Foto: 123rf/Privatni album

SMRTI se najmanje boje ljudi koji jako vjeruju, ali i ateisti koji ne vjeruju, pokazalo je novo znanstveno istraživanje.

Ovakvi rezultati predstavljaju određeno iznenađenje za znanstvenike koji se bave pitanjem straha od smrti. Naime, iz ranijih studija uglavnom se moglo zaključiti da se smrti ponajmanje boje religiozni ljudi, što je bilo u skladu s očekivanjima jer se religioznost, sa svojim obećanjem zagrobnog života, standardno smatra univerzalnim rješenjem za problem smrti.

U novom istraživanju, predstavljenom u časopisu Religion, Brain and Behavior tim znanstvenika pod vodstvom dr. Jonathana Jonga sa Sveučilišta Coventry sustavno je pregledao mnoštvo studija na temu odnosa između straha od smrti i religioznosti. Istraživanje je obuhvatilo 100 relevantnih radova objavljenih između 1961. i 2014. u kojima je sudjelovalo oko 26.000 sudionika iz brojnih zemalja širom svijeta.

Rezultati su pokazali da su visoke razine religioznosti povezane sa slabijim strahom od smrti. Sličan efekt zabilježen je neovisno o tome jesu li ljudi vjerovali u Boga, u zagrobni život ili su prakticirali religiozne oblike ponašanja kao što je posjećivanje crkve ili moljenje.

Velikom meta-analizom bile su obuhvaćene i neke studije u kojima su zabilježene razlike među ljudima koji su bili intrinzično, odnosno ekstrinzično motivirani za religioznost. Intrinzično motiviranima smatraju se oni koji vjeruju iskreno, bez nekih očitih pragmatičnih interesa. Ekstrinzično motiviranima smatraju se oni koji su vođeni određenim očitim društveno ili emocionalno pragmatičnim interesima. Iz prikupljenih podataka tim je izveo zaključak da se intrinzično motivirani manje boje smrti.

Odnos između straha od smrti i religioznosti nije jednostavan

Rezultati su varirali kroz studije, a oko 30% njih išlo je u prilog navedenih zaključaka. Jedno od iznenađenja novog rada svakako je činjenica da je u 18% studija utvrđeno da se religiozni ljudi više boje smrti od nereligioznih. Drugo je da više od pola studija nije pokazalo da postoji neka povezanost između religioznosti i straha od smrti. Ovako miješani rezultati, ističu autori, pokazuju da odnos između straha od smrti i religioznosti nije jednostavan već da možda ovisi o kontekstu.

U novoj meta-analizi obrađene su uglavnom studije provedene u SAD-u. Tek mali broj njih odrađen je na Bliskom istoku i u istočnoj Aziji. Zbog toga je teško donijeti neke jasne zaključke o tome kako bi uzorak mogao varirati od kulture do kulture.

Studija je posebno zanimljiva zato što su znanstvenici na samom početku odlučili da neće polaziti od uobičajene pretpostavke da se religiozni ljudi manje boje smrti, a ateisti više. Kada su proveli svoju analizu, pokazalo se da krivulja straha od smrti ima oblik obrnutog slova U – najmanji je bio kod ateista i kod ozbiljnih vjernika.

Kako bih podrobnije razjasnio rezultate i njihove moguće interpretacije, dogovorio sam intervju Skypeom s prvim autorom studije dr. Jonathanom Jongom, koji je, među ostalim, zamjenik direktora skupine Brain, Belief and Behaviour na Sveučilištu Coventry, koordinator istraživanja na Institutu za kognitivnu i evolucijsku antropologiju na Sveučilištu Oxford, ali i anglikanski svećenik. Njegovi nalazi upravo su mi se zbog ove posljednje činjenice učinili posebno zanimljivima.

Pokazuju li ovi rezultati jasno da se ateisti baš kao i iskreno religiozni ljudi manje boje smrti?

U našem istraživanju analizirali smo podatke prikupljene iz 100 studija. Različite studije pokazale su različite rezultate, a oni nisu bili jednoznačni. Mislim da je ključni problem u tome što su u studijama zapravo pretežno sudjelovali religiozni ljudi koji su dominirali u populacijama koje su istraživane. U tom smislu ne možemo puno saznati o tome kako ateisti stvarno doživljavaju smrt. Osim toga, u većini tih studija vođena je tzv. linearna analiza, tražene su ravne linije koje na grafikonu idu prema dolje ili prema gore. Za nas je stoga bio izazov pronaći studije koje nisu išle za linearnom analizom, koje nam mogu dati drugačije krivulje funkcija povezanosti religioznosti i straha od smrti koje će moći imati oblik U ili naopakog U. Našli smo 11 takvih studija, a među njima je čak 10 pokazalo uzorak u kojem ateisti i vrlo religiozni ljudi doživljavaju manji strah od smrti.

Kako interpretirate te podatke?

Kao i u svakoj studiji koja otkriva korelaciju, ali ne i uzročnost, nemoguće je postaviti jasne zaključke o uzrocima. No ja ovdje vidim dva moguća tumačenja. Jedno je da sadržaj nečijeg vjerovanja zapravo nije ključan. Ono što je važno zapravo je koliko smo uvjereni u ono što vjerujemo. Ako ste jako uvjereni da je vaša religija istinita, ona će za vas predstavljati utjehu kada se suočite sa smrću. Ako ste jako uvjereni da Bog ne postoji, bit ćete jednako utješeni svojim uvjerenjima. To je jedna hipoteza. Prema drugoj, ljudi koji se ne boje smrti jednostavno nisu osobito zainteresirani za religioznost pa ostaju ateisti. To su dvije pomalo različite interpretacije, a iz studija koje smo mi analizirali teško je reći koja bi bila prava.

Napisali ste jedan članak na temu bestselera američkog psihologa i filozofa Ernesta Beckera 'Denial of Death'. On u toj knjizi, nagrađenoj Pulitzerom, piše da se svi ljudi uglavnom boje smrti, ali i da se različiti od toga straha štite različitim herojskim projektima. Za ateiste to može biti neki kreativan projekt u kojem će besmrtnost ostvariti kroz kulturu i umjetnost. Naime, prema Beckeru, kreativni, talentirani pojedinci mogu stvoriti i izraziti stvarnost na načine koje će drugi cijeniti kroz povijest čime će ostvariti svoju potrebu za smislom i nečim većim od života. Što mislite o toj ideji?

Becker sam kaže da je najbolja iluzija kojom se poriče smrtnost religija. On ne smatra da su svi herojski sustavi jednaki. On religiju smatra primarnim herojskim sustavom poricanja smrti, a svi ostali su u tom smislu kvazireligiozni. Kako? Kao prvo, oni su na određeni način religiozni jer nam pomažu da poreknemo smrtnost. Osim toga, oni nisu tako djelotvorni jer osiguravaju samo simboličnu besmrtnost, a ne i doslovnu. Dakle, iako Becker kaže da možemo imati različite herojske projekte za ostvarenje besmrtnosti, ni on ih sve ne vrednuje jednako. I on smatra da je u tom smislu religija posebna, najmoćniji herojski sustav kojim se možemo nositi sa strahom od smrti. Tim pitanjem danas se bave teoretičari upravljanja strahom. Njihova istraživanja pokazuju da ljudi suočeni sa smrću postaju izraženiji nacionalisti, više etnocentrični, veći seksisti i sl. U tom kontekstu rodilo se jedno važno pitanje – hoće li ljudi kada se suoče sa smrću postati religiozniji ili će jednostavno snažnije prigrliti svoja izvorna uvjerenja. 2012. objavio sam jedan rad u kojem sam postavio ovo pitanje. Vidio sam da već kada ljudima postavimo pitanje jesu li religiozni ili nisu, religiozni ljudi postanu religiozniji, a nereligiozni još nereligiozniji. Pokazalo se da nereligiozni ne traže utočište u religioznom vjerovanju već, naprotiv, bježe od vjerovanja kada su suočeni sa smrću. To ukazuje na onu prvu hipotezu prema kojoj i ateizam pruža utjehu, odnosno da je za ateiste utješno potvrditi svoja vlastita uvjerenja. Međutim, ako implicitno mjerite religioznost, ako mjerite njezine podsvjesne efekte, čini se da svi ljudi postaju religiozniji kada su suočeni sa smrću.

Što u tom kontekstu mislite o znanstvenim, medicinskim i tehnološkim rješenjima za problem smrtnosti? U novije vrijeme istražuju se mnogi mehanizmi koji bi ljudima mogli produžiti život ili čak osigurati besmrtnost – od djelovanja na telomere, preko obnove istrošenih stanica do prebacivanja ljudske svijesti i pamćenja u računala koja bi uskoro trebala dostići visoke razine umjetne inteligencije.

Još tridesetih radilo se na tzv. kriogenici, zamrzavanju umrlih ljudi kako bi se kasnije, kada se nađe rješenje, odnosno lijek, vratili u život. Potraga za besmrtnošću zapravo postoji stoljećima i tisućljećima. Prvi kineski car slao je unaokolo ljude da traže eliksir života. Postoji priča da je umro od trovanja živom. Ironija je da je jedan od tih recepata za vječnost sadržavao živu. Dakle, njegova potraga za vječnim životom ga je ubila. Ta potraga za besmrtnošću koju možemo nazvati tehnološkom potvrđuje da ljudi ulažu jako puno napora u ostvarenje besmrtnosti kako na simboličkoj razini tako i na tjelesnoj.

Hoćete li pokušati dalje istražiti pitanje zašto se ateisti manje boje smrti?

Ovo novo istraživanje zapravo je rezultat cijelog niza istraživanja. Trenutno više ne istražujem strah od smrti. No krenuo sam u novi projekt u kojem pokušavam doznati kako ateisti postaju ateisti. Također me zanima i što u životima ateista ispunjava onu ulogu koju je inače imala religija. U tom kontekstu ipak nastavljam istraživati emocionalni život ateista pa i njihovo nošenje sa strahom od smrti.