BROJNI hrvatski nogometaši ostavili su dubok trag u Bundesligi, a jedan od njih svakako je i Jurica Vranješ (45). Nekadašnji veznjak hrvatske reprezentacije i dijete Osijeka u Njemačkoj je proveo cijelo jedne desetljeće te skupio 176 nastupa za klubove koji su se borili za sami vrh Bundeslige.

Vranješ je i nakon igračke karijere ostao u nogometu. Bavi se menadžerskim poslom te pozorno prati događanja na terenima u Hrvatskoj, regiji i ostatku svijeta. Njegove riječi često možete pročitati i čuti u medijima, pa tako i na Indexu, ponajviše upravo zbog toga što je i dalje veliki zaljubljenik u nogomet te se ne libi izreći svoj stav ni o kojoj temi s domaćih terena.

Jurica Vranješ dao je veliki intervju za Index

Jurica Vranješ gost je i novog Intervjua tjedna na Indexu. Za promjenu smo odlučili da ovaj puta s Vranješom nećemo govoriti o aktualnim temama, o borbi za naslov u SuperSport HNL-u ili o problemima u njegovom Osijeku.

U ovom razgovoru prisjetili smo se Vranješove bogate karijere u kojoj je kao 19-godišnjak postao kapetan Osijeka pored brojnih legendi, a zatim napravio veliki transfer u Bayer Leverkusen i s njime bio u finalu Lige prvaka te se borio za osvajanje trostruke krune. 

Prisjetili smo se i Vranješovog odlaska u Stuttgart, gdje ga je vodio osebujni Felix Magath, a potom i perioda u Werderu, gdje je ostao najdulje te se također borio za vrh Bundeslige zajedno s brojnim velikim imenima, uključujući Ivana Klasnića, kojemu je bio podrška u njegovim najtežim životnim trenucima. 

Govorili smo i o Svjetskom prvenstvu 2002., jedinom velikom natjecanju na kojem je igrao za Hrvatsku (2006. nije ulazio u igru), kao i o nikad ostvarenom transferu u Hajduk te o raskidu ugovora s Rijekom, u kojoj je završio karijeru.

Čime se danas bavite?

Od 2013., nakon što sam završio igračku karijeru, počeo sam se baviti menadžerstvom i radom s mladim igračima. Do danas to radim. Sad sam prešao i na nešto starije igrače, ovi koji su bili mladi kad sam ih uzeo sad imaju po 22-23 godine. Imam kontakte svugdje, ali je za taj nivo sve manje igrača. No igrača treba na vrijeme prepoznati pa ga negdje odvesti.

Koliko igrača trenutno imate?

Nemam ih previše. Uvijek ciljam mlade igrače, po 15-16 godina, da ih izvedem na put. Krenuo sam prije deset godina, prvi igrač mi je bio Josip Brekalo, kojeg sam odveo u Wolfsburg te kasnije u Stuttgart. Imam igrača po Hrvatskoj, možda ne tako zvučnih imena kao što je Josip bio na početku karijere, a imam i dva-tri igrača u Sloveniji te trenera u Olimpiji iz Ljubljane.

Ipak, u zadnjih par godina se više bavim povezivanjem igrača izvana, primjerice iz Engleske u Njemačku, sudjelovao sam u par takvih transfera. Imam kontakte svugdje, kao što i drugi imaju. To treba iskoristiti i biti korektan i pošten u tom poslu.

Pratim sve što se događa ne samo u Hrvatskoj nego i na Balkanu, ali trenutačno ne vidim igrača kojeg se može ponuditi Dortmundu ili Leipzigu, zadnji takav bio je Luka Vušković. Moramo ići zaobilaznim putem, u nešto slabije klubove, primjerice Werder ili Sttutgart, za koje sam igrao.

Recimo, ponudu koju je Rijeka imala od Fenerbahčea za Niku Jankovića sam ja radio, ali splet okolnosti je bio takav da se to nije dogodilo. Mourinho ga je htio, ali je otišao. U jednom danu se promijenila cijela struktura tako da taj transfer nije uspio.

Dakle, Mourinho je baš inzistirao na Jankoviću?

Da, Mourinho je inzistirao, a i sportski direktor je inzistirao na jednom igraču kojeg će platiti nešto manje. Naravno, Mourinho je htio igrati i Ligu prvaka pa su doveli Asensija, Akturkoglua i druge, ali su pametno htjeli dovesti i jednog mlađeg igrača kojeg će platiti 5-6 milijuna eura, kakva je i bila ponuda. On se mogao razvijati uz te igrače pa bi ga kasnije mogli preprodati. 

Janković je bio ta opcija, ali u 24 sata sve se promijenilo. Sve je bilo dogovoreno, i privatno i klub s klubom, ali je Fenerbahče ispao od Benfice u kvalifikacijama za Ligu prvaka, Mourinho je otišao ili dobio otkaz i nastala je stanka od par dana. A s Turcima kad imaš stanku od par dana znaš da je vjerojatno kraj. Nešto slično se događalo i s Brunom Petkovićem, koji je na kraju ipak potpisao. To je turski nogomet.

Toliko o aktualnostima, idemo na same početke. Kako je izgledalo vaše odrastanje u Osijeku, koje je bilo obilježeno i ratom?

Da, bio je rat, ja sam 1980. godište. Kad je bilo najgore, imao sam 10-11 godina. Mi malodobni smo s mamama i braćom morali otići iz Osijeka. Prvo sam bio u Vrgorcu kod tatine rodbine, dok je tata ostao u Osijeku. Poslije toga smo išli u Čakovec. 

U izbjeglištvu smo bili do 1993., tada se malo počelo smirivati i tada je počelo ozbiljnije bavljenje nogometom. Prvo u Grafičaru, onda u Olimpiji, iz koje sam kao stariji pionir prešao u Osijek i ondje prošao sve kategorije. 

Kad se vratim, bilo je to lijepo djetinjstvo. Nismo imali puno, kao ni druga djeca. Imali smo novu državu, iako se ja ni ne sjećam kako je bilo u Jugoslaviji. Roditelji su bili odlični, ništa nam nije nedostajalo. 

I u nogometu je bilo odlično, i u Grafičaru i u Olimpiji u Osijeku. Bili su to treneri starog kova. Pokojni Ivan Maras, Zdenko Kurtović, Tomislav Priegl, Miomir Meter, da nekog ne zaboravim...

Imali smo staromodno školovanje, ali pošteno, od poštenih ljudi. Nisu gledali tko je tko i tko ima, a tko nema. Igrali su najbolji. Imali smo dobru generaciju koja se borila s Dinamom i Hajdukom i njihovim čudesnim generacijama.

Kasnije smo se svi spojili u U-21 reprezentaciji. Iz Hajduka su bili Stipe Pletikosa, Zvonimir Deranja, Igor Tudor, Ivan Leko. Iz Dinama Igor Bišćan, Mihael Mikić, Tomo Šokota, Josip Šimić, iz Rijeke Dario Smoje i Renato Pilipović, iz Osijeka Marko Babić, Josip Balatinac i ja. Bilo je jako puno dobrih igrača.

Bio sam prepoznat od trenera u Osijeku, ja i još dvojica-trojica, iako je bilo još jako dobrih igrača. Došao je trener Milan Đuričić koji je još sve to pogurao prema naprijed, predsjednik je bio Antun Novalić. Imali smo dobru juniorsku generaciju, prvi je iz nje izašao Balatinac, zatim ja pa Babić. Novalić je to sve dobro uklopio s trenerom Đuričićem te kasnije još nadogradio sa Stankom Poklepovićem.

Stali su uz nas mlađe igrače i gurnuli nas uz starije, uz Ivu Ergovića, Ivicu Beljana, Damira Vuicu, Bakira Beširevića, Stjepana Vranješa, Almira Turkovića, Stanka Bubala. Imali smo podršku i sigurno je da smo uspjeli zahvaljujući viziji trenera, predsjednika i starijih igrača.

Vrlo mladi ste dobili i kapetansku traku. Kako je do toga došlo i kakav je osjećaj biti kapetan takvim imenima i puno iskusnijim igračima od sebe?

Dotad su kapetani bili Ergović i moj bratić Vranješ, ali Novalić je u tom trenutku vidio da mogu igrati te da ta kapetanska traka možda znači još nešto. Ne mogu reći da sam ja to zaslužio, nisam, imao sam 19 godina. Ali on je tako odlučio, a s dobrim igrama i rezultatima sam se samo dizao pa je nakon šest mjeseci bila druga priča. Nekih godinu dana sam bio kapetan i to mi je sigurno dalo još jednu snagu.

U tom trenutku su u svlačionici bili jako dobri igrači, i ljudski i nogometno. Ne mogu reći da mi je bilo teško biti kapetan jer su svi bili korektni i normalni, ali to je tako kad imaš rezultat. Naravno da ja ništa nisam previše odlučivao kao kapetan, to su odlučivali stariji igrači, no osjećao sam se ponosnim što sam u tom društvu.

Sami kažete da ste imali dobre rezultate, u prvenstvu ste bili u vrhu, a osvojili ste i Kup, do danas jedini veliki trofej Osijeka.

Da, osvojili smo ga pobjedom protiv Cibalije u finalu. Prije toga smo Rijeci odnijeli onu famoznu titulu 1999. godine. Lijepo je bilo osvojiti Kup, ali ni Cibalia nije bila ništa lošija i ne bi bilo nezasluženo da ga je ona osvojila. No taj trofej stoji u vitrinama i svi koji smo sudjelovali u njegovom osvajanju možemo biti ponosni.

Spomenuli ste i tu kontroverznu utakmicu s Rijekom o kojoj se i danas često priča. Čega se sjećate u vezi nje?

Živim u Opatiji i naravno da se oni stariji sjećaju te utakmice i ne mogu je preboljeti. Možda je bol malo ublažena s ove dvije kasnije titule, ali 1999. bi to imalo još jače značenje. Sjećam se pune Kantride, jako dobre ekipe Rijeke, nabrijane atmosfere, ali sjećam se i da smo mi bili jako dobri. 

U situacijama kad nekoj ekipi nešto treba, lako je moguće da stvari neće krenuti po planu. Mi smo poveli, Bubalo je zabio gol s nekih 25 metara. Njima se uvukla nervoza, izjednačili su, a onda se dogodilo ono famozno zaleđe. Vidio sam neku snimku, fotografiju po kojoj se vidi da nije bio ofsajd, ali sudac Krečak je digao. Nije bilo VAR-a i tehnologije kao danas. Onda se moglo svirati što je kome trebalo.

Igrali ste i Europu protiv tada moćnog West Hama, a godinu dana ranije protiv Anderlechta...

S Anderlechtom smo bili blizu prolaska, u Gradskom vrtu smo pobijedili 3:1, zabio sam jedan gol i još jedan namjestio. Tamo smo izgubili 2:0 i na pravilo gola u gostima smo ispali. Godinu dana kasnije je došao West Ham s Igorom Štimcem, Paolom Di Canijom, Riom Ferdinandom, Frankom Lampardom...

Nas par mladih igrača se tada prvi put susrelo s pravim stadionima i pravom ekipom. Igrao sam u sredini terena protiv Lamparda i tek tad sam vidio koliko sam daleko od tog nivoa, iako ni mi nismo bili loši. Protiv Anderlechta smo bili pred prolaskom, protiv West Hama je na Gradskom vrtu bilo 1:1 do zadnjih minuta, kasnije smo ukupno ispali sa 6:1.

To je već druga dimenzija, ali mladom igraču to dobro dođe da vidi gdje je jer težiš doći na taj nivo. Meni se posrećilo da sam već šest mjeseci kasnije igrao za Bayer Leverkusen.

Kako je došlo do transfera u Leverkusen?

Imao sam pet-šest drugih ponuda, ali je u siječnju 2000. Leverkusen najviše zagrizao. U tom trenutku mladi igrač gleda da ode negdje gdje će imati podršku jer su tada ondje bili Robert i Niko Kovač, Boris Živković... Bilo je naših četiri-pet. Leverkusen je tada igrao Ligu prvaka, bili su jako dobar klub, kao sad u zadnje dvije-tri godine.

Imponira ti da te traži klub koji igra Ligu prvaka, a ti imaš 19 godina, i još za tebe plate dobru odštetu. Tako smo se Marko Babić i ja odlučili da u paketu idemo u Leverkusen.

Na Transfermarktu piše da je ta odšteta iznosila tri milijuna eura. O kakvim se vrijednostima tu zapravo radilo i kakve bi one bile u današnjem kontekstu?

Po onome što ja znam, Babićev i moj transfer je ukupno bio 14 milijuna maraka. Deset je bilo za mene, a 3.5 milijuna za Marka. Preostalih 500 tisuća eura je bilo za organizaciju utakmice Osijek - Leverkusen, koja se nikad nije odigrala.

Nije da se hvalimo Marko ili ja, ali jednom sam pročitao da je 2000. vrijednost transfera od 18 milijuna maraka ravna današnjoj vrijednosti od 35 milijuna eura. U to vrijeme je tih 14 milijuna maraka bio jako velik novac.

Kakvi su bili dojmovi kad ste kao mladi igrač došli u moćnu svlačionicu Leverkusena?

Kao mladi igrači smo preko noći došli u kabinu s igračima koje si dotad gledao na televiziji DSF i kod nas u emisiji Petica. Velik klub, velik stadion... Lucio, Ze Roberto, Michael Ballack, Bernd Schneider, Ulf Kirsten, Oliver Neuville, Yildiray Basturk, Robi Kovač, Dimitar Berbatov... Niko je u tom prijelaznom roku baš otišao pa sam ja došao kao zadnji vezni. I Zoran Mamić je tu bio šest mjeseci.

Bila je to jako dobra ekipa. Skoro svi smo bili reprezentativci. Od 23-24 igrača, nas 20 je išlo u reprezentacije. Svaka tri dana smo igrali, Bundesligu i Ligu prvaka. Tada još nije bilo WhatsAppa i Vibera. Jednom tjedno si zvao kući, minuta poziva bila je osam ili deset kuna. 

Sad kad imam djecu, mogu misliti kako je tada bilo roditeljima. Bez obzira na to što si otišao u veliki klub zaraditi novac, danas je to puno lakše. Današnja djeca više se čuju s roditeljima kad su negdje vani nego kad su kod kuće.

Tamo su sami pa im dođe da nazovu obitelj. Zato više nije tako teško otići. Ali nismo mi ni razmišljali o tome hoćemo li zvati kući ili ne. Htio sam igrati nogomet i otići u bolju ligu, otvorio mi se Leverkusen i nema natrag.

U Leverkusenu je tada bila velika hrvatska kolonija. Koliko vam je to olakšalo prilagodbu i koliko ste se svi zajedno družili?

Puno mi je olakšalo. Kad dođeš ujutro u kabinu, ipak tu sjede Robi, Boris Živković, Marko i ja. Bila su tu još dva naša dečka koja su igrala za drugu momčad. Došao je i Berbatov, koji gotovo savršeno priča naš jezik jer je rođen na granici sa Srbijom. Družili smo se.

Ipak, možda to u jednom trenutku nije dobro. Ne radi nogometa, jer su to sve profesionalci i vrhunski igrači. Usudio bih se reći da je Robi Kovač u to vrijeme bio najbolji stoper u Njemačkoj i jedan od pet najboljih u svijetu. Nije bezveze završio u Bayernu i Juventusu.

Nije dobro jer ti je možda otežavalo prilagodbu oko jezika, koji ti je vrlo važan. U današnje vrijeme svi pričaju engleski i sramota je da neki igrač kad ode van ne zna engleski, ali to se danas vrlo rijetko može dogoditi. Tada je to bilo normalno. 

Naravno da je svima ljepše kad imaš svoje. Kao i Brazilcima, bili su Lucio, Juan, Franca, Ze Roberto, bio je i jedan Marquinhos koji je bio jako dobar igrač, ali se nije snašao.

A bilo je tu i nekoliko igrača koji su vukli porijeklo iz Hrvatske...

Da, Thomas Brdarić, golman Frank Jurić iz Australije. Brdarićevi su iz Vojvodine, Jurić je iz Zadra, ali su mu roditelji otišli u Australiju. Sad kad gledam, bilo nas je bliže deset, a ne pet-šest. Bio je i Frenkie Hejduk, Amerikanac koji nije znao beknuti naš, razgovarali smo na engleskom koliko smo znali. On je ostao kratko, ali bio je jako dobar desni bek i jako dobar lik.

Taj Leverkusen je nažalost ostao poznat po nadimku Neverkusen. Brojna druga mjesta u Bundesligi i poraz u finalu Lige prvaka u godini u kojoj ste se borili za trostruku krunu, a na kraju ostali bez trofeja. Kako je to moguće?

U 20 dana smo sve izgubili. U zadnjem kolu smo izgubili prvenstvo jer je Dortmund golom Ewerthona u zadnjim minutama protiv Werdera osvojio titulu. Zatim smo igrali finale Kupa i izgubili od Schalkea. I onda smo u Glasgowu 2002. s Real Madridom, gdje smo dobro parirali i u nekim trenucima bili bolji, izgubili onim famoznim golom Zidanea.

Kako je bilo svjedočiti tom golu, jeste li mogli vjerovati da je čovjek to uspio zabiti?

Bila je nevjerica. Mada smo mi te sezone nadmašili sva očekivanja, nikome nije bilo ni u snovima da će Leverkusen igrati finale Lige prvaka. Ne može se reći da mi nismo htjeli osvojiti, ali Real je velik klub i jedan potez odluči utakmicu. Mi smo u tom trenutku bili bolji, izjednačili smo, Lucio je glavom zabio za 1:1. Napadali smo, Berbatov je imao par ozbiljnih šansi, a onda ti Zidane zabije taj gol.

Ne znam što je to, ima valjda neki nogometni bog. Ako je netko morao zabiti takav gol, onda je to Zidane. Zato on i je najveći i zato je Real i najveći klub. Oni imaju tu karizmu i kad je napeto uvijek će se okrenuti njima. Mi smo tek nakon par dana bili svjesni do čega smo došli jer smo doživjeli nemoguće udarce u tri tjedna. A bili smo odlična ekipa i mogli smo osvojiti tripletu. Šteta, što reći.

U finalu niste ulazili u igru, ali zato jeste u polufinalu protiv Manchester Uniteda, koji ste izbacili na gol u gostima. Ima li nešto da vam je ostalo urezano u pamćenje iz tih utakmica?

Atmosfera protiv Uniteda na Old Traffordu bila je nešto nemoguće, pa ta borba s njima... U finalu sam bio na klupi, Marko je ušao sedam-osam minuta. Bilo bi lijepo da sam ušao, ali u polufinalu sam igrao, i ranije sam ulazio. Bilo je nas 22 igrača, rotiralo se jer je tempo bio strašan. Sigurno ne bismo tako daleko došli da nismo imali takvu ekipu.

Par puta ste kroz razgovor spomenuli Lucija, vjerojatno jednog od najboljih stopera toga doba, koji je danas možda malo zaboravljen. Kakav je on bio?

On je prvu utakmicu za Leverkusen odigrao protiv Kolna, došao je par dana ranije. Brazilcima je teško naučiti njemački jezik i oni su godinama imali svojeg prevoditelja. Trener nam je govorio kako ćemo igrati, Lucija je stavio na stopera, a on je zabio dva gola. Uzeo je loptu i prošao sve.

Igrao je divlji nogomet, nerezonski, ali je bio toliko moćan. Imao je korak da je tih 80 metara istrčao bez problema, odigrao neki dupli pas i zabio dva komada. Tu se vidjelo da je životinja i da je moćan, ali je radio k'o konj. Imao je privatnog trenera i s njim je radio prije i poslije naših treninga. U Leverkusenu je došao na vrhunski nivo, postao reprezentativac i otišao u Bayern.

Je li i Ze Roberto bio takav radnik, s obzirom na to da je do 44. godine igrao vrhunski nogomet?

Ze Roberto je bio životinja. Na lijevoj strani je mogao sve igrati. Bio je kao mačka. Dizao se čim padne. Driblinzi, bicikli, ubačaji, slobodnjaci... Sve s brazilskim štihom. Bilo ga je gušt gledati. Na treningu bježiš od njega, ne možeš mu parirati. Brži je, moćniji, ima nisko težište. Bio je u Realu i Bayernu, nije to bezveze.

Nakon tog nesretnog finala Lige prvaka, slijedila je reprezentacija i Svjetsko prvenstvo 2002., jedino veliko natjecanje na kojem ste igrali. Čega se sjećate s tog prvenstva u kojem je Hrvatska pobijedila na papiru najtežeg, a izgubila od dva lakša protivnika?

Tada nismo bili ni blizu onome što je reprezentacija u zadnjih deset godina. Bilo je nas par mlađih koji smo bili potencijali - Babić, Šerić, Balaban, ja. A u tom trenutku imaš Šukera, Bokšića, Prosinečkog, koji su na zalasku karijere i idu na Svjetsko prvenstvo, a ti kao mladi potencijal ideš s njima.

Naravno da ti to treba imponirati, i više nego što imponira igračima danas. Mlađi igrači danas ne daju na sebe i imaju više ega, a nama je bila čast što ćemo biti s tim igračima.

Mi smo tada mogli dobiti najjače, a protiv najslabijih smo gubili. U zadnjih deset godina poklopio se ozbiljan karakter i više nije tako. Danas je i drugačije vrijeme. Igrači više rade, profesionalniji su nego prije. Prije se sve izvlačilo na kvalitetu Šukera, Prosinečkog, Bokšića, Asanovića...

Sad imaš kvalitetu Modrića, Perišića, ali oni su i dalje radnici. Ne želim nikoga uvrijediti, gledam sam po sebi, ali u Leverkusenu gotovo nitko nije imao dodatnog trenera ili masera, dok igrači nisu shvatili da je to bitno. Imamo primjer Perišića, koji i dalje igra na top nivou i koji se vratio nakon onakve ozljede. To ne možeš ako ne radiš s nekim sa strane.

Trening danas nije dovoljan. Nama je to prije bilo dovoljno jer nogomet nije bio toliko brz i nije bilo toliko utakmica. Što sam ja znao o regeneraciji? Odem spavati i ja sam se regenerirao. Danas idu u hladne kupke, masaže, struje... Oni su za 24 sata spremni za drugu utakmicu.

Pobijedili smo Italiju, vjerovali smo da ćemo proći. Euforija se digla jer je Italija bila vrhunska u to vrijeme. Svi su očekivali da ćemo dobiti Ekvador, a mi tu kiksamo. To je prije bilo tako, ali u zadnjih deset godina takve utakmice pobjeđujemo jer smo sad vrhunska reprezentacija.

U sezoni nakon Svjetskog prvenstva niste puno igrali. Što se dogodio?

U desetom mjesecu sam dobio diskus herniju. Dvije i pol godine sam puno igrao u Leverkusenu... Moram se vratiti na ovo što sam govorio prije. Nisi gledao sa strane gdje se možeš poboljšati, što te smeta. Danas svi idu na testove. Mene su počela boljeti leđa. Sjećam se kao danas, 25. listopada 2002. više nisam mogao. Iskočio mi je disk.

Leverkusen je htio da idem na operaciju, ali ja sam se posavjetovao s nekim drugim ljudima, čak i sa Slavenom Bilićem. On je otišao kod Peharca u Pulu pa sam zvao njega. Posavjetovao sam se s njim, bojao sam se operacije s 22 godine. Napravio sam pauzu od dva-tri mjeseca, nisam prošao zimske pripreme. Odlučio sam ići k Peharcu i hvala Bogu da jesam jer sam prošao bez operacije.

Klubu to možda nije dobro sjelo jer je njima trebao igrač za svaka tri dana. Oni su mi već dogovorili operaciju, ali meni nije bilo baš svejedno, operacija mi je bila zadnja opcija. 

Iz Leverkusena zatim odlazite u Stuttgart. Kako je do toga došlo?

Leverkusen mi je nudio novi ugovor na četiri godine, ali Felix Magath me zvao da dođem u Stuttgart. Vidio je da sam mlad i da mi istječe ugovor. On je volio dovoditi igrače koji su upali u probleme pa ih opet dići.

Sa Stuttgartom sam potpisao na dvije godine, od čega sam godinu i pol bio standardan. Onda je Magath otišao u Bayern, a zamijenio ga je Matthias Sammer. Kod Magatha smo igrali s dva zadnja vezna, bili smo to Zvonimir Soldo i ja, ali Sammer je promijenio sustav i više nisam puno igrao. 

Kad se vraćam na transfer u Stuttgart, Leverkusen se, u godini kad je meni istjecao ugovor, u zadnjem kolu spasio da ne ispadne. A mene zove Stuttgart koji je završio drugi i igra Ligu prvaka. Imao sam manji ugovor nego što bih imao u Leverkusenu, ali privlači te Liga prvaka, sportski motivi. Nisam toliko gledao na zaradu. Isto mi se dogodilo kad sam išao u Werder. Stuttgart je pao, a Werder je igrao Ligu prvaka.

Kako je bilo raditi s Felixom Magathom, jednom od najposebnijih trenerskih ličnosti u povijesti nogometa?

Doveo me u Stuttgart iako sam se sedam-osam mjeseci mučio s leđima, ali dao mi je ugovor na dvije godine i rekao mi da vjeruje u mene. Pričao je o meni i sa Zvonimirom Soldom, s kojim sam bio na prvenstvu u Koreji i Japanu. Magath je Soldi beskrajno vjerovao. 

Pristao sam odmah na Magathovu ponudu, nisam puno ni pregovarao jer sam se samo htio vratiti na razinu na kojoj sam bio u Leverkusenu. Imao sam i drugih ponuda iz Bundeslige, ali ne od klubova koji su bili na razini Stuttgarta.

Poseban je tip. Kod njega nema teretane, nema fitness trenera, on vodi sve. To su treninzi starog kova, kakvi u današnjem nogometu ne prolaze. Igrači bi se danas digli na sve četiri noge. Nema šanse da bi u današnjem nogometu takav trener opstao. 

Ne znam je li to dobro. Nekim ekipama možda treba takav trener. Prošao sam jako puno dobrih trenera, ali da vodim klub i ako hoću uspjeh, na kraju bih se uvijek odlučio za Felixa Magatha prije nego nekoga drugog. No vremena i igrači su se promijenili i on nažalost ne bi opstao.

Nemam što garantirati za njega, on je napravio uspjeh gdje god je bio. S nama je bio drugi u Stuttgartu, u Ligi prvaka smo u osmini finala ispali od Chelseaja na gol u gostima. U ekipi je imao samo dva igrača preko 30 godina, Soldu i Krasimira Balakova. 

Mi ostali smo svi bili mlađi i on nas je digao. Fernando Meira, Marcelo Bordon, Aleksandar Hleb, Kevin Kuranyi, Hakan Yakin, Philipp Lahm, Andreas Hinkel. S tom sezonom iz Stuttgarta je Magath otišao u Bayern. Bio je prvi trener koji je dvije godine zaredom osvojio kup i prvenstvo u Njemačkoj, a oni su ga maknuli jer igrači nisu mogli raditi s njim.

S Wolfsburgom je bio prvak, a ondje i danas ima jedna uzbrdica koju je on napravio. Zovu je Magathberg. Igrači su na njoj stalno trčali jer on je na treninzima ubijao. Sjećam se da smo na pripremama imali četiri treninga na dan. Ali čovjek mora biti iskren i pošten i reći da ako prođeš njegove pripreme, cijelu sezonu si spreman i ništa ti se ne može dogoditi.

I danas stoji rekord Bundeslige koji je s Magathom u Stuttgartu u sezoni 2003./04. postavio golman Timo Hildebrand. Nije primio gol 884 minute, devet cijelih utakmica. To je Magathova zasluga jer nas je fizički dotjerao na vrhunsku razinu.

Rekli ste da je Magath beskrajno vjerovao Soldi. Kakav je Soldo imao status u Stuttgartu?

Soldo je bio legenda, proveo je tamo deset godina. Bio je Magathova produžena ruka, a Magath nije čovjek od puno priče. On voli da se pokažeš na terenu. Stavit će te neovisno o tome koliko imaš godina. Tako je i Hleba vidio u drugoj momčadi Stuttgarta. Rekli su mu da je došao iz Bjelorusije, a on je poručio da Hleb od sutra trenira s prvom ekipom.

Ali sa Soldom je imao fantastičan odnos. Iskreno, mi smo se Magatha bojali. Kada su igrači htjeli pričati s Magathom, prvo su pitali da Soldo priča s njim. On je sa Soldom znao sjesti navečer i napraviti plan za utakmicu. Ali to je radio samo s njim i možda s Balakovim.

Nije tu bilo priče, teren je priča. Imaš trening ujutro i pokaži da si zaslužio igrati. Toga danas nema.  Ako igrači danas imaju problema s trenerom, odmah zovu agenta, pa agent mora zvati sportskog direktora...

Transfer u Werder ste već ranije spomenuli. Kako vam je bilo u Bremenu?

Došao sam 2005., nakon što je Werder osvojio duplu krunu. Došli su još Per Mertesacker iz Hannovera i Torsten Frings iz Bayerna. Dotad su u Werderu igrali Fabian Ernst i Mladen Krstajić, koji su nakon duple krune otišli u Schalke, pa su trebali zamjene za njih. 

Bilo je fenomenalno. Opet se igrala Liga prvaka. Bila je to odlično posložena ekipa, s onim ludim golmanom Timom Wieseom, koji se danas bavi borilačkim sportovima. Pa onda Mertesacker, Naldo, Frings, Diego, Mesut Ozil, Ivan Klasnić, Miroslav Klose...

Klasnić je u ono vrijeme bio među tri-četiri najbolja napadača Bundeslige. Ailton je bio najbolji strijelac lige kad su bili prvaci, a Klasnić mu je namjestio 70 posto golova. Tad nisam igrao za Werder, ali u svlačionici se i kasnije pričalo da je Ailton došao Klasniću s trofejem za najboljeg strijelca i rekao mu: "Ovo je tvoje."

Ivan je igrao odlično. Imali smo četiri vrhunska napadača. Klasnić, Klose, Hugo Almeida i Markus Rosenberg. Svaki od njih je imao svoju kvalitetu, ali Klasnić je bio broj jedan. Trener je uvijek stavljao Klasnića pa onda drugog napadača birao po onome što mu je u tom trenutku bilo potrebno. 

Diego je bio odličan kao desetka, doveli su Ozila iz Schalkea. Claudio Pizarro je dolazio u dva-tri navrata. Par godina se stvarala jako dobra ekipa. Cijeli grad je disao za Werder. Kad kažeš Bremen, znaš samo za Werder i za pivo Becks. Redovito smo igrali Ligu prvaka i bili smo na top nivou protiv najboljih momčadi. 

To su sjećanja koja ostaju i koja su neizbrisiva. Danas je sve brže, modernije i moćnije, ali prije mi je bio veći gušt. Danas je nogomet perfektan, pretvorilo se sve u mašine. Prije je to sve bilo nogometnije i bliže navijačima.

Kako je bilo s Klasnićem proživljavati njegove teške trenutke i borbu s bolesti?

Sjećam se kao danas. Nas dvojica smo tih godina bili cimeri. Igrali smo utakmicu Lige prvaka i spavali smo zajedno u sobi. On se dva-tri puta rano ujutro ustajao i išao na WC. Naravno, čuo sam to i u jednom trenutku sam se okrenuo i vidio ga da zgrčen sjedi na krevetu.

Rekao mi je da ga boli stomak i da ne zna što mu je. Otišao je prije doručka tražiti doktora, davali su mu tablete za bolove. Kad sam se spustio na doručak, njega nije bilo. Rekli su mi da su ga odveli u bolnicu da ga pregledaju. Mislili su da je debelo crijevo, ali su otkrili da mu bubreg ne radi.

Ostao je u bolnici, a ja sam odmah sutradan otišao do njega. Bio je u privatnoj klinici i naveo je da ga mogu posjećivati samo roditelji, tadašnja supruga i ja. Moralo se brzo reagirati, operirali su ga, mama mu je dala bubreg, ali tijelo mu nije prihvatilo taj bubreg.

Što je on sve preživio, to je katastrofa. Imao je dvije teške operacije, nemoguće se napatio. Bili smo tada u kontaktu, a i danas smo. Prije par godina je dobio novi bubreg. Često se čujemo i vidimo, bili smo zajedno na Diegovoj oproštajnoj utakmici u Bremenu ove godine. Bori se, pije tablete, funkcionira.

Iskreno, da se meni to dogodilo, ne znam kakav bih bio, ali on je i dalje vedrog duha. Igra čak i nogomet u Hamburgu, u klubu gdje su većinom Hrvati. Vratio se on i profesionalnom nogometu, ali koliko znam, svaki je put morao potpisati da igra na svoju odgovornost. To mu se, nažalost, dogodilo u najboljim godinama. Htio ga je Bayern, htjeli su ga veliki klubovi, ali dogodilo se što se dogodilo.

S Werderom ste igrali i kultni dvomeč s Dinamom u borbi za Ligu prvaka. Čega se sjećate iz tih utakmica?

Prvu utakmicu u Bremenu nisam igrao, a u drugoj sam čuvao Modrića. Trebali smo i više gubiti u Bremenu, iako je Dinamo vodio 1:0 golom Mandžukića. Napravili smo preokret, Daniel Jensen je u završnici zabio ludi gol, ali Dinamo je još imao aktivan rezultat.

U Zagrebu smo pobijedili 3:2. Boubacar Sanogo je zabio jedan gol i izborio navodno sumnjivi penal, ali sudac je tako dosudio. Luka je u tom trenutku već bio jako dobar igrač i bio je interesantan mnogim klubovima. I Werder ga je htio dovesti.

Naš sportski direktor Klaus Allofs je na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj zvao Klasnića i mene da popričamo s Lukom da dođe u Werder. Prije Diega su htjeli Luku. Ipak, Dinamo je tražio osam milijuna, a Werder nije htio dati više od 6.5. Na kraju su se za taj iznos opredijelili za Diega, koji je s Mourinhom u Portu osvojio Ligu prvaka, ali nije puno igrao.

Tko bi u tom trenutku znao što će se dogoditi. I danas će u nogometu klubovi radije dovesti nekog igrača koji ne igra puno za Paris Saint-Germain nego nekoga tko je standardan u Dinamu ili Hajduku. A možda će na kraju taj igrač iz Dinama ili Hajduka napraviti veći transfer. 

Iz Werdera ste otišli prvo u Tursku, a onda i u Grčku. Kako vam je bilo tih godina?

To je već bilo u 30. ili 31. godini, nakon što sam s Leverkusenom, Stuttgartom i Werderom prošao sve. Klubovi u tim trenucima vide da si ušao u tridesete i u zadnjoj godini ti kažu da ti ne planiraju dati novi ugovor. Nije bilo kao danas, da igrači i u tridesetima mogu u pravilu i dalje igrati vrhunski. I onima koji su mogli, klubovi su nudili ugovore na godinu dana.

Treneri koji su me dovodili u Genclerbirligi i Aris znali su me iz Bundeslige. Da budem iskren, nakon desetak godina Njemačke zaželio sam se sunca i druge zemlje. U Turskoj mi je bilo fenomenalno, Ankara je top grad. Klub nije na razini bundesligaša, ali znam kako je bilo u Osijeku na Gradskom vrtu, to je ta nekakva razina. 

To me nije moglo iznenaditi. Više me iznenadilo kad sam došao u Leverkusen i vidio da je u klubu sve posloženo. Mi s Balkana smo idealni za improvizaciju i za prilagodbu. U Ankari sam ostao godinu dana. Ugovor mi je istjecao, trener je otišao, a žena mi je bila u devetom mjesecu trudnoće pa smo se vratili u Bremen da rodi.

U Aris sam također došao preko trenera koji je radio u Werderu. U tom trenutku baš i nisam imao drugih ponuda jer šest mjeseci nisam igrao. Kratko sam bio tamo, otprilike četiri mjeseca jer je i trener otišao. Došao je grčki trener pa sam sporazumno raskinuo ugovor i vratio se. Nakon toga mi je došao poziv Rijeke, kad je Damir Mišković ušao u klub sa Srećkom Juričićem te sam potpisao ugovor na dvije godine.

Ipak, i u Rijeci ste brzo raskinuli ugovor. Pisalo se da su razlog za to - ćevapi u autobusu. O čemu se radilo?

Jutros sam bio s Miškovićem, pričali smo o nekim poslovima i to danas više nitko ne spominje. Meni je u tom trenutku mali sin bio jako bolestan, imao je godinu i pol. U Rijeci sam imao ugovor na dvije godine i jedno vrijeme sam nekako izdržavao treninge, nespavanja. Ali u jednom trenutku više nisam mogao.

Rekao sam da želim raskinuti ugovor, ali u klubu nisu bili za tu opciju. Počeli su dolaziti lošiji rezultati, u Kupu smo ispali od Nedelišća, pojavljivalo se nezadovoljstvo, a ja sam cijelo vrijeme bio nervozan jer sam imao drugih problema, kojih sada, hvala Bogu, više nemam jer mi je sin zdrav.

Ja i još neki stariji igrači nismo bili naviknuti na to da se poslije utakmice, pogotovo kad se voziš natrag busom, ništa ne jede. Nakon utakmice u Vinkovcima, nemam što lagati, bio sam gladan i pitao sam hoćemo li negdje stati i pojesti nešto.

Kad sam vidio da neće biti ništa, otišao sam u restoran kod stadiona Cibalije i uzeo par porcija ćevapa. Na kraju je ispalo smiješno. Nisam ih ni pojeo jer su mi i drugi stariji igrači rekli da im uzmem nešto pa sam im dao to. 

Ali okolnosti su bili takve kakve jesu, lošiji rezultati, trener Scoria se možda bojao za svoj posao. Vidio je da sam ja unio hranu u bus, ispalo je da sam narušavao mir. Kažem, to je istina, ali sam imao drugih problema i rekao sam da ću se maknuti ako je u meni problem.

Bilo je tu njegovog ega, mojeg ega s popratnim problemima. Nije bilo profesionalno od mene, ali Bože moj. I danas se čujem s Miškovićem, Juričićem, radimo zajedno. Naravno da svi igrači griješe, takav je bio splet okolnosti. S moje strane je bilo nervoze zbog sina jer tko će se u tom trenutku koncentrirati na nogomet. 

Za sebe znate reći da ste hajdukovac. Kako to da nikad niste potpisali za Hajduk, iako ste u nekoliko navrata bili blizu?

Moj prvi klub je Osijek i ja navijam za Osijek. Osijek je moj klub, moj grad i Osijek je mene napravio. Drago mi je da Osijek ide naprijed, više infrastrukturom nego rezultatima, ali uvjeren sam da će doći i rezultati.

Stvar je takva da su mi dosad svi postavljali pitanje navijam li za Hajduk ili za Dinamo. Rekao sam ono što mi je bliže. Nekome je bliži Hajduk, nekome Dinamo. Meni je bliži Hajduk i poslije Osijeka mi je bila neostvarena želja igrati za Hajduk. Rodbina mi navija za Hajduk jer smo rodom iz Dalmacije.

U Hajduk sam trebao ići iz Osijeka, prije Leverkusena. Hajduk je slagao jako dobru ekipu, Slaven Bilić se vraćao, bila je ta njihova generacija Pletikosa, Deranja, Tudor... Šurjak je bio sportski direktor. Imao sam dogovor s njima, ali došao je Leverkusen, Ajax, Hertha, Valencia, Juventus s opcijom da idem negdje na posudbu... 

Tada nisam imao savjetnika ili menadžera. Da neki moj igrač bude u takvoj situaciji danas, rekao bih mu da ide u Ajax za manje novca jer će se u Ajaxu razviti. Ipak, odlučio sam se za Leverkusen.

Zvali su me i kasnije, ne sjećam se više ni koja je točno godina bila. Bio sam na razgovoru u Splitu, dogovorio sam se s predsjednikom Svagušom, ali je on za deset dana otišao. Došli su novi ljudi i - ništa.

Za kraj, možete li složiti najboljih 11 od igrača s kojima ste igrali u klubu i reprezentaciji?

Na golu Hans-Jorg Butt. Desno Robi Kovač, iako to nije njegova pozicija, ali mora biti u ekipi. U sredini Per Mertesacker i Naldo, lijevo Philipp Lahm. Na zadnjem veznom Emerson, koji je iz Leverkusena otišao u Romu za 40 milijuna maraka. U veznom redu još Mesut Ozil, Aleksandar Hleb i Luka Modrić. I dvojica gore, Ivan Klasnić i Alen Bokšić.

Ozbiljna ekipa, a klupa...

I klupa bi bila ozbiljna.