"MOJA je majka glasna žena. Voli pričati viceve i nosi upečatljiv nakit koji se vidi s drugog kraja ulice. Ali tijekom 25 burnih godina braka s mojim ocem, često je šutjela - doslovno", piše Monica Corcoran Harel za The Cut u tekstu čiji prijevod prenosimo u cijelosti.

Tiho odustajanje

"Nisam s njim razgovarala cijelu godinu dok ste bili djeca", ispričala mi je jednom, odmahujući glavom. "Jednog dana, konačno me pitao: ‘Ima li kakav problem?’" Očito, problema je bilo mnogo, a njezina priča samo je jedna u moru sličnih iskustava žena koje u braku ostaju dugo nakon što je ljubav nestala. 

Odrastajući, gledala sam kako se moja majka sve više udaljava od oca, emocionalno i fizički. Prestala je gledati filmove s njim. Spavala je u gostinjskoj sobi. Mrko ga je gledala sa svog mjesta kraj štednjaka. "Jesam li donijela pravu odluku? Gledajući unatrag, ne", kaže danas.

"Nisam imala opcije kakve žene imaju danas. U to vrijeme, činilo se da je to sve što sam mogla učiniti." To je bilo prije 40 godina, osamdesetih, kada je stopa razvoda u SAD-u bila na povijesnom vrhuncu. Moja majka se na kraju razvela 1990. godine. Danas je stopa razvoda niža, no čini se da su mnoge žene samo pronašle novi način nošenja s nesretnim brakom - umjesto razvoda, biraju tiho odustajanje.

Na zabavama i danas čujem žene kako s prijezirom govore o svojim sebičnim supružnicima. Jedna prijateljica u srednjim godinama, bez djece i u braku koji je već desetljeće u kolotečini, nedavno mi je rekla da sada putuje isključivo sama, kako bi "uzela prijeko potreban odmor od svog napornog muža".

Druga se preselila u spavaću sobu svoje kćeri čim je tinejdžerica otišla na fakultet. "Ja mogu gledati stare epizode serija. On može gledati pornografiju - ili što god već radi", rekla je o svom mužu, zvučeći više nego zadovoljno tim aranžmanom. Čine li žene u srednjim godinama i dalje ono što je moja majka nekoć činila - nazovimo to "podsvjesnim razdvajanjem" - i jednostavno trpe?

Ako pitate desetke žena, bračne terapeute, nekolicinu muževa i odvjetnike za razvode, odgovor je potvrdan. I čini se da nesretni ljudi izdržavaju mnogo duže nego prije. Zanimljivo je da najočitija prepreka razvodu, podjela imovine, nije bila ni približno toliko spominjana koliko sam očekivala.

Umjesto toga, žene su se žalile na to koliko bi prekid bio neugodan ("Mislim, konačno smo renovirali kuhinju") ili na društvene posljedice ("Moja mama kaže da bih trebala jednostavno stisnuti zube i ostati, kao što je i ona", povjerila se jedna prijateljica). Neke su rekle da će otići čim djeca napuste gnijezdo; jedna je čak priznala da svom sinu hvali internat u drugoj državi kako bi se mogla "odvesti u suton poput Thelme i Louise" sa svojom razvedenom prijateljicom.

Normalizacija nezadovoljstva

Čini se da je nova normalnost postalo pristajanje na potpuno nezadovoljstvo. Ako su nam već osuđeni ekonomija, klima i raspon pažnje, što je uopće važno? Prošlog studenog, naslov na BuzzFeedu je glasio: "25 nesretno udanih osoba dijeli zašto se nikada neće razvesti, i to je iskreno tužno."

Više žena mi je reklo da su jednostavno prezauzete da bi uopće razmišljale o razdvajanju. "Jedva imam vremena razgovarati s tobom o tome kako tiho napuštam svoj brak. Planiranje razvoda trenutno ne dolazi u obzir", kaže jedna žena koja se bori za partnersku poziciju u tvrtki.

"Danas je puno lakše reći: ‘Tiho napuštam svoj brak’, jer postoji jezik za ono što rade", kaže psihologinja Kathy McMahon. "Ali rekla bih da je bilo mnogo, mnogo žena šezdesetih, pedesetih i četrdesetih koje su jednostavno šutjele, emocionalno se otuđile i imale odnose sa svojim muževima samo kada su morale. To nije ništa novo."

Sjećam se tog razdoblja kod svojih roditelja. Za večerom, majka bi me gurnula i pokazala na soljenku ako je bila blizu očevog tanjura. Ja bih onda morala biti posrednik. Čak i s 10 godina, prepoznavala sam majčin bijes. Vidjela sam ga u njezinim suženim očima. Osjetila sam ga u njezinoj piletini.

Je li brak prelagan, a ne pretežak?

Sada, više od četiri desetljeća kasnije, i sama sam na pragu 20. godišnjice braka. No, moj se muž brine za kemijsko čišćenje i nikada se nismo ignorirali dulje od nekoliko sati. Dok sam istraživala za ovu priču, pitala sam ga je li ikada razmišljao o tome da me ostavi.

"Prije deset godina, bio sam tako depresivan, a ti si puno pila", rekao je. "Uvijek si bila ljuta na mene. Sjećam se da sam mislio kako ću možda morati otići kod prijatelja." Sjećam se tog mračnog razdoblja. Pila sam vino svaku večer i plakala. Jesam li razmišljala o razvodu?

Na neki način, kao što se pitate što bi bilo da osvojite jackpot. Prestala sam piti prije gotovo tri godine, i ta je odluka ojačala našu vezu više od bilo koje druge.

Autorica Heather Havrilesky brak naziva "najnemogućijim testom izdržljivosti na svijetu". Ali po mom mišljenju, brak nije težak. Prelagan je. Ako radite u istoj tvrtki dva desetljeća, motivirani ste povišicama i promaknućima. Ako ne radite dobro, dobijete otkaz.

Nasuprot tome, zaručeni parovi dobivaju darove samo zato što su rekli "Da". Jednom kada ste u braku, nitko ne nadzire vašu izvedbu. Na vama je da sami procjenjujete svoj odnos, a to se najčešće dogodi tek kod bračnog terapeuta. Moj muž to ovako kaže: "Posao postaje ozbiljniji i manje zabavan jer radite prema većoj nagradi: zajedničkom životu."

Bijeg u kreativnost i nove veze

Za Tanju, koja je zamolila da se koristi pseudonim, muževa apatija prema njihovoj budućnosti natjerala ju je na tiho odustajanje. "Naša komunikacija je bila užasna", kaže bivša manekenka koja već gotovo 20 godina tiho napušta svoj brak. "Kad god bismo se posvađali, nije bilo rješenja."

Nakon što su djeca odrasla, postala je, kaže, "gladna dodira". Pokušala je sve, angažirala je pet različitih bračnih terapeuta, no muž joj je uvijek govorio da je prezahtjevna. "Tako sam se povukla", kaže. "Noću bih uspavala djecu i otišla u drugu prostoriju svirati."

Tanja se na kraju otvorila na radionici za žene "Ostati ili otići" i uspjela je muža nagovoriti na otvoreni brak. Sada viđa druge muškarce. "Dok god mogu biti slobodna, baš me briga zovem li se udana žena ili ne."

Rebecca Woolf, suosnivačica te radionice, i sama je tiho napustila svoj brak, što je opisala u memoarima. Dva tjedna prije nego što je planirala reći mužu da odlazi, dijagnosticiran mu je terminalni rak. Ostala je uz njega do kraja. "Muškarci ne znaju da su njihove žene u našoj grupi, da planiraju bijeg ili pokušavaju riješiti stvari", kaže Woolf, dodajući da oko 65 posto polaznica na kraju napusti svoje nesretne brakove.

Cijena šutnje

Jedna žena, direktorica u industriji zabave koju ćemo zvati Kate, izdržala je sumoran dvadesetogodišnji brak i za svoje zdravstvene probleme krivi upravo taj teret. "Plakala bih svako jutro na putu na posao i mislila, moram napraviti promjenu. Neću dobiti rak zbog ovog braka", kaže.

Kratko prije nego što je konačno podnijela zahtjev za razvod, dijagnosticirana joj je Parkinsonova bolest. "Vjerujem, svim svojim bićem, da sam dijagnozu dobila od stresa laganja samoj sebi i pretvaranja da imamo savršen brak."

Neke žene, pak, pronalaze oslobođenje u prihvaćanju. Žena koju ću zvati Blair vjeruje da joj je "pretvaranje u zombija" u braku promijenilo život nabolje. "Smanjila sam svoja očekivanja, što je smanjilo moje razočaranje u muža - i u sebe", kaže. Energiju je preusmjerila na posao, prijateljstva i učenje izrade nakita.

"Zašto jednostavno ne odem? Tko kaže da ne počinjem ispočetka u vlastitom umu? Kao da sam opet sama, ali ne brinem o financijama."

Muškarci često ostaju zatečeni

Ono što je zapanjujuće jest da muževi često uopće ne primjećuju ženino nezadovoljstvo. Psihologinja McMahon kaže da su njezini muški klijenti često potpuno zatečeni željom supruge za razvodom.

Kada ih pita jesu li se njihove partnerice ikada žalile, odgovaraju: "Rekla mi je da nije sretna, ali ništa nije poduzela po tom pitanju." Čini se da dok god se žena samo žali, a ne djeluje, oni to jednostavno ignoriraju.

Pasivnost se stalno pojavljivala u razgovorima: muževi ignoriraju svoje razočarane supruge, daju slaba obećanja da će se više angažirati, ali na kraju trud splasne. "Muškarci srednjih godina jednostavno dopuste braku da umre i onda to prihvate", kaže John Nachlinger, odvjetnik za razvode.

"Ali žene emocionalno dođu do točke kada kažu, ne mogu više ovo." Ralph Brewer, koji vodi grupu podrške za muškarce, za to krivi epidemiju usamljenosti. Muškarci, za razliku od žena, nemaju s kime razgovarati o svojim problemima i internaliziraju ih.

Za razliku od moje mame, ja ne napuštam tiho svoj brak. Ali ne prestajemo li se svi manje truditi nakon godina i godina zajedničkog života? Prihvaćamo manje strasti i više dosade. Možda parovi nisu krivi.

Možda se tradicionalni brak sam od sebe gasi dok sve više nas redefinira opis posla - ili daje otkaz. "Žene i muževi trebaju više razgovarati", kaže moja majka danas. "Žao mi je što to nisam učinila s tvojim ocem. Nikada nismo razgovarali o tome kako se zaista osjećamo."