KULTNI splitski Stari plac mjesto je na kojem je zadnji put za Hrvatsku igrao kapetan ragbi reprezentacije Nik Jurišić. Oprostio se od reprezentacije nakon 18 godina igranja i nakon što je kapetansku dužnost obavljao deset godina. Bila mu je to 67. utakmica za Hrvatsku, a debitirao je 2007. godine u utakmici protiv Latvije.

Ragbi se u Hrvatskoj igra amaterski, no Jurišić je prije više od deset godina igrao profesionalno u Škotskoj te u Novom Zelandu, u kojem ragbi po popularnosti ima status kao nogomet u Europi i Južnoj Americi. Vratio se prije deset godina u Hrvatsku te nastavio igrati amaterski.

Njegov jedini hrvatski klub u karijeri bila je zagrebačka Mladost, za koju nastavlja igrati i nakon što je završio reprezentativnu karijeru. S Jurišićem smo se našli u njegovu kvartu, Cvjetnom naselju, u kojem je odrastao. Čim je stupio na terasu jednog popularnog kafića, počeo se pozdravljati s ljudima i gazdom lokala.

U poslovnoj odjeći jedan od najboljih hrvatskih ragbijaša svih vremena odaje dojam Clarka Kenta, koji svoju snagu mora skrivati i kultivirati. Za ragbi trenira kad stigne, primarni posao mu je u prodaji, a primarna okupacija obitelj.

Nik Jurišić, bivši kapetan hrvatske reprezentacije. Kako Vam zvuči ta titula?

Još nisam svjestan. Bit ću svjestan tek kad bude sljedeće okupljanje reprezentacije na proljeće, kad vidim da nisam na popisu. Teško mi je, ali bit će mi teže tamo za par mjeseci. Sad sam još okupiran poslom i obitelji.

Jesu li Vam suigrači priredili oproštaj na zadnjoj utakmici?

Dali su mi iznenađenje dan prije. Priredili su mi oproštajnu večer i poklonili mi dres s brojem 67. Bilo mi je malo teško igrati zadnju utakmicu, ali bio sam, kao i uvijek, potpuno fokusiran na igru. Bilo mi je lijepo vidjeti puno mladih igrača.

Dugo sam već u ovome. Prvo okupljanje bilo mi je 2005. godine, a prvi put sam zaigrao 2007. Dosad nisam stao. Na širem popisu bio sam 20-ak godina. Mislim da nitko nikad nije bio ni blizu tome, što zbog života, što zbog fizike, što zbog ozljeda. Život pojede, dođu obaveze, obitelj... Sve moraš ukomponirati.

Kako ste opstali tako dugo u tako surovom sportu?

Treba jako puno trenirati i raditi na sebi da bi bio spreman. Ragbi nije sport koji igraš kao mali nogomet, skupiš pet prijatelja iz ulice pa igraš protiv pet iz druge ulice. Sve je u organizaciji, treba se posložiti da imaš vremena za treniranje. Prije sam trenirao ujutro rano, nakon posla i kasno navečer.

Sad imam obitelj i želim biti s djecom nakon posla, ne mogu otići trenirati popodne. Treniram kad oni spavaju, rano ujutro ili kasno navečer. Zadnjih 6-7 godina sam u takvom režimu. U klub odlazim na uigravanje i to je to. Kad sam bio mlađi, bio sam slobodniji pa sam mogao bilo kad trenirati i biti u klubu.

Kakvi su treninzi za ragbi?

Ima treninga snage i eksplozivnosti. Treba biti i izdržljiv, ipak utakmica traje 80 minuta. Svi imamo puno kila, treba s tim kilama izdržati trčanje i hrvanje 80 minuta. Na mojoj poziciji bitna je eksplozivnost i agilnost jer traži puno kraćih sprinteva. Utezi su vrlo bitni u treningu. Ne možeš bez njih ni blizu. Možeš ti igrati, ali ćeš biti nezamjetan.

Na prvu se čini da nema puno tehnike u ragbiju. Je li to točno?

Nije istina da nema puno tehnike. Tehniku radiš u klubu s loptom. Fizička priprema je uvjet da uopće možeš raditi tehniku. Bez fizičke pripreme si neozbiljan jer ne možeš izdržati utakmicu ili se brzo ozlijediš. Dakle, najprije fizička priprema pa onda uigravanje.

Vidi li se velika razlika u reprezentaciji danas u odnosu na prije 20-ak godina kad ste prvi put pozvani?

Ragbi se jako promijenio, prije je bio puno siroviji, a sad imamo stroža pravila. Ubrzao se tempo igre, a igrači su više zaštićeni. Promijenila se i kultura treniranja. Zapravo, cijeli sport se promijenio, a ne samo ragbi.

Usporedi nogomet 2005. i danas. Pa ovi današnji nogometaši bi nabili tadašnje 20:0. Sport ide naprijed, znanost napreduje i mijenja se fizionomija igrača. Teži se brzini i atraktivnosti, tako je i u ragbiju.

Niste jedan od onih romantika koji kažu da je prije sport bio bolji?

Bilo je bolje to što sam ja bio mlađi pa sam imao život pred sobom. Bilo je puno grublje, ali i to je imalo neke svoje čari. Danas suci ne toleriraju grubosti. Tehnika je puno izraženija. Vještine igrača su izraženije danas, a fizičke predispozicije bolje. 

Ragbi je tradicionalno sport za višu klasu u Velikoj Britaniji, dok je nogomet sport za radničku klasu. Vidi se ta distinkcija i u ponašanju i ritualima igrača i navijača.

Ragbi je poseban po tome. Krasi ga vjernost i zajedništvo. Igrači ne mijenjaju klubove tako često, čak ni profesionalci. Odaniji su. Nitko ne kreće trenirati ragbi s predumišljajem da će od njega živjeti cijeli život.

Kontaktni je sport pa se možeš u svakom trenutku ozlijediti i više nikad ne zaigrati. Na stranim sveučilištima se dosta igra, a ragbijaši su obrazovani i dobro znaju što će raditi kad se umirove.

Vi ste gotovo cijelu karijeru proveli u Mladosti.

Točno, osim jednog perioda kad sam bio u Škotskoj i na Novom Zelandu.

Na Novom Zelandu postoji posebna kultura vezana uz ragbi. Kakva iskustva donosite od tamo?

Drugačije je u odnosu na Hrvatsku. Tamo je ragbi kao kod nas nogomet. Svaki kvart ima ragbi klub sa svim uzrastima. Kad oni dođu k nama, dožive kulturni šok. Ali zato su Novozelanđani najbolji na svijetu u ragbiju.

Imaju još veslanje, boks i dva-tri sporta. Nogomet im je slab, a rukomet i vaterpolo rijetko igraju. Tamo sam u zadnjoj utakmici sezone ozlijedio gležanj. Nije bila teška ozljeda, ali označila je kraj mog igranja na Novom Zelandu.

Igrali ste profesionalno i u Škotskoj?

Jesam. Puno je lakše biti profesionalac nego amater. Fokusiran si samo na utakmice, treninge i performans. Najteže je biti amater. Ne živiš od ragbija, a moraš mu se posvetiti, dok istovremeno ne smiješ zapostaviti druge stvari, poput posla. Profesionalno igrati ragbi je lijep život. Samo razmišljaš kako ćeš igrati, trenirati i odmoriti se pravilno za utakmice.

Ipak ste se odlučili vratiti u Hrvatsku.

Otišao sam u Škotsku kad smo ušli u Europsku uniju. Prije toga je jako teško bilo dobiti potrebne papire. Bio sam već tad u nekim godinama, imao sam 27-28. Odlučio sam se oženiti i početi ozbiljan život ovdje. Pokušavao sam otići prije toga van, ali nisam uspio. Niste mogli tad samo tako otići u Francusku.

Drugačije je to od nogometa jer u Hrvatskoj nema profesionalne ragbi lige. Da postoji, lakše bi mi bilo ići van igrati. Dečkima je danas lakše, mogu ići kamo žele. Preko društvenih mreža možete kontaktirati koga hoćete. Na YouTubeu imate snimke svega. Danas je normalno da je ragbi na televiziji, prije toga nije bilo.

Nekad je trebalo šest mjeseci da se nabave i izrežu snimke. Danas je puno lakše, pošalješ životopis, kontaktiraš menadžera i odeš van. Moja preporuka mladima je da se školuju vani i treniraju. Boli vas briga. Što ne bi otišao igrati malo u Francusku tri godine? Moraš biti glup da kažeš da to nije dobro. A svejedno igraš tu ragbi. Naučiš jezik, školuješ se, izgradiš se kao osoba.

Od Vas su se, na kraju reprezentativne karijere, oprostili preko društvenih mreža žestoki rivali RK Sinj i RK Nada iz Splita. Ne možemo zamisliti da se, na primjer, Hajduk oprašta od nekog Dinamovog reprezentativca ili obrnuto.

Nogomet je potpuno drugačija priča. Nogomet je biznis. U njemu je velik novac, a kad je novac uključen, druge vrijednosti se gube. Mi smo u Hrvatskoj u ragbiju amateri. Iako smo na terenu protivnici, van terena smo veliki prijatelji. Družimo se.

Postoji i ritual da nakon utakmice svaka momčad bira najboljeg protivničkog igrača i nagrađuje ga.

Da, uvijek se bira najbolji igrač iz suprotne momčadi. Nagrade su različite, ovisi gdje igrate i po čemu je taj drugi klub poznat. Može biti plaketa, kravata, boca vina, grb, bedž... Mi najčešće dajemo plakete. Da se ne razbiju putem.

Na stranici Hrvatskog ragbijaškog saveza zovu Vas "ragbijaški Modrić". Što mislite o tom nadimku?

Poveznica mene i Luke je što smo dugo u nekakvoj momčadi. Obojica imamo kontinuitet. Ali ne mogu se ja uspoređivati s Modrićem. Čovjek je najbolji na svijetu u tome što radi. Pritom je osigurao život. Daleko sam ja od Luke, običan sam čovjek iz susjedstva koji voli ragbi, ima obitelj, dobar posao i gura to svoje.

Smatrate li se najboljim hrvatskim ragbijašem svih vremena?

Ne bih se tako nazvao. Ljudi to usput kažu jer sam dugo tu. Ragbi je momčadski sport, u kojem ne mogu ja biti dobar ako mi suigrači nisu na visokoj razini. Imam kontinuitet pa me nekad ljudi pohvale ili pretjeraju. Teško je odrediti što znači biti najbolji. U momčadskom sportu se najviše cijeni kontinuitet i standard.

Moraš dugo biti tu i biti kvalitetan, po meni. Ne smiješ imati amplitude, velike padove u formi. Kad si kapetan, moraš najviše dati, vući ekipu i kad loše krene. Za mene su znali da ću uvijek odigrati na razini. Postavljam si uvijek visoke standarde i nekad nisam zadovoljan ni kad dobro odigram.

Opet se vraćam na Modrića, koji udara već 20 godina na vrhunskoj razini. Nije on sad u HNL-u pa igra za Belupo. Udarao je u Real Madridu, u takvoj konkurenciji. Možda netko tamo ne dobiva priliku zbog njega, ali on drži svoje.

Zašto ragbi nije jako popularan u Hrvatskoj?

Momčadski sport u Hrvatskoj je u velikom problemu. Osim nogometa. Nogomet je jedini momčadski sport kojeg se ljudi drže. Nogomet je pola sport, pola biznis. Rukomet i košarka su nam u problemima, a oni su naši top sportovi.

Kod ragbija je problem što ljudi ne vide benefit od nekih manjih sportova. Ragbi bi zapravo jako odgovarao Hrvatima. Dosta smo velik narod po fizionomiji i volimo takve sportove. Hrvati su fizički jako dobri za takvu vrstu sporta.

Koliko se u ragbiju osjete podrška države i gradova?

Kako u kojem gradu. U manjim gradovima ragbi ima veću podršku nego u većim, tako mi se čini. Blago rečeno, podrška je nikakva. Imali smo financijsku podršku Vlade kad je bilo Europsko prvenstvo u Ragbiju 7 u Makarskoj. Ipak je to olimpijski sport. Hvala im na tome, ali mi živimo 12 mjeseci i treniramo. Treba rješavati terene i infrastrukturu klubova.

Koji uspjeh s reprezentacijom smatrate najvećim?

Nastup na Europskom prvenstvu 2022. godine i istaknuo bih Ragbi 7, koji smo igrali u Makarskoj. Igrali smo premijernu diviziju prošle godine u šestom mjesecu u Makarskoj. To je najboljih 12 reprezentacija svijeta. 

Imate li neku anegdotu iz reprezentacije koje se rado sjetite?

Ima ih toliko puno da sam ih sve zaboravio, iskreno. Nemam nešto posebno za izdvojiti. Svako okupljanje je zabavno na svoj način, uvijek neka nova zezancija. To me držalo sve ove godine u reprezentaciji. Naporno smo trenirali i radili, a između bi uvijek bila dobra i zabavna druženja.

Teške ozljede dio su ragbija, ni vas nisu zaobišle. Znali ste spomenuti da Vas je "resetiralo". Zapravo je to izraz za potres mozga koji ste doživjeli.

Možda to novinari malo senzacionalno napišu. Kao da boksača pitaš boli li ga glava nakon meča. Sve je to dio sporta. Tko pita biciklista kad padne na Tour de Franceu sa 150 kilometara na sat? Ljudi zaboravljaju takve stvari. Netko se ozljeđuje više, netko manje. Imao sam sreće da sam bio većinom zdrav kroz karijeru. Bio sam u gipsu, ali prošlo je. Ideš dalje, treniraš i oporavljaš se.

Je li grublji ragbi ili rukomet?

Rukomet se igra na parketu. Nije isto pasti na travu i na parket. U ragbiju očekuješ kontakt. U rukometu otvoreno pucaš, a netko ide prema tebi, ruši te i udara. Takav je opis sporta. U ragbiju si uvijek spreman, štitiš se. Kao u boksu, skrivaš bradu iza lopte.

U ragbiju nema navijačkih nereda. Na stadionu 80 tisuća navijača sjedi pomiješano. Nitko nikog ne napada niti vrijeđa. Zvuči kao utopija.

Navijači se uvijek miješaju. Svatko nosi svoje zastave, majice i šalove, svatko pjeva svoje pjesme. Drugačiji je to sport od nogometa, drugačija kultura koja se uči od malih nogu. Zanimljivo je da u Škotskoj do 16. godine ne postoje uopće pobjeda i poraz.

Odigraš na turniru deset utakmica i svi idu doma jednaki, bez odličja. Kod nas igraju Mičevec protiv Gračana i odmah se pehar dijeli. Djecu učiš krivim vrijednostima. Daješ im medalju, a za što? Što su oni to osvojili? Onda ne dobije medalju par puta pa bude tužno i razočarano u sebe.

Bitno je dati sve od sebe. Kad te tako odgajaju u klubu, onda ti je lakše u životu. Kod nas djeca igraju nogomet tu preko na Zagrebellu i svi imaju neke medalje. Čemu to? Zašto nagrađujemo nešto što mora biti pod normalno? Djeci bi trebalo biti normalno da trče, igraju se i druže. Mi gledamo tko će tu biti zadnji, a tko prvi. I ja sam nekad bio prvi, nekad zadnji. To je normalno. 

Pratite li još neke sportove osim ragbija i imate li klubove koje preferirate?

Pratim sve. Volim nogomet, volim NBA, Ligu prvaka, SHNL, boks, rukomet, vaterpolo. Što je na programu taj dan, ja gledam. Ako trebate nekoga u sportskoj redakciji, samo zovite. Nemam averziju prema nijednom sportu.

Takav sam cijeli život. Trenirao sam sve sportove, ali na kraju sam ostao samo u ragbiju. Roditelji su mi rekli da moram izabrati jedan sport i posvetiti se njemu. Od klubova nemam preferencije, volim pogledati i popratiti sve.

Čime se bavite da biste preživjeli?

Prodajem kavu. Evo baš ovu koju sad pijemo.

Kako izgleda dolazak u ured nakon teške utakmice? Je li to slično sceni iz Kluba boraca, u kojoj glavni lik radi pun masnica, kao da je to najnormalnije?

Ako bude masnica, malo se našminkaš i nitko ne vidi. Žena mi posudi malo pudera. Svi s kojima radim već su navikli. Imam punu podršku šefice, ali i nekih kupaca, koji su navijali za Hrvatsku. Šefica me uvijek puštala na ragbi i hvala joj na tome.

Kad ljudi vide da nešto voliš, nastoje ti to omogućiti ako ne zaostaješ na poslu. Svoje obaveze izvršavam sto posto i na vrijeme pa nema razloga da budem zakinut. 

Neke Vaše kolege nemaju luksuz da mogu uvijek ići na događaje vezane uz ragbi.

Morao bih uzeti godišnji kad bi se okupljala reprezentacija. U firmi su korektni prema meni. No kad netko radi fizički posao, na kojem treba uvijek biti, možda ga i neće pustiti. Na primjer, ako si konobar i nema te danima, tko će raditi? Ako ja mogu odraditi nešto na daljinu, lakše me je pustiti.

Odluče li se nekad ragbijaši za karijeru u američkom nogometu, gdje mogu jako dobro zaraditi?

Za to se odluče pucači iz ragbija. Pred kraj karijere su znali otići u NFL, ali to njima dođe kao penzija. Uđu u igru, pucaju i izađu van. Totalno su drugačiji sportovi. NFL je show. Nikad nisam razmišljao o američkom nogometu. Radije bih igrao rukomet, na primjer, i mislim da bih bio dobar u njemu. Slične su kretnje kao u ragbiju.

Planovi za budućnost?

Igrat ću za klub dok mi život dopusti. Nemam velike planove. Pomagat ću u matičnom klubu koliko stignem. Možda kasnije postanem trener, no to ćemo vidjeti. Još uživam u igri kao prvog dana.