Foto: 123rf

"NEDOSTATAK vremena i stalna žurba od točke A do točke B, C, D, E postao je tipičan problem modernih roditelja. Svi stalno nekamo jure i žure, svi vodimo užurbane i stresne živote i pitamo se gdje je kraj toj svakodnevnoj panici. Nisam ni ja bila iznimka, ali danas su stvari malo drugačije. Od onoga dana kad sam prestala toliko požurivati, sebe i svoju kćer, moj je život odjednom postao malo lakši.

Kada brinete samo o sebi, kada je vaše vrijeme samo vaše vrijeme, tada se nekako i poslože prioriteti i smanji stres no, s djecom je priča nešto drugačija. Djeca jednostavno ne shvaćaju da mama ponekad, ma zapravo jako često, mora žuriti kao sumanuta da bi stigla obaviti sve što je potrebno. Moje je dijete upravo takvo", napisala je to Rachel Macy Stafford u tekstu objavljenom u Huffington postu.

"Moja je kćer oduvijek voljela uživati u trenutku u kojem je ništa nije moglo odvratiti od njene namjere da učini što je zamislila. Ma to je zapravo tipična dječja zaigranost, u kojoj djeca jednostavno ne shvaćaju posljedice svoje zaigranosti.

Ona je onaj tip koji baš u žurbi voli stati i pomirisati ruže.

Kada se meni žuri i već stojim na ulaznim vratima, ona se baš tada mora vratiti u sobu da nađe svoju krunu.

Kada sam već trebala negdje stići, baš tada ona inzistira da ostane još malo, kako bi mogla medu svezati u svoju autosjedalicu.

Kada jurimo da stignemo, ona bi baš tada porazgovarala s prolaznicima.

Ili bi baš tada malo mazila susjedovog psa.

Kad jurim izjutra da stignem obaviti sve što me čeka, baš tada ona želi u miru i tišini uživati u svom doručku. I tako je to bilo sve dok nisam shvatila da dan započinjem i završavam s požurivanjem pa jednostavno nisam stizala stati, zagrlite je i reći joj koliko je volim.

Ali, to ne primijetite odmah. Kada živite užurbanim životom, vi doslovno imate tunelski vid. Skoncentrirani ste samo na to da stignete sve, jer će vam samo tako ostati dovoljno vremena za vašu obitelji. A to je i više nego paradoksalno, jer dok težite za mirom i spokojem, stvarate si presinge u kojemu jedino nedostaje mjesta upravo za mir i spokoj.

I tako živite iz dana u dan. Sve dok vam jedna sitnica konačno ne otvori oči.

>>>Simptomi stresa kod djece: Kako ih prepoznati i dobro reagirati<<<

Tako je barem bilo kod mene, priznala je Rachel, nakon jednog običnog dana, kada sam pokupila svoju stariju kćer, a ona je, sva na mamu, stala koriti mlađu sestru, jer je toliko spora. Upalila mi se lampica - dijete staro šesto godina ne bi trebalo primjećivati takve stvari, da je netko spor, osim ako i samo već nije naviklo da ga se na takav način sustavno optužuje. Shvatila sam u kolikoj sam mjeri svoju stariju kćer već uspjela nabrijati da samo juri i žuri i sada isto pokušavam napraviti i s mlađom, a da im uopće ne dam vremena da uživaju u svom životu. U svom neopterećenom djetinjstvu. Ja sam bila ta koja im ga je doslovno uništavala. Ali, ne više - ne pod cijenu svoje djece. Ne pod cijenu više ičega. I tada sam si obećala, svečano obećala, da ću odsad imati puno više strpljenja za njih i za njihove djetinje stvari, da ih više neću odvlačiti od njima važnih stvari i da ću znati pričekati, čak i zanemariti neke obaveze samo da živimo smirenijim životom. Moje obećanjem dočekale su sa suzama u oku, u nevjerici da bi mama zaista mogla postati malo strpljivija i kada su me tako sretne zagrlile, shvatila sam koliko je moj užurbani život, moje stalno požurivanje, stres i ljutnja, jer ne stignemo ništa, tako loše utjecala na njih.

Priznajem doduše, da sam i nakon tog sudbonosnog dana još nekoliko puta zaustila da ih požurim, nije se tako lako odreći tako jasnih navika, ali s vremenom sam se stvarno uspjela promijeniti. Nije bilo lako, ali smo uspjele. U početku sam više vodila računa da ih ranije nego prije pripremim da se počnu spremati da krenemo, malo po malo otpuštala sam svoju nervozu i najvažnije od svega - počela sam, malo po malo, sve više uživati u svim tim njihovim sitnim radostima, koje ih danas odvraćaju od onoga što ja ponekad očekujem. Počela sam uživati u njihovom uživanju u životu. Shvatila sam da ništa nema toliku cijenu kao pogled na sretno i bezbrižno dijete, shvatila sam da bez obzira kuda žurim i koliko žurim, najvažnija stvar koju imam u životu neće biti zakinuta mojim kašnjenjem. Ali može biti i sigurno bi bila zakinuta, mojim požurivanjem.

Paradoksalno je i to da smo svi mi ljudi u periodu kada nismo imali djecu bili vlasnici svog vremena i jedva smo dočekali imati djecu i obitelj da bi ih potom tako žarko željeli ukalupiti u stari užurbani život ne misleći pritom na sve što propuštamo, dok žurimo. A propuštamo toliko mnogo i to zbog stvari koje nam nisu i ne bi smjele biti prioritet.

Tek kada sam uspjela stati i promotriti ta bezbrižna bića, uspjela sam shvatiti da ništa u životu nije važnije baš od tih trenutaka, jer te male sitnice, te male sitne radosti, to su trenuci za koje moramo živjeti. Svaki put kad kažete svom djetetu da nemate vremena za ono što oni žele, isto je kao da im kažete da nemate vremena živjeti i uživati u životu."