VEĆ NEKO vrijeme obilazim (staro)zagrebačke gostionice, zalogajnice i restorane koje pamte generacije - ona "stvarna" mjesta koja nose neku svoju priču i patinu. Kombinacija nostalgije, kolektivne memorije i osobnih sjećanja napokon me dovela “Kod Pere”.

Prijateljica mi ga je nedavno predložila i to s "Ajmo kod Pere Ustaše, tamo je moj deda jeo!" A koliko pamtim, i moj djed je dok je radio na Šalati tamo provodio vrijeme. Kad sam posjet ovom restoranu najavila kolegama, izostavila sam drugi dio njegovog nadimka - i shvatila da im restoran "Kod Pere" i nije toliko poznat. A onda sam dodala dio s "ustašom" i bilo im je potpuno jasno o čemu govorim. "Pa to mjesto pamti pola Zagreba", rekli su mi neki.

Galerija

Tko je bio "Pero Ustaša"?

Pa, evo cijele priče. Vlasnik restorana bio je čovjek po imenu Pero Miladin, poznatiji po nadimku "Pero Ustaša". Restoran se nalazi na adresi Cvjetka Rubetića 25 na Šalati, na vrhu takozvanih Schlosserovih stuba. Sve je počelo 4. svibnja 1967. godine, kada su Pero Miladin i njegov brat kupili kuću na toj adresi i otvorili gostionicu, prvobitno nazvanu “Izletište pri Schlosserovim stubama”.

Ubrzo su uspostavili reputaciju mjesta gdje su se mogli naći pristupačni gableci, obilni obroci i dobro, opušteno raspoloženje - i to ne samo za ljude s novcem. U to vrijeme restoran je postao dom onima kojima je trebala topla juha, tanjur domaće hrane i - razumijevanje.

Pero Miladin je, prema pričama onih koji ga se sjećaju, bio više od ugostitelja - bio je domaćin u pravom smislu. Poznato je da je s istom pažnjom primao i bogate i siromašne, studente i radnike, umjetnike i obične ljude. Mnogi studenti ovdje su jeli za simbolične iznose, ponekad čak besplatno, ovisno o tome što je vlasnik procijenio da si mogu priuštiti. Tako je restoran postao poznat ne samo po hrani, nego i po načinu na koji je Pero gledao na svoje goste - s poštovanjem i brigom.

A sada dolazimo i do priče o Peri i njegovom famoznom nadimku. U drugoj polovici sedamdesetih i osamdesetih godina “Kod Pere” je stekao ovaj - danas kontroverzni nadimak - koji živi još i danas. Taj nadimak nije bio šala - proizlazio je iz društvene i političke klime tadašnjeg vremena. Naime, Pero je redovito u restoran primao ljude koji su nakon tzv. “Hrvatskog proljeća” izgubili državni položaj, bili marginalizirani ili označeni kao politički nepodobni.

Restoran u koji su bili dobrodošli - svi 

Među njima su bili intelektualci, studenti, disidenti, političari - ljudi čija su uvjerenja bila opasna za tadašnji režim. Upravo ta hrabrost da otvori vrata svima, bez obzira na to tko su i što su, učinila je njegov restoran utočištem - i dala mu nadimak koji se usmenom predajom prenosio.

Komunistički režim i društvena retorika tog vremena često su sve koji su se zalagali za slobodu ili kritizirali sustav etiketirali kao "ustaše“ - naziv s jasnim negativnim političkim konotacijama. Zbog toga se nadimak "Pero Ustaša“ pojavio u narodu kao svojevrsna šala ili etiketiranje, ali posljedica je političke klime i društvenih normi tog doba, a ne Perinog ideološkog opredjeljenja ili povijesne povezanosti s ustaškim pokretom.

I dok danas taj nadimak nikoga ne ostavlja ravnodušnim, on nosi težinu vremena - vrijeme u kojem je gostionica bila nešto više od mjesta za jesti. Bila je to zajednica, prostor susreta, rasprava, podrške i slobode barem za onih sat ili dva kod Pere.

Pero je preminuo 2015. godine, u poznim godinama, a restoran je preuzeo njegov sin Ivica Miladin. U znak poštovanja prema legendi i tradiciji, restoran je službeno preimenovan u “Kod Pere”. Ipak, duh mjesta - duh koji veže generacije Zagrepčana - u ovom je prostoru ostao živ. I danas se ovdje nude obilni i domaći obroci, tradicionalna jela i gableci, bez pretjeranog luksuza i pretencioznosti. S onim što je u ranijim godinama značilo - ljudsko lice gastro scene.

Kako sve izgleda danas

Sve se to osjetilo i u današnjem posjetu restoranu - s prozora je vijorila zastava, a unutrašnjost je, iako održavana - zapravo maksimalno očuvana u duhu prošlog vremena. Prvo sam primijetila dvobojni, kameni pod karakterističan za uređenje šezdesetih godina (kakav su imali i moji djed i baka u kući), te zidove i strop obložene starom drvenarijom. Prostor je prostran i svijetao, a osim velike sale sa stolovima tu je i natkriveni dio iz kojeg se izlazi na terasu s pogledom na Zagreb.

Smjestile smo se, a vrlo je brzo došao ljubazni konobar koji nam nije ponudio jelovnike, nego je odmah nabrojao što im je danas aktualno - i što je još oko 14 sati ostalo. Bila je to pašticada, purica s mlincima i teleće pečenje s krumpirom. Gablece su za taj dan rasprodali.

Moram priznati da nisam očekivala takvu gužvu, na ručak smo došle bez rezervacije i ulovile mjesto za jednim od ukupno dva slobodna stola u cijelom restoranu (savjet: rezervirajte stol). I da, jedan detalj o konobarima - nekoliko su nas puta obišli, ali svaki put je to bio netko drugi. Nisu bili uniformirani, niti biste po ičemu uopće zaključili da se radi o konobarima. Vidjelo se da su uhodani "domaćini", kao da su oduvijek tamo - kao dio obitelji.

Pašticada i purica s mlincima - pun pogodak

Jela su stigla vrlo brzo, i to na ogromnim tanjurima koji su bili dupkom puni (što se danas sve rjeđe viđa u gradskim restoranima). Prvi komentar bio mi je "kako ću sve ovo pojesti?" ali - dala sam si truda. Peri u čast.

Pašticada je bila točno onakva kakva treba biti - a ono što mi se zapravo najviše svidjelo (stvar je osobnog ukusa) je to što je aroma klinčića bila minimalna - često se puno jače osjete, a ponekad i preuzmu okus. Govedina je bila divno raskuhana, onako da se raspada pod nožem i samo nestaje s tanjura.

Umak, koji je glavni adut ovog jela, također nije podbacio - bio je gust i aromatičan, točno onako da se osjeti duljina kuhanja i sve što su sastojci pustili u njega. Bio je to onaj tipični, gusti, tamni i sjajni pašticadni tzv. "demi-glace", kuhan satima dok se povrće ne pretvori u svilenkastu kremu, s laganim aromama klinčića, suhog voća i crnog vina. Bez ovih karakteristika i karakteristične "kiselkaste slatkoće", pašticada ne bi bila pašticada. 

Njoki su bili meki ali ne i vodenasti, te nejednake veličine što nam govori da su zaista njihovi domaći - također bez zamjerke.

Prijateljica je uživala u purici s mlincima - također domaćim, a iako bi se reklo kako se ovaj klasik ne može zeznuti - više sam se puta uvjerila u suprotno. Međutim, purica je ovaj put bila taman pečena, niti jedan dio nije bio suh ili prepečen. Iako nisam fan puretine zbog njenog prepoznatljivog mirisa (koji većina ljudi i ne osjeti) - ovaj put ga uopće nisam osjetila.

Također, meso je iznutra bilo sočno i vrlo slično piletini, s dobro zapečenom i hrskavom koricom. Mnogi ga u pečenju uspiju presušiti. Mlinci su također domaći, meki i sočni, onako da uživate u svakom zalogaju bez potrebe za dodatnim "saftom".

Nezaobilazne štrudle

Da nije do ove recenzije - ne bih uzimala desert, ručak je već bio ozbiljne veličine. No nisam požalila - podijelile smo jednu štrudlu što se pokazalo kao pametna odluka jer porcija zaista nije mala. Ovdje je rade u onom dugom, zavijenom tijestu, više nalik bureku nego klasičnoj tankoj savijači.

Nadjev je bio bogato punjen, sočan, taman karameliziran, s cimetom koji se stvarno osjeti, ali ne preuzima cijelu priču. Najviše me oduševilo tijesto - tvrđe, deblje, dobro zapečeno i super hrskavo. U ponudi su još bile i štrudle od šljive i višnje, što ćemo probati drugi put.

Ponuda i cijene

Iako fizički jelovnik nismo dobile, detaljno sam proučila onaj online - od povoljnih dnevnih gableca do tradicionalnih jela i deserata. Primjerice, jela iz dnevne ponude poput variva, gulaša, sarma ili čobanca, koštaju oko 8-10 eura po porciji.

S druge strane, glavna jela poput moje pašticade s njokama ili purice s mlincima stoje 22 eura. Cijena štrudle je 5.50 eura, dok je salata 4.50 eura.

U našem slučaju, račun je iznosio ukupno ukupno 74 eura - uz dva glavna jela, salate, pića i desert. Kada se pogleda cjenik, ispada da smo platili otprilike onoliko koliko bi trebalo kad uzmeš “full” objed - glavno jelo (oko 22 eura), salata (oko 4-5 eura), desert (oko 5-6 eura) i piće (aperitivi i velika boca vode).

Uspoređujući - ako bi netko došao na običan gablec, mogao bi se najesti za značajno manje (8-10 eura). No ako želi kompletan obrok, s mesom, prilogom i desertom, cijena je oko 25-30 eura po osobi (ovisno o piću).

Završni dojmovi

I za kraj, jedan simpatičan detalj koji mi je zaokružio cijelu priču. Dok sam plaćala račun, pogled mi je ponovno pao na onaj “pravi”, starinski drveni pult - lagano derutan ali čvrst, baš kao da je ostao netaknut još od Perinih početaka. U predvorju se sjajio veliki, blještav bor, a u kutu kraj prozora sjedio je, pretpostavljam, gazda. Mirno je brojao dnevni utržak i zapisivao u bilježnicu.

Cijela ta scena djelovala je kao kratki povratak u neko drugo vrijeme, ono u kojem je ovaj prostor i izgrađen. Ukratko, prema mom današnjem iskustvu - mislim da bi gospon Pero bio baš zadovoljan. Rado ćemo mu doći opet.