JOSIP GLASNOVIĆ (42), hrvatski strijelac i svjetski prvak u trapu, u listopadu je ostvario posljednji veliki uspjeh osvojivši titulu svjetskog prvaka na Svjetskom prvenstvu u Ateni. U velikom finalu, pogodivši 44 od 50 meta, pobijedio je Španjolca Andresa Garciju koji je pogodio 39 meta, čime je potvrdio status jednog od najboljih u disciplini.

Josip je time kompletirao zlatne medalje sa sva tri najveća natjecanja u streljaštvu. Godine 2013. postao je europski prvak u trapu, dok je tri godine kasnije u Rio de Janeiru osvojio zlatnu olimpijsku medalju. Dosad mu je najveći uspjeh na svjetskim prvenstvima bilo brončano odličje 2005. godine.

Josip Glasnović u Indexovu Intervjuu tjedna

Uz pojedinačno zlato, Glasnović je u Ateni postao i svjetski momčadski prvak. S bratom Antonom i Giovannijem Cernogorzem imao je zbroj od 368 pogodaka, čak sedam više od srebrnih Amerikanaca i brončanih Čeha. Tako su osvojili jedino momčadsko zlato koje im je nedostajalo.

Glasnović je u Indexovu Intervjuu tjedna, nekoliko dana nakon velikog uspjeha, govorio o osvojenim medaljama u Ateni, teškim početcima u zemlji u kojoj streljaštvo nije razvijeno, olimpijskom zlatu i promjeni koju mu je ono donijelo, neispunjenom obećanju pokojnog Milana Bandića te budućnosti trapa u Hrvatskoj.

Krenimo od najaktualnijeg. U Ateni ste postali svjetski prvak i tako ujedinili sve tri najveće titule, europsko, olimpijsko i svjetsko zlato, što su samo još dvojica uspjela u posljednjih 60 godina. Jesu li se slegle emocije?

Još uvijek se nisu slegle, sve je još svježe. Svaki dan netko zove i čestita, bilo da su novinari, prijatelji ili rodbina. Dojmovi se nisu smirili.

Trap je poznat po tome da je dobna granica nešto viša. Tako su na SP-u četvorica finalista imala preko 40 godina, a vi ste u raspucavanju pobijedili 21 godinu mlađeg kolegu. Što je presudilo?

Mogu reći da mi u ovoj disciplini stvarno dugo možemo trajati, dok god imamo reflekse i zdravlje nas služi. U finalnom raspucavanju presudilo je moje iskustvo i dosad osvojene medalje. Sigurno mu nije bilo lako kao junioru pucati protiv olimpijskog pobjednika, svjetskog rekordera i europskog prvaka. To je malo i psihički utjecalo.

Kvalifikacije ste odradili odlično uz samo jedan promašaj, dok je vaš brat bio na savršenih 125/125. Finale ste odlično otvorili, onda se umiješala i kiša. Kako ste doživjeli finale?

124/125 pogodaka je stvarno vrhunski rezultat. Sve što je preko 121 i 122 uvijek garantira finale. Ta 124 pogotka donose finale, ali to u finalu i dalje ništa ne znači. To je druga bitka, tu se puca na jedan metak, što je psihološki drugačije.

Dobro sam pucao u finalu, kiša je malo poremetila sve, ali brzo sam se vratio u tom dijelu. Bio sam psihički dobro pripremljen. Bilo je malo ometača, ali vratio sam se u drugom dijelu pogodivši 24 od 25 golubova. To mi je donijelo zlato jer sam od Španjolca bio bolji za pet pogodaka. Prekrasan osjećaj.

Prije 20 godina osvojili ste prvu medalju za Hrvatsku na svjetskim prvenstvima u trapu te ste već dugi niz godina u vrhu. Sada ste s 42 godine osvojili jedino zlato koje je nedostajalo. Koja je bila prva pomisao nakon posljednjeg hica?

Svake godine treniraš, radiš, mučiš se i ima godina kad ne ide, ima godina kad ide i onda nakon takvog uspjeha to sve prođe kroz glavu. Svaki trud, metak, neuspjeh se može pretvoriti u uspjeh na taj način. Svi neuspjesi su motivacija da i dalje pucam, treniram i ove dvije zlatne medalje su na neki način "hvala" na svemu što sam napravio, putovao i odricao se doma od obitelji i svega, što nikako nije lako.

Vratimo se na početke. Kako i kada ste se odlučili na streljaštvo i je li oduvijek trap bio jedina opcija?

Otac je bio lovac i s njim sam išao u lov. Vidjeli smo jednu streljanu kod Karlovca i tamo sam se okušao. Pogodio sam jednog od 10 golubova i tako je počelo. Onda smo pucali na lovačkim natjecanjima koji nisu u olimpijskom programu.

U olimpijski trap krenuli smo 1999. godine kada sam na državnom prvenstvu bio četvrti. Imali smo jake juniore, a godinu dana kasnije sam na Europskom prvenstvu u parnom trapu osvojio prvu pojedinačnu medalju za Hrvatsku u gađanju letećih meta.

Probudila se ljubav prema tom sportu. Godine 2005. bio sam treći na svijetu, a dvije godine kasnije izborio plasman na prve Olimpijske igre u Pekingu. Krenulo je ozbiljnije i sada sam tu gdje jesam. Trap je bio jedina opcija. Krenuli smo od lovačkog trapa pa do olimpijskog. Zavolio sam ga, a druge discipline me nisu zanimale. Probao sam ponešto tu i tamo, ali trap mi je najviše ležao.

Kako je natjecati se s bratom?

Malo je zeznuto jer smo zajedno u tome i direktna smo konkurencija jedan drugome na natjecanjima. No, tu nema ljutnje. Ako netko osvoji medalju, osvojio je. Trudim se fokusirati na sebe i biti što bolji pa onda neka bolji pobijedi.

S 14 godina doživjeli ste ozljedu oka zbog koje vaš vid nije na 100 posto. Možete li opisati što se dogodilo i koliko vam je to otežalo bavljenje sportom?

Bili smo u prirodi s ocem i šetali smo kroz neko grmlje pa me jedna grana lupila u desno oko. Iscurila mi je leća, otišli smo kod kirurga na hitnu i to su operirali. Srećom, sve je dobro prošlo i dan danas je sve u redu.

Oko je sanirano, a koristim streljačke naočale s dioptrijom. Ima raznih leća. S tim naočalama sam malo hendikepiran, ali one mi omogućavaju izoštreni vid. Sada sam kao svi normalni.

Za one koji nisu upućeni, možete li nam približiti kakav je trap sport i kako izgledaju natjecanja?

Sport je težak jer dosta iscrpljuje psihičku snagu. Morate biti psihički stabilni, fizički utrenirani i fit. Putovanja i natjecanja su također jako iscrpljujuća zbog letova po svijetu, ali to iskustvom dođe pod normalno.

I kod nas su natjecanja sada prekrasna. Imamo dosta ljudi koji su se uključili u trap. 140 ljudi bilo je prošlog mjeseca na državnom prvenstvu u olimpijskom trapu u Visočanima. Imamo i dosta dobre juniore, njih 20-ak koji također osvajaju medalje na europskim prvenstvima. Nadam se da će i budućnost dobra.

Kakvi su bili uvjeti u Hrvatskoj kada ste se počeli baviti trapom? Jeste li mogli koga pitati za savjet?

Imali smo strijelce koji su prije pucali i objašnjavali kako držati pušku i slično. Gledao sam druge kada smo išli na prvenstva pa sam ih kopirati njih, njihove stavove i način pucanja. Nakon toga sam s prijateljima, Slovencima i ostalima u Hrvatskoj, razmjenjivao iskustva i tako smo dolazili do zaključaka.

Međutim, nama nitko u Hrvatskoj nije mogao pokazati. Imali smo dva trenera koji su pokazivali, ali sve je to bilo samouko. Kada sam počeo ostvarivati dobre rezultate, onda su talijanski treneri dolazili dijeliti savjete. Samouk sam.

Rano ste pokazali talent i osvajali juniorske medalje. Kako su tada izgledala putovanja i odlasci na natjecanja?

Streljaštvo nije jeftin sport. Dok sam bio junior, imali smo neke sponzore i prijatelje u klubu pa smo skupljali donacije i tako se krpali po natjecanjima. Kada sam 2005. godine bio treći na svijetu, dobio sam prvu kategoriju i stipendiju pa mi je bilo lakše.

Kad ostvarite normu za Olimpijske igre, ulazite u olimpijski program pa Hrvatski olimpijski odbor daje određena sredstva. Tada je postalo puno lakše. Sada imamo i MORH, talijanske sponzore, neusporedivo je naspram onoga prije. Mogućnosti i tehnika su napredovali, imamo novije kundake, imamo puno bolje majstore koji to mogu napraviti po mjeri, što olakšava pucanje. Sve je lakše i pristupačnije.

Spomenuli smo kako već 20 godina osvajate medalje na velikim natjecanjima. Europski prvak postali ste 2013. godine, no vjerujem da je značajno jače odjeknulo olimpijsko zlato u Riju tri godine kasnije. Jeste li se osjećali kao zvijezda na povratku u Hrvatsku?

Apsolutno. Rio je bio neponovljiv, srcu jako drag. Jako sam se spremao za tu medalju. Kad sam se vratio u Hrvatsku imao sam doček, skupilo se iznenađujuće puno ljudi. Bilo je prekrasno za gledati. Ta medalja se ne može usporediti ni sa čime iako svaka ima svoju težinu.

Je li vam to finale protiv Giovannija Pelliela u Riju najvažniji meč karijere?

Mogu reći da je. Kad smo ostali samo mi u finalnom raspucavanju, rekao sam sebi: "Sad si tu i tko zna kad ćeš opet biti. Sad je prilika, osvoji zlato." Tada sam se malo rasteretio jer sam već osigurao medalju, ali probao sam doći do zlata. Nakon što smo pogodili prva tri, a on četvrti promašio, rekao sam: "Evo šanse." Pogodio sam i nitko sretniji od mene.

Koliko vam je olimpijsko zlato promijenilo život?

Dosta se promijenilo. Što se financija tiče, nakon Rija je bilo sve drukčije. Talijanski sponzori su bili ključni u tome da nastavim dalje i bavim se time. Financijska situacija se promijenila i postalo je puno bolje.

Vidi se koliko se naš sport popularizirao u posljednjih 7-8 godina. Prije nas je na državnom prvenstvu bilo 50-60, a sada 140. Možemo reći da je sport stvarno postao popularan u Hrvatskoj.

Je li se olimpijska medalja oštetila? Gdje ju čuvate?

Čuvam je doma, a kada idem nekamo, onda je skrijem u sef. Malo je oronula, ali prilično je ista kao prije. Nekidan sam je gledao i posebna je.

Vaša majka je jednom prilikom izjavila da je na svetoj misi mogla osjetiti da ćete osvojiti zlato na Olimpijskim igrama. Koliko vam je vjera bitna u životu?

Imam djecu i sa suprugom ih odgajamo u duhu vjere. To je temelj obitelji i mogu reći da mi je jako bitna.

Pet godina kasnije nosili ste hrvatsku zastavu na otvaranju Olimpijskih igara u Tokiju. Koliko vam je to značilo i kako je došlo do izbora?

Pripala mi je izuzetno velika čast nositi hrvatsku zastavu. To je stvarno prekrasno iskustvo i osjećaj. Znate da ste svojim rezultatima dali sve za svoju karijeru i domovinu. Olimpijski odbor je tako odlučio, a hrvatsku zastavu sam nosio i na otvaranju Mediteranskih igara 2018. godine. Ponosan sam na to.

Igre u Tokiju bile su posebne i čudne zbog restrikcija. Čega se najviše sjećate iz olimpijskog sela? Kakvi su bili uvjeti i možete li ih usporediti s onima u Pekingu i Riju?

Svake Olimpijske igre su posebne. Tokio je bio takav zbog korone pa su bile drukčije. Nemate publike, nemate nikoga na streljani. Kao da ste sami na treningu. To mi je jedino bilo čudno jer nema navijanja. Te Igre su mi bile nepotpune bez publike i ljudi koji su tamo. Moji prijatelji su također htjeli doći, ali zbog restrikcija nisu mogli. Sigurno najčudnije Olimpijske igre na kojima sam bio.

Promašili ste samo pet od 125 meta u kvalifikacijama te ste završili 22. To dovoljno govori kako nijanse odlučuju u ovom sportu.

Rezultat 120/125 je jako dobar rezultat, ali nije bio dosta. 122 je trebalo za finale. Negdje 120 garantira finale kao u Riju, negdje 119 kao u Pekingu, dok 120 u Tokiju nije bilo dovoljno. Vidjeli smo sada u Parizu da ni 122 nije bilo dovoljno za finale. 123, 124 su visoki rezultati koji garantiraju finale, a ovo sve ostalo je škakljivo. Dosta ovisi i o vremenskim uvjetima koji su tih dana na streljani.

Koncentracija je ključna u streljaštvu. Što radite po tom pitanju i kako je održavate u odlučujućim trenucima?

Supruga sa mnom radi na psihološkoj pripremi već dugi niz godina. Ima alate i tehnike za smirenje i tremu. Dosta se dobro educirala u tom dijelu. To mi jako puno pomaže jer to je najvažniji dio pripreme. Ako si psihički spreman, možeš podnijeti sve što dođe poput kiše i oblaka. Dobro radimo i to se pokazalo na rezultatima i medaljama.

Na Svjetskom prvenstvu u Ateni dominantno ste osvojili i momčadsko zlato s bratom Antonom i Giovannijem Cernogorzem. Koliko je to posebna medalja?

To je posebno jer ovo ekipno zlato dosad nismo imali. Anton, Giovanni i Saša (Sedmak, op.a.) su 2013. godine osvojili broncu u Limi. Stalno smo gubili svjetsku medalju. Tako smo prije dvije godine bili peti, a bronca nam je pobjegla za jedan pogodak.

Stalno smo u vrhu, ali radi se o trojici strijelaca, nitko ne može garantirati tko će koliko pogoditi. Dajemo sve od sebe i sada smo svi dobro pucali i rezultat 368/375 je za samo tri pogotka slabiji od svjetskog rekorda. Iza nas su ostali Amerikanci i Česi te smo te velesile pobijedili za čak sedam meta.

Mi smo mala šačica zrna koja odvaja za to streljaštvo, dok svijet puno drukčije upravlja time. Svi imaju trenere, fizioterapeute i tako dalje, a mi dođemo sami i bez ičega. To je prekrasan osjećaj i iz tog razloga je poseban. Mi imamo srce i jednostavno smo najbolji.

Ako se ne varam, vaš trener u pojedinačnom finalu bio je baš Giovanni. Kako to?

Da, on je tamo sjedio. Imali smo pravo na dva trenera i onda smo odlučili da sjedne tamo. Kad je netko uz vas, onda je puno lakše pucati.

Koliko su kontinuirani uspjesi vas trojice doveli do popularizacije i razvoja sporta u Hrvatskoj?

Jako puno. Ne bih rekao da smo mi to osjetili, ali u Hrvatskoj se popularizirao. U Visočanima se rade streljane, već su četiri gotove, ljudi ulažu u objekte. U Hrvatskoj bi trebalo biti puno više streljana kako bi trap bio dostupan svima.

Taj sport bi trebao biti više zastupljen u Hrvatskoj. Nažalost, kod nas ih imamo samo u Novigradu, u Osijeku i Visočanima, to su streljane na vrhunskom nivou, dok su druge zapuštenije.

Pamtimo da vam je pokojni Milan Bandić, tadašnji gradonačelnik Zagreba, dao obećanje 2019. godine. Je li ono ispunjeno?

Mi smo imali puno razgovora s pokojnim Milanom Bandićem vezano za objekt u Zagrebu koji se trebao meni prepustiti na korištenje. Plan je bio da mi daju jednu, dvije streljane da se mogu pripremati za natjecanja i tu odvijati trenažne procese.

No, do toga nije došlo. Imali su neke pravno-imovinske probleme s time. Nažalost, to nije mogao riješiti u nekom brzom vremenu i taj plan je propao.

Gdje danas trenirate?

Trenutno se snalazim. Odem u Lukavec kod Velike Gorice u jednu streljanu pa onda u Draškovec kod Čakovca gdje sam se pripremao za Europsko prvenstvo u Francuskoj pa onda odem u Visočane. Putujem po cijeloj Hrvatskoj na par dana priprema. Nažalost, u Zagrebu i okolici nemam takve uvjete.

Moji treninzi su naporni. Kada se pripremam za velika natjecanja, znam biti po 3-4 dana zaredom na streljani. Ispucam po 10-12 serija u treningu pa sam od 8 do 17-18 na streljani. Nije lako, ali sad u Jastrebarskom radimo na tome da imamo zemlju i da napravimo streljački centar kako bi se tu mogao pripremati, a da mi nije daleko.

Tako bismo doprinijeli zajednici i sportu koji bismo približili djeci. Tu bi se mogli pripremati, organizirati natjecanja i trening kampove. To je moj trenutni cilj.

Oprema za streljaštvo i odlasci na natjecanja zasigurno su jako skupi. Možete li nam otkriti o kojoj cifri je riječ i pomaže li vam tko u tome?

Imam talijanske sponzore koji mi daju opremu za pucanje, prsluke i slično. Talijanski proizvođač mi daje i municije. Firma za oružje mi poklanja servis puške i štogod mi treba, imam otvorene ruke. Trošak odlazaka na natjecanja u domeni Svjetskog kupa i svjetskih prvenstava snosi Hrvatski streljački savez. Od njih tu imamo sve pokriveno.

No, kada smo u Hrvatskoj, većinom si sve plaćam sam uz pomoć mog kluba. Nakon zlata na Svjetskom prvenstvu bit ću u programu Olimpijskog odbora pa će mi oni pokrivati financijski dio treninga i odlazaka na natjecanja. Imat ću stipendiju i oni će mi sufinancirati dio municije i slično. Bit će puno lakše.

Kakva je perspektiva Hrvatske u streljaštvu, poglavito u trapu?

Imamo dobrog pomlatka. Mislili smo da ćemo imati veliku rupu kada nas trojica odemo u mirovinu, ali juniori su dobro odradili pripreme i natjecanja. Osvojili su zlato na Europskom prvenstvu i drago mi je zbog njih. Očito idu našim stopama jer mi smo ipak motivacija i pokretači toga da se oni bave trapom.

Pomogli smo im tako što smo ih usmjerili u taj sport i to se pokazalo dobrim. Ako dečki ovako nastave, onda ćemo imati stvarno dobru budućnost u našem sportu.

Koji su planovi do kraja sezone i što vas čeka dogodine?

Zlatom na Svjetskom prvenstvu osigurao sam plasman među 12 najboljih na finale Svjetskog kupa koje će se održati početkom prosinca u Dohi. To ću odraditi pa slijedi kratka pauza prije sljedeće godine.

U 2026. imamo četiri Svjetska kupa, Svjetsko i Europsko prvenstvo te Mediteranske igre. Kalendar je gust. Imamo Svjetski kup u Maroku, Italiji, Kazahstanu i Kini. Europsko je u Ateni, a Svjetsko u Dohi. Glavni cilj je Doha i osvajanje kvote za Olimpijske igre u Los Angelesu te Europsko prvenstvo. Kalendar je natrpan pa ću vidjeti na koliko ću SK-ova nastupiti.

Za kraj klasično pitanje: Koliko se dugo planirate baviti streljaštvom? Igre u Los Angelesu su za tri godine...

Uvijek si kažem da ću odraditi još ovaj olimpijski ciklus pa još ovaj. Onda kada osvojite medalju, to vas vuče dalje. Imam 42 godine, za tri ću imati 45. Dok god je zdravlja i refleksi štimaju i dok god budem imao sponzore koji me prate, natjecat ću se.

Planiram odraditi Los Angeles pa ćemo onda vidjeti. Glupo mi je prognozirati i reći da ću još jedne nakon toga jer mi je to daleko, ali za Los Angeles ću se spremiti. To je jedan cilj, pokušati uhvatiti moje četvrte Olimpijske igre i onda ćemo vidjeti. Sve ovisi o zdravlju.