao posjetiti ovu legendarnu talijansku pizzeriju. L'Antica Pizzeria da Michele vrlo je slična onoj napuljskoj pa se u samom restoranu na udarnoj poziciji nalazi velika slika Julie Roberts. Isti je motiv sa slikom poznate glumice na svim stranicama cjenika. Atmosfera je ugodna i opuštena, a osoblje poprilično angažirano i snalažljivo pa nije ni čudno što mnogi pišu osvrte i kolumne baš o ovoj legendarnoj i svjetski poznatoj pizzeriji.
Mi smo nakon ručka višak unesenih kalorija potrošili nešto dužom šetnjom do dvorca Miramare zbog čega sam u više navrata požalio što ipak nisam naručio i pojeo još jednu vrhunsku Margheritu.