SVI U SVOM životu imamo barem jednu osobu koja gotovo nikada ne stiže na vrijeme. Iako se kašnjenje često doživljava kao bezazlena navika ili znak loše organizacije, stručnjaci upozoravaju da razlozi mogu biti znatno složeniji. Psihoterapeut i autor Jonathan Alpert ističe da kronično kašnjenje često proizlazi iz duboko ukorijenjenih psiholoških obrazaca i neurobioloških čimbenika kojih ljudi uglavnom nisu svjesni, piše New York Post.

Zašto neki ljudi stalno kasne?

Prema Alpertu, kod nekih je ljudi kašnjenje jednostavno dio njihove osobnosti. "Lako ih ometaju vanjski podražaji, pretjerano su optimistični u procjeni koliko će im nešto trajati ili uopće ne percipiraju kako njihovo ponašanje utječe na druge", objašnjava ovaj njujorški stručnjak. Kod drugih, međutim, uzrok leži u načinu na koji njihov mozak obrađuje vrijeme.

Neurobiološke razlike mogu otežati procjenu trajanja zadataka ili prijelaz s jedne aktivnosti na drugu. Takvi su obrasci osobito česti kod osoba s ADHD-om, koje se često susreću s takozvanom "vremenskom sljepoćom" – teškoćom u prepoznavanju koliko brzo vrijeme prolazi.

ADHD je snažno povezan s poteškoćama u izvršnim funkcijama, odnosno sposobnostima koje su ključne za planiranje, organizaciju i održavanje fokusa. Kada su te vještine oslabljene, držanje rasporeda i točna procjena vremena postaju ozbiljan izazov, što se neminovno odražava i na privatne i na poslovne odnose.

Cijena kašnjenja - narušeno povjerenje i odnosi

Iako se često opravdava dobrim namjerama, stalno kašnjenje može imati visoku cijenu. Osim što remeti tuđe planove, s vremenom narušava povjerenje i stvara napetost u odnosima. "Kašnjenje polako nagriza povjerenje. Dugoročno može poslati poruku da je tuđe vrijeme manje važno, čak i kada to uopće nije namjera", upozorava Alpert.

Problem se posebno očituje na radnom mjestu, gdje ponavljana kašnjenja mogu narušiti timsku dinamiku, profesionalni ugled i percepciju pouzdanosti pojedinca.

Skriveni uzroci: tjeskoba, izbjegavanje i perfekcionizam

Prema Alpertu, iza kroničnog kašnjenja često se kriju tjeskoba, izbjegavajuća ponašanja i perfekcionizam. "Većina ljudi koji stalno kasne nema namjeru biti neuljudna ili neodgovorna. Često su preopterećeni, anksiozni ili pokušavaju ugurati previše obaveza u premalo vremena", kaže.

Ti se obrasci mogu manifestirati na različite načine. Kod nekih tjeskoba otežava sam početak zadatka, dok se drugi teško odvajaju od aktivnosti koju već rade. Perfekcionisti, s druge strane, često zapnu u detaljima, uvjeravajući se da moraju "još samo malo doraditi", ne primjećujući da vrijeme nezaustavljivo prolazi.

Dodatni problem predstavlja i pogrešna procjena vlastitih mogućnosti. Mnogi ljudi iskreno vjeruju da mogu obaviti znatno više nego što je realno moguće, upravo zato što im je unutarnji osjećaj za vrijeme nepouzdan.

Kako ponovno preuzeti kontrolu nad vremenom?

Unatoč svemu, Alpert naglašava da kronično kašnjenje nije nepromjenjiva sudbina. Jedna od tehnika koju preporučuje jest takozvana "revizija vremena" – bilježenje koliko mislimo da će neki zadatak trajati, a zatim usporedba s vremenom koje je stvarno potrebno. Na taj se način postupno "kalibrira" unutarnji osjećaj za vrijeme.

Savjetuje i namjerno planiranje vremenskih razmaka između obaveza. "Dodavanje 10 do 15 minuta rezerve između aktivnosti može značajno smanjiti paničnu žurbu koja vodi u stalno kašnjenje", objašnjava.

Uz dosljedne strategije i odgovarajuću podršku, promjena je itekako moguća. "Jasne rutine, alarmi, kontrolne liste i realne procjene vremena mogu nadoknaditi osobine koje same od sebe ne nestaju", zaključuje Alpert. Za one koji primjećuju da im kašnjenje ozbiljno narušava odnose i kvalitetu života, razgovor s psihologom može biti dobar prvi korak prema promjeni.