DANAS je za sladoled dovoljan odlazak u trgovinu ili nekoliko sati u zamrzivaču, no ljudi su u ledenim desertima uživali tisućama godina prije izuma hladnjaka. Snijeg i led bili su dragocjeni sastojci, a u toplijim krajevima njihovo čuvanje zahtijevalo je poprilično domišljatosti. Iako prvi sladoled kakav danas poznajemo nema jedan jasan datum nastanka, različite civilizacije razvile su svoje načine pripreme ledenih slastica.

Snijeg, voće i med umjesto zamrzivača

Jedan od najzanimljivijih primjera dolazi iz drevne Perzije. Ondje su ljudi još prije više od dvije tisuće godina koristili snijeg koji su donosili s obližnjih planina kako bi pripremali hladne poslastice. Snijeg se mogao kombinirati s voćnim sokovima, a upravo se takvi deserti smatraju dalekim prethodnicima današnjih smrznutih slastica.

Perzijanci su s vremenom razvili i nevjerojatno učinkovite građevine za čuvanje leda. Yakhchali, velike kupolaste građevine, služili su kao svojevrsna drevna spremišta u kojima se led mogao očuvati tijekom toplijih mjeseci. Prvi takvi sustavi pojavili su se oko 400. godine prije Krista, što je omogućilo da se led koristi i u područjima gdje su ljeta bila vrlo vruća.                       

Ideja je bila jednostavna: doći do snijega ili leda kada ga ima, dobro ga izolirati i sačuvati za kasnije. Kada bi došlo ljeto, smrznuti materijal mogao se koristiti za hlađenje hrane i pića, ali i za pripremu posebnih deserata.

Slične su se ideje razvijale i drugdje. Postoje zapisi i legende o tome da su u drevnoj Kini planinski snijeg kombinirali s voćem i drugim sastojcima, dok su Rimljani koristili snijeg za hlađenje vina i drugih napitaka. Zbog toga je teško odrediti jednu civilizaciju kojoj bi se mogao pripisati izum prvog smrznutog deserta.

Od snijega do deserata nalik današnjem sladoledu

Jedan od zanimljivijih povijesnih primjera je faloodeh, perzijski desert koji se smatra jednim od najstarijih poznatih smrznutih deserata. Radi se o kombinaciji tankih rezanaca, šećernog sirupa i ružine vodice, koja se poslužuje poluzamrznuta, često uz limetu ili višnje. Njegova tekstura više podsjeća na granitu nego na današnji kremasti sladoled, ali princip je isti - slatka smjesa hladi se pomoću leda.

S vremenom su se razvijale i druge inačice. Na Siciliji je snijeg koji se skupljao u planinama čuvan u posebnim spremištima, a koristio se za pripremu deserata od voća, vode i šećera. Iz te tradicije razvila se granita, jedan od poznatih prethodnika današnjih smrznutih deserata.

U Japanu se pak razvila tradicija kakigorija, deserta od fino struganog leda koji se prelijeva sirupima. Njegovi se počecižu za razdoblje Heian, između 794. i 1185. godine, a prvi poznati pisani opis potječe iz razdoblja oko 1002. godine.

Zanimljivo je da su ledene slastice dugo bile znak bogatstva. U vrućim krajevima pristup ledu i snijegu nije bio jednostavan, pa je mogućnost da se led sačuva do ljeta bila svojevrsni luksuz. Tek mnogo kasnije, razvojem umjetnog hlađenja i strojeva za proizvodnju sladoleda, smrznuti deserti postali su dostupni širokom broju ljudi.

Zato današnja kuglica sladoleda zapravo ima puno dužu povijest nego što se na prvi pogled čini. Prije hladnjaka nije postojao jedan recept koji je promijenio sve, nego niz različitih ideja: pronaći snijeg, sačuvati ga što dulje i spojiti ga s nečim slatkim. Upravo je iz te jednostavne ideje tijekom stoljeća nastala cijela kultura smrznutih deserata.