OKO UMJETNOG sladila aspartama nižu se kontroverze još od njegova odobrenja 1981. Zbog tvrdnji da bi mogao uzrokovati rak, ali i niz drugih bolesti poput Alzheimera, postao je najistraženija tvar u ljudskoj prehrani.

Velika većina studija, među kojima i neke velike pregledne koje su obuhvatile desetke manjih, pokazala je da nema nikakvih uporišta u optužbama na račun aspartama. Unatoč tome, on se stalno povlači po pseudoznanstvenim i alternativnomedicinskim stranicama i uvijek iznova identificira kao otrov.

Budući da je višak kilograma danas jedna od opasnijih pandemija koja širom svijeta uzrokuje brojne ozbiljne bolesti - od dijabetesa do krvožilnih bolesti, važno je znati što o aspartamu kažu ozbiljna znanstvena istraživanja i struka.

Jedno od najvećih istraživanja na tu temu proveli su istraživači iz američkog Nacionalnog instituta za rak (NCI). Njime je obuhvaćeno 285.079 muškaraca i 188.905 žena u dobi od 50 do 71 godine koji su sudjelovali u NIH-AARP-ovoj studiji o prehrani i zdravlju. Rezultati su pokazali da aspartam nije povezan s razvojem raka mozga, leukemije ili limfoma.

Sustavni pregled 92 studije koji je obuhvatio 599.741 osobu od 2003. do 2014. pokazao je da ne postoje dokazi koji bi povezali aspartam s rakom.

No, kako se aspartam i dalje na internetu, osobito po društvenim mrežama, predstavlja kao toksično zlo, zamolili smo kemičara dr. sc. Tomislava Portadu s Instituta Ruđer Bošković da nam razjasni uzroke i argumentaciju iza takvih krivih dojmova.

Evolucijski smo baždareni da volimo slatko

Portada ističe da je ljubav prema slatkom evolucijski duboko usađena u ljudske gene.

"Naši su preci većinu vremena gladovali, i u rijetkim situacijama kada bi naišli na izvor hrane, primjerice na stablo prepuno zrelih, slatkih voćnih plodova, bilo je bitno u malo vremena pojesti čim više i napraviti zalihe energije za izvjesno buduće razdoblje gladovanja", kaže Portada.

"Pojedinci koji su imali takvu naviku imali su značajnu evolucijsku prednost, pa možemo reći da je čovjek evolucijski programiran da jede puno, a osobito ako se radi o slatkom.

Danas kada većina ljudi u razvijenim zemljama, barem što se tiče pristupa hrani, živi u izobilju, ono što je nekoć predstavljalo evolucijsku prednost postaje nam problem. Mnoge bolesti i zdravstveni problemi suvremenog čovjeka – pretilost, bolesti lokomotornog sustava, karijes, metabolički sindrom, dijabetes tip 2 itd. – uzrokovani su pretjeranom konzumacijom šećera koji unosimo u obliku kolača, slatkiša, zaslađenih napitaka, raznih umaka itd. Idealno rješenje tog problema bilo bi drastično smanjiti unos šećera, no to nije lako jer, kao što rekosmo, volimo slatko i za to postoje dobri evolucijski razlozi", tumači naš kemičar.

Kako riješiti problem? Jedno od mogućih rješenja je da dio šećera zamijenimo zamjenskim sladilima. Zamjenska sladila su dodaci prehrani koji oponašaju okus šećera, a pritom imaju malu ili nikakvu energijsku vrijednost. Mogli bismo reći da je ovdje znanost u svojstvu kulturne evolucije čovjeka omogućila da se ispravi ono za što su sporoj biološkoj evoluciji potrebni mileniji. 

"Danas imamo na raspolaganju mnoštvo zamjenskih sladila koja možemo razvrstati prema nekoliko kriterija. Možemo ih podijeliti prema kemijskoj strukturi na ugljikohidratna i neugljikohidratna, prema hranidbenoj, odnosno energijskoj vrijednosti na nutritivna i nenutritivna, prema intenzitetu okusa na intenzivna – to su ona više desetaka, stotina, pa i tisuća puta slađa od šećera – i neintenzivna, te prema izvoru na prirodna i umjetna", kaže Portada.

Aspartam je obično tako doziran da jedna tableta mijenja jednu žličicu šećera. Budući da ta količina šećera sadrži samo 16 kalorija, moguće je postaviti pitanje čemu uopće zamjena. No, dvije žličice u kavi, par u limunadi, nekoliko uz jagode i s vremenom se nakupi. 

Tomislav Portada

Argument tipa prirodno je dobro

Portada kaže da je jedan od glavnih razloga zbog kojih se aspartam i druga umjetna sladila doživljavaju kao otrov mit o prirodnosti.

"Glavno pogonsko gorivo tih mitova je predrasuda prema kojoj je sve prirodno za nas dobro i korisno, a sve umjetno loše i štetno. Da ta predrasuda ne drži vodu, može se argumentirati nizom protuprimjera prirodnih stvari koje su za nas štetne, od nejestivih i otrovnih biljaka, gljiva i životinja preko meteoroloških ekstrema, zaraznih bolesti, vulkana i potresa, do udara asteroida. S druge strane su umjetne stvari koje su nam potvrđeno korisne, od lijekova, preko hladnjaka i klima uređaja, do zrakoplova. Unatoč tome, ta predrasuda i dalje opstaje, jer počiva na emocijama, a ne na razumu, pa se tako u reklamama mnogih proizvoda naglašava njihova prirodnost kao nekakav pseudoargument da bi oni zbog toga trebali biti dobri. Da bismo uopće mogli razumno raspravljati o umjetnim sladilima, ljudi si najprije trebaju osvijestiti besmislenost te predrasude, a zatim je u potpunosti odbaciti", kaže Portada.

Aspartam optužen za sve i svašta

Iako svako od umjetnih sladila ima svoje mitove, među njima je najgore prošao aspartam. Upišemo li u tražilicu Google riječ aspartam, saznat ćemo da je on "najopasniji zaslađivač modernog doba", da su "trgovine prepune otrova koji osigurava profit", da je "sastojak koji ubija!", pa čak i da je "izmet GMO bakterije E. coli".

"Prema istim mitovima, aspartam uzrokuje glavobolju, depresiju, sljepoću, grčeve, epileptične napadaje, multiplu sklerozu, tumore, sistemski lupus. Jednom riječju, praktički svaku moguću bolest ili zdravstvenu tegobu koja vam može pasti na pamet. Nažalost, takve neistine promoviraju i šire čak i neki članovi akademske zajednice", kaže Portada.

"Paradoksalno, umjetna sladila doista mogu uzrokovati određene blaže zdravstvene tegobe poput glavobolje i mučnine upravo zbog širenja takvih nekritičkih tvrdnji. Naime, u psihologiji je poznata pojava da kada osoba uzima neškodljivu tvar vjerujući da je škodljiva, mehanizmom (auto)sugestije može doći do spomenutih tegoba. Ta se pojava naziva nocebo-učinak i suprotna je placebo-učinku", sarkastičan je Portada.

Loša percepcija aspartama je posljedica loše znanosti

Pitate li one koji iznose tvrdnje o štetnosti aspartama za argumente na kojima svoje tvrdnje temelje, prvi "argument" na koji će se pozvati bit će upravo maločas opovrgnuti argument – aspartam je umjetan, i zato je loš. Drugi "argument" na koji se protivnici aspartama često pozivaju rezultati su kontroverznih studija Centra za istraživanje raka Cesare Maltoni pri Europskoj fondaciji Ramazzini (Bologna, Italija).

"No, protivnici aspartama pritom će prešutjeti činjenicu da se radi o studijama koje imaju bitne propuste u metodologiji, koje pokazuju relativno slabe učinke, kod kojih nema očekivanog odnosa doze i učinka, i koje nisu ponovljive, zbog čega ih je znanstvena zajednica odbacila kao nevjerodostojne. S druge strane, postoji više stotina studija koje potvrđuju sigurnost aspartama ako se konzumira unutar granica prihvatljivoga dnevnog unosa (ADI), no njih će protivnici aspartama naprosto ignorirati", konstatira uz nezadovoljstvo naš kemičar koji je na temu sladila održao podrobno izlaganje (video dolje).

Problem povijesnog konteksta u razvoju umjetnih sladila

Jedan od mogućih razloga nepovjerenja prema aspartamu (i ostalim umjetnim sladilima) mogao bi se možda temeljiti na povijesnom kontekstu otkrića i razvoja umjetnih sladila.

"Većina umjetnih sladila otkrivena je slučajno, tipično tako da bi neki sintetski organski kemičar liznuo prste, otkrio da su mu prsti slatki, išao tražiti izvor te slatkoće i ustanovio da je neki od kemijskih spojeva s kojima upravo radi u laboratoriju iznimno sladak. Tako su prvo umjetno sladilo saharin 1878. godine otkrili Constantin Fahlberg i Ira Remsen. Nedugo potom 1884. godine Joseph Berlinerbau otkrio je dulcin. Za dulcin se ubrzo pokazalo da je otrovan i karcinogen te je povučen iz prodaje. Neuspjeh dulcina potaknuo je kasnije propitivanje saharina, ali i svih ostalih umjetnih sladila, pa su mnogi istraživači u žurbi i velikoj želji da dokažu otrovnost i karcinogenost ostalih umjetnih sladila vidjeli nešto što u stvarnosti nije postojalo", tumači Portada.

"Jedno od takvih istraživanja bilo je istraživanje koje je 1969. pokazalo da smjesa ciklamata i saharina u omjeru 10:1 može uzrokovati rak, pa je ciklamat odmah zabranjen u SAD-u. No, ni ti rezultati nisu bili ponovljivi. Drugo istraživanje iz 1970. godine pokazalo je da saharin kod štakora uzrokuje rak mokraćnog mjehura. No, treba reći dvije stvari: prvo, taj je učinak bio vidljiv tek kod dugotrajnog uzimanja ekstremno velikih doza, koje daleko nadmašuju one koje bi se realno mogle postići u normalnoj ljudskoj prehrani, i drugo, mehanizam nastanka raka u tom istraživanju uključivao je neke specifičnosti štakorskog metabolizma koje nisu relevantne za ljudski metabolizam, tako da ljudi, sve i kada bi uzimali tako ekstremno velike količine saharina, svejedno ne bi zbog toga dobili rak mokraćnog mjehura", kaže Portada.

Aspartam je prvi put pripravljen 1965. godine kao međuprodukt u jednoj organskoj sintezi, a njegova slatkoća također je otkrivena slučajno.

"Sve se to zbivalo u atmosferi kontroverzi, propitivanja i prepiranja oko sigurnosti saharina i ciklamata, pa su se iste kontroverze prelile i na aspartam. Zbog tog je razloga aspartam od samog početka podvrgnut velikom broju istraživanja i ona su sva uvijek iznova potvrdila njegovu sigurnost i netoksičnost", dodaje naš znanstvenik s Ruđera.

Mit o opasnosti od metanola

Po svojoj kemijskoj strukturi, aspartam je metilni ester dipeptida nastalog spajanjem dviju aminokiselina, asparaginske kiseline i fenilalanina, koje su normalni i važni sastojci ljudske prehrane. U probavnom se sustavu aspartam razgrađuje na metanol i spomenute dvije aminokiseline.

"Kritičari aspartama vole naglašavati upravo činjenicu da njegovim razlaganjem nastaje otrovni metanol. No, radi se o izuzetno malim količinama. Protivnici aspartama na to odgovaraju da iako se radi o malim količinama, to ipak može predstavljati problem zbog kroničnog izlaganja. Međutim, metanol nastaje i endogeno, kao nusprodukt metabolizma, a također i probavom nekih drugih tvari zastupljenih u prehrani, primjerice pektina prisutnih u voću i povrću, u količinama koje su jednake, pa čak i značajno veće od količina koje nastaju iz aspartama. Primjerice, pojedemo li jednu bananu ili popijemo čašu voćnog soka, unijet ćemo u tijelo više metanola nego ako popijemo jednu čašu gaziranog pića zaslađenog aspartamom. Ako nam taj metanol ne predstavlja problem, zašto bi nam problem predstavljale minorne količine metanola oslobođenog iz aspartama", pita Portada.

Aspratam je problem, ali samo za malobrojne

Istini za volju, kaže naš kemičar, treba priznati da postoji jedna mala, ali značajna skupina ljudi za koje aspartam doista može biti štetan, ali ne zbog metanola, nego zbog fenilalanina.

"Radi se o pacijentima koji boluju od fenilketonurije, urođenog metaboličkog poremećaja zbog kojeg trebaju izbjegavati fenilalanin. Učestalost fenilketonurije je približno jedan pacijent na 10.000 stanovnika. Takvi ljudi trebaju paziti da unose čim manje hrane koja sadržava fenilalanin, u koju spada i hrana s aspartamom, no to se odnosi samo na njih, a ne i na ljude koji nemaju taj poremećaj", ističe.

Još jedan argument na koji se protivnici aspartama rado pozivaju jest činjenica da pregradnjom aspartama može nastati mala količina aspartamskog diketopiperazina kojem su skloni pripisivati veliku otrovnost.

"No, slično kao što i otrovni metanol u malim količinama nastaje iz voćnih pektina, tako i stotine različitih diketopiperazina, među kojima je i onaj jedan koji nastaje iz aspartama, normalno nastaju u postupku termičke obrade i probavom hrane koja sadržava bjelančevine. Naš organizam evolucijski je prilagođen nositi se s takvim malim količinama najrazličitijih kemijskih spojeva, i oni nam ne predstavljaju nikakav problem", napominje Portada.

Ljudi konzumiraju aspartam jer imaju višak kilograma, a ne obratno

No, protivnici aspartama se ne daju pa pogonjeni željom da dokažu njegovu štetnost uporno traže i pronalaze uvijek iznova nove argumente u prilog njegovoj navodnoj štetnosti.

"Jedan od novijih argumenata pronašli su u radovima koji pokazuju korelaciju između povećane tjelesne težine i konzumacije nenutritivnih sladila. 'Aspartam deblja!' – slavodobitno su ustvrdili protivnici aspartama. No, tu treba ponovno istaknuti da korelacija ne znači uzročnost, a čak i ako korelacija ukazuje na stvarnu uzročno-posljedičnu vezu, ne mora uvijek biti sigurno što je uzrok, a što posljedica. U ovom slučaju sasvim je moguće i čak razumno plauzibilnije alternativno tumačenje – da osobe s povećanom tjelesnom težinom, u nastojanju da smršave, pribjegavaju uzimanju nenutritivnih sladila, pa onda kada anketiramo ljude, nalazimo korelaciju između debljine i uzimanja nenutritivnih sladila", tumači Portada.

Dvostruki standardi: Prirodna sladila se ne demoniziraju čak ni kad su toksičnija

Na kraju ovog pregleda treba dodati još dvije zanimljivosti. Prvo, kao što postoje pojedini radovi koji dovode u pitanje sigurnost pojedinih umjetnih sladila, tako možemo pronaći i radove koji pokazuju mutagenost nekih prirodnih sladila, primjerice stevije.

"Zanimljivo je da isti ljudi koji se zalažu za zabranu ili ograničavanje umjetnih sladila, te iste toksikološke kriterije ne primjenjuju na prirodno sladilo steviju, što je ironično, uzme li se u obzir njihova uvjerenost u misiju čuvanja ljudskog zdravlja. Drugo, možda je još bolji primjer prirodno zamjensko sladilo ksilitol koje je za ljude relativno bezopasno (iako u većoj količini može uzrokovati prolazne probavne smetnje), dok je za kućne ljubimce, konkretno za pse i ptice – otrovno, pa čak i smrtonosno! Kada bi se isti oni toksikološki kriteriji, za čiju se primjenu protivnici umjetnih sladila zalažu kada su u pitanju umjetna sladila, primijenili na prirodna zamjenska sladila, ksilitol bi odavno trebao biti zabranjen. A zašto nije? Pa, zato što je – prirodan!" opet je sarkastičan Portada.

U zaključku poručuje:

"Zamjenska sladila koja su odobrile nadležne regulatorne agencije, bilo da se radi o prirodnima ili o umjetnima, dobro su i temeljito istražena, i ako se upotrebljavaju unutar granica prihvatljivog dnevnog unosa, nisu štetna za zdravlje. Svatko tko vam tvrdi suprotno, ima problema s prihvaćanjem stvarnosti. Drugo, ponovimo još jednom: glavno pogonsko gorivo mitova o navodnoj štetnosti umjetnih sladila je predrasuda prema kojoj je sve prirodno ujedno i dobro, a sve umjetno – loše."