PONEKAD djeca nisu spremna otvoreno razgovarati o onome što ih muči, a postavljanje izravnih pitanja često ne donosi željene odgovore. Umjesto forsiranja razgovora, psihijatrica Candida Fink preporučuje tri strategije koje mogu poboljšati komunikaciju i povećati šanse da djeca iskreno podijele svoje misli i osjećaje.

1. Česte prilike za razgovor

"Umjesto da inzistirate na razgovoru u određenom trenutku, važno je stvoriti prirodne prilike za komunikaciju. To može značiti provođenje vremena u istoj prostoriji bez nametanja razgovora – na primjer, dok vaše dijete uči ili je na mobitelu, možete sjediti u blizini i raditi nešto svoje", ističe Fink za Psychology Today.

Neformalne interakcije, poput ponude užine ili komentiranja nečega što dijete spominje, mogu stvoriti prostor za spontani razgovor. "Automobil je također idealno mjesto za razgovor jer ne zahtijeva izravan kontakt očima, što djeci često olakšava izražavanje misli. Ako dijete ne odgovara odmah, jednostavno ostanite prisutni i nastavite pružati prilike za razgovor", dodala je.

2. Neizravna komunikacija

Postavljanje izravnih pitanja, poput "Kako je bilo u školi?" ili "Jesi li napravio/la zadaću?", često ne vodi dubljem razgovoru. Umjesto toga, bolje je pokazati interes za djetetove hobije i aktivnosti, kao što su glazba, videoigre ili društvene mreže.

Fink navodi: "Razgovori tijekom zajedničkih aktivnosti, poput kuhanja, popravljanja stvari u kući ili šetnje sa psom, mogu smanjiti pritisak i omogućiti prirodnije dijeljenje misli. Dijeljenje svakodnevnih trenutaka, čak i tijekom obavljanja kućanskih poslova, može stvoriti osjećaj povezanosti i otvoriti prostor za iskrene razgovore."

3. Bez osude i pretjeranih reakcija

Kada dijete konačno podijeli nešto neočekivano, važno je ostati smiren.

"Reakcija roditelja može značajno utjecati na to hoće li se dijete i ubuduće osjećati sigurno dijeleći svoje misli. Ako se iznenadite ili zabrinete, pokušajte to ne pokazati odmah – važno je da se dijete osjeća saslušano, a ne osuđeno. To ne znači da ne možete izraziti svoje osjećaje kasnije, ali odgađanje emotivne reakcije pomaže u očuvanju otvorene komunikacije. Ako dijete osjeti da neće biti osuđeno ili izazvati šok, veća je vjerojatnost da će i ubuduće biti iskreno", pojasnila je psihijatrica.

Dakle, slušanje djece ne znači samo odgovaranje na njihova pitanja – ključ je u stvaranju prostora u kojem se osjećaju sigurno i slobodno za izražavanje.

"Prisutnost, neizravna komunikacija i smirenost u reakcijama pomažu u jačanju povjerenja i otvaranju djeteta za razgovor. Umjesto da forsiramo komunikaciju, često je dovoljno jednostavno biti tu i slušati", zaključila je Fink.