KOD NAŠEG liječnika više pacijenata nego inače, a i stalno zvone telefoni. Mogu vam i sa svojim skromnim medicinskim znanjem odmah odoka reći da od tih pacijenata, mahom mlađih od mene, nema nijednog bolesnog. I ne morate biti bolesni da bi vam naš liječnik dao bolovanje. Usput, ovi lažni pacijenti još nisu shvatili da ne moraju doći u ordinaciju, dovoljno je zvati telefonom i slobodni ste par dana. Prinuđeni su muljati, htjeli bi se bez problema provući kroz još jedan štrajk vlakovođa.

Manje rada za istu lovu

Samo kratko objašnjenje: vlakovođe hoće da im puno radno vrijeme ne bude 38 sati, nego 35. I može im se, njih ionako nema dovoljno, Deutsche Bahn ne može šutnuti ove bundžije pa uzeti neke druge na njihovo mjesto. Napokon, jedino Deutsche Bahn obučava vlakovođe, a na oglase za obuku javlja ih se sve manje. A ako skrate radno vrijeme, imat će još manje ljudi koji upravljaju lokomotivom. Shvaćate začarani krug?

Istina, Liberali prijete da će namjesto vlakovođa koristiti umjetnu inteligenciju, ali tamo negdje od 2895. godine, taman kad i vi dobijete robotaksije. Pretpostavlja se da umjetna inteligencija nije toliko glupa da bi štrajkala.

A vlakovođe mogu štrajkati još mjesecima, iza njih je sindikat koji ionako ne zna što će s novcima pa im plaćaju za štrajk.

Snađi se, druže

Vođa sindikata prkosno veli da ga korisnici željeznice (dakle, mi) razumijemo i podupiremo. Nisam dobio takav dojam iz razgovora sa suputnicima koji su prošlog utorka bojažljivo očekivali srijedu i početak štrajka. Onaj Rus kojemu ne znam imena samo je mahao glavom mozgajući što mu je raditi. Šepavi susjed Martin ima auto, ali ga boli noga kad vozi. Kladim se da će otvoriti bolovanje.

Mladome Ralphu to baš i ne paše, već je bio prečesto odsutan u zadnje vrijeme. Posao mu je tek šest kilometara od kuće, oslanja se na pomoć neke svoje rodice. Još da riješi kako će djeca u školu. Najvjerojatnije neće nikako, škole čiji učenici dolaze vlakom ovih dana zvrje poluprazne, dolaze im samo djeca što žive bliže ili imaju nekoga da ih vozi. Nije problem u Njemačkoj imati auto, ali je problem imati vozača koji može dijete dovesti u 8 u školu i vratiti ga oko 2.

Meni se, hvala na pitanju, par unaprijed određenih slobodnih dana poklopilo baš sa štrajkom pa nisam u problemu. 

Ima i onih koji su iznajmili auto od rent-a-cara. Ako slijedite trag novca u ovoj krizi, onda ćete shvatiti da su ga organizirali iznajmljivači automobila. I car-sharing je došao na svoje. 

30 km za svega 5 sati

A ne može se reći da se Deutsche Bahn nije spremio za ovaj unaprijed najavljeni štrajk. Recimo, organizirali su zamjenske autobuse, to su svečano objavili u medijima. 

Loše su prošli oni koji su se radovali unaprijed. Želite doći do 30 kilometara udaljenog cilja? Idete prvo busom do susjednog mjesta, to traje nekih desetak minuta. Onda čekate drugi bus gotovo sat vremena i on vas odvede u suprotnom smjeru od onoga koji trebate, do sela za koje ste samo čuli da postoji.

Taj dio putovanja traje gotovo sat vremena, idete uzbrdo, vijugavo, mučeni radoznalošću gdje to vodi. Onda opet čekate sat vremena i sad vas treći bus vozi u željenom pravcu, ali ne i u mjesto koje biste htjeli, nego nešto bliže. Tu prelazite na željeznički kolodvor i čekate sat i pol vlak koji će vas navodno odvesti do konačnog cilja. Sve ukupno traje, barem prema mobilnoj aplikaciji, nekih 5 sati. Jesam li spomenuo da maloprije spomenuti vlak neće doći, jer, ako niste čuli, štrajkaju vlakovođe?

Uglavnom, krenuli ste u 9, u 13 ste na postaji u malenom Schweinbachu shvatili da nikada nećete doći kamo ste htjeli (osim ako vam iz nekih krajnje mističnih razloga upravo Schweinbach nije bio cilj). Nemojte očajavati, čuvajte snagu za povratak kući, do koje također nećete stići prijevozom. Premda vam sad ovo zvuči kao moj loš humor, radi se o službenim informacijama.

Nova bolest

Štrajk je, kao što znate, prekinut dan prije roka pa se naše veselo društvo jutros po mraku opet okupilo na postaji. Onaj Rus kojemu ne znam imena pozdravlja na lošem njemačkom. I ne može mi objasniti kako se snašao. Šepavi susjed Martin, baš kako sam i pogodio, bio je na bolovanju, naprasno je ozdravio kad je štrajk završen. Mladi Ralph je uglavnom išao na posao, a djeca nisu išla u školu. Sad su i ona tu, zajedno s još nekoliko pospanih učenika.

Svi mi sad razmišljamo je li bilo pametno što smo se za odlazak na posao pouzdali u Deutsche Bahn. Što je meni trebalo da prodam auto i puknem lovu na navodno važnije stvari? Mislio sam da će me stvarno netko voziti za tričavih 49 eura mjesečno.

Kažu da smo sad mirni do ožujka, možda se sindikati i željeznica dogovore. Ako ne, eto opet gomile bolesnih Nijemaca. Ja ću biti prvi koji će tu bolest opisati i imenovati, čak znam i kako ju liječiti. Budem i ja obolio, da je upoznam iznutra.

Možda dobijem Nobela za medicinu.