Najljepši pogled u životu i "ulazak u pakao": Splitski avanturist u Etiopiji
Jurica Galić Juka je splitski avanturist, putopisac, fotograf i youtuber. Za Index je opisao svoje nedavno putovanje na sjeveroistok Etiopije.
ETIOPIJA je jedna od najzanimljivijih zemalja svijeta. Kako prirodno, tako i etnički. Što je razlog sukoba u posljednjih nekoliko godina. U rujnu 2022. sam obišao cijelu Etiopiju, izuzev sjeverne regije Tigraj u kojoj je bjesnio građanski rat. Malu regiju je napala regularna vojska Etiopije koju su pomagale milicije susjedne regije Amhar, ali i vojske sjevernog susjeda Eritreje, čiji pripadnici su počinili brojne zločine.
Dvogodišnji rat je završio u listopadu 2022., ostavivši višestruko više žrtava nego tadašnji sukob Rusije i Ukrajine. Trebalo je proći još skoro godinu dana da se regija Tigraj odnedavno otvori za posjete, a kako saznajem od domaćina, ja sam najvjerojatnije prvi čovjek na svijetu koji je nakon tri godine posjetio tu regiju i među prvima Danakil depresiju u regiji Afar (koja je također tijekom rata bila zatvorena za posjete).
>>Splitski fotograf i putopisac u Etiopiji: "Ovdje traje rat gori od onog u Ukrajini"
Pa kako je to sve skupa izgledalo i zašto sam imao dobar razlog posjetiti taj dio planete Zemlje? Krenimo od mog dolaska u Adis Abebu 17. rujna 2023.
1. dan - ponedjeljak 18.9.
Postaje pravilo bez iznimki da sam svako putovanje umoran zbog gubitka jedne noći spavanja (predsjedanje, noćni letovi...), a dolaskom na destinaciju prvi dan uvijek imam neki show, bilo da se radi o gubitku prtljage, prevarama indijskih taksista ili kao ovaj put kada sam svojom krivnjom izgubio putni novčanik. Umor je učinio svoje i jednostavno mi je ispao u taksiju. Taksist se naravno nije vratio da mi ga donese pred hotel.
Pozitivno u svemu tome je što u putničkom novčaniku nosim tek usitnjeni novac do 100 eura i bankovnu karticu. Ostalo je sve raspoređeno po ruksaku s tehnikom od kojeg se ne odvajam ni dok spavam. Karticu sam blokirao, a novac neka usreći neku obitelj. Sve zlo u tome. A i generalno gledano, ako ćemo suditi po dosadašnjim putovanjima, sada bi sve trebalo biti kako sam planirao. Plus poneko putno iznenađenje, što je zapravo i najveće bogatstvo putovanja.
Nakon tog nesretnog događaja, išao sam spavati oko 4 ujutro, probudio se u 8, također ujutro i već u 10 bio u avionu za Aksum u Tigraju. Regiji koju prošli put jedinu nisam obišao zbog velikog sukoba na tom prostoru. Kako lokalci tvrde, poginulo je, stradalo i ranjeno gotovo milijun ljudi u te dvije godine rata.
Oko 12 sati sam već bio na ručku gdje sam uživao u mesnom jelu tibse koje se služi na nekakvoj pogači zvanoj enjera (iako meni više nalikuje na veliki nasječeni komad tripica, hehe), a nakon toga još malo mesa. Shekle se sastoji od sjeckane govedine u željeznoj posudi na čijem dnu se nalazi užareni ugalj.
Aksum je danas mali grad s tek 100.000 stanovnika, dok je od 5. st. pr. n.e. do 10 st n.e. bio prijestolnica moćnog aksumskog kraljevstva koje je među prvima prihvatilo kršćanstvo i koje su, prema predaji, osnovali potomci biblijskog kralja Solomona i kraljice od Sabe.
U skladu s tim prvi dan obilazim Dungur - lokalitet iz 5. stoljeća za kojeg se po predaji vjeruje da je sagrađen na temeljima dvorca mitske kraljice od Sabe. Također obilazim i polje stelja, odnosno mjesto na kojem se nalazi preko 120 kamenih obeliska od kojih su neki veći od 25 metara i teži od 500 tona.
Imali su pogrebnu ulogu u čast preminulih aksumskih vladara, a jednu od najvećih stela su ukrali Talijani prilikom okupacije Etiopije 1936. Ona se sve do 2005. nalazila pored Konstantinova slavoluka u Rimu, kada je vraćena u Aksum. Za kraj dana sam obišao još i Arheološki muzej u Aksumu.
2. dan - utorak 19.9.
Svaki dan u Tigraju je dinamičan i zanimljiv. Danas se vozim stotinjak kilometara istočnije kroz planinski predio Adwa do samostana Debre Damo. Radi se o pravoslavnom samostanu iz 6. stoljeća do kojeg ne bi bio problem doći da se ne nalazi na vrhu brda na 2100 mnv. Do podnožja brda se dolazi makadamskim putem kojeg je uništila kiša, pa se pred auto u više navrata bacaju "radnici" koji kao nasipaju rupe, pa traže novac za tu "uslugu". Vozi Miško...
Uspon po brdu sam po sebi nije problematičan, osim zadnje dionice kada se na vrh visine 30 metara treba popeti uz pomoć improviziranog užeta koje vam dobace monasi. Samo neka mi još netko kaže: "A što si tako smršavio, ne stoji ti". Trebam skinuti još najmanje deset! Jedva sam se popeo gore. Ali sam se popeo. I uživao u prizoru.
Vrh brda je plodni i ravni plato dimenzija oko 800x300 metara na kojem živi i obrađuje zemlju stotinjak ljudi, mahom monaha. Osim poljoprivrede, bave se i stočarstvom. Ne želim niti zamisliti kako su gore podizali npr. krave. Ali znam da su se jako namučili da na vrh koloturama prenesu svaki komad građevinskog materijala od kojeg je sagrađen manastir Debre Damo i još par desetaka kućica, staja i manjih crkvica. I da, spuštanje dolje mi je bilo puno teže i stravičnije iskustvo.
Za kraj dana obilazim i hram Yeha, građevinu za koju se smatra da je jedna od najstarijih u Etiopiji. Imala je pogrebnu svrhu, sagradili su je Sabejci (drevni narod s područja današnjeg Jemena), a u crkvu je pretvorena u 6. stoljeću.
Danas se vrijeme izmijenilo bar deset puta. Kada sam se penjao na Debre Damo, spalilo me sunce. Kada sam se spuštao do auta sručio se pljusak na mene, a dok sam jeo, od poda su se prema meni odbijale zaleđene kuglice krupe (tuče). No ništa od toga mi nije pokvarilo raspoloženje. Sretan sam čovjek.
3. dan - srijeda 20.9.
Rano ujutro dolazim do kapele u kojoj se navodno nalazi biblijski Kovčeg saveza. Po predaji, ovdje ga je donio stvarni lik, kralj Menelik, potomak biblijskog kralja Solomuna. Inače, Etiopljani su "veliki" kršćani te tvrde da se "baš na njihovom teritoriju nalazi i drvo pravog križa na kojem je Isus razapet".
U spomen na taj križ svake godine slave Meskel. Čak su sagradili Lalibelu kao "zamjenski Jeruzalem" u vrijeme kada je Saladin zauzeo pravi. Dalo bi se o vjerskoj tematici Etiopije još puno pisati, no vratimo se na Kovčeg saveza. Kapela u kojoj se navodno nalazi je pored crkve Marije Sionske i ne smije mu se prići.
Priča se da uz Kovčeg stalno živi čuvar kojem kroz jedan otvor donose hranu i vodu. U Aksumu još obilazim kupalište kraljice od Sabe, kameni zapis na tri pisma kralja Ezane i grobnicu kralja Kelaba.
Nakon Aksuma putujem 130 kilometara istočno prema malom gradiću Hawzenu koji mi je baza za odlazak do crkve Abuna Yemata. Radi se o jednoj od najzanimljivijih monolitnih crkvi svijeta, a jedini "problemčić" je što se nalazi na 2580 metara visine, što je nezgodno kada dolazite iz nizinskih krajeva.
"No dobro, savladao sam i 5050 metara peruanskih Andi, pa kako ne bih i ovo", tješio sam se dok sam hvatao zrak na putu prema gore. Do ulaza se dolazi strmim i na trenutke opasnim usponom gdje posjetitelji moraju prijeći nekoliko prirodnih prepreka sa strmim padom i do 300 metara.
To je najveći problem većini ljudi kada moraju proći stazom širokom pola metra, između stijene s jedne strane i bezdana s druge. Srećom, imam "samo" problem s kondicijom i kilažom, ali ne i strah od visina. No ako dođete do cilja, bit ćete nagrađeni najljepšim pogledom u životu.
Crkvica je mala i u njoj su naslikane predivne freske iz šestog stoljeća, kada je i sagrađena. Likovi iz Starog zavjeta su savršeno sačuvani zahvaljujući suhom zraku i nedostatku vlage, kao i Biblija, ručno naslikana i napisana, koju sam imao čast na trenutak oprezno i s rukavicama držati u ruci. Da rezimiramo, posjet crkvi Abuna Yemata je možda moje najbolje putopisno iskustvo u životu. Rijetki ljudi izvan Etiopije su ga imali prilike vidjeti, pa sam posebno zahvalan zbog te privilegije.
Imao sam prilike obići još nekoliko manje bitnih crkvica u okolici, ali se plan promijenio i dan prije krećem za Danakil depresiju. Tamo se naime zbog nedavnog rata u Tigraju i sadašnjeg konflikta u Amharu putuje isključivo grupno u konvoju s naoružanom pratnjom, pa sam morao iskoristi priliku da se pridružim jednoj grupi.
4. dan - četvrtak 21.9.
Ustajem ujutro u 6 sati i krećem iz Hawzena prema glavnom regije Tigraj Mek'eleu, gdje dolazim za dva sata vožnje. Tu ulazim u 4x4 auto s kojim se vozimo prema Danakil depresiji. Nekoliko puta nas policija zaustavlja, pregledava dokumente i gleda me u čudu.
Moj prijatelj i vodič Abebe mi objašnjava da gotovo nitko ne ide cestovnom stranom iz Mek'elea ka Danakilu, već se obično na tu destinaciju putuje avionom iz Adisa ka Semeri i onda normalnom cestom prema Danakilu. Uz to mi i afarski policajci tvrde da sam vjerojatno jedan od prvih, ako ne i prvi turist na svijetu koji posjećuje regiju Tigraj nakon tri godine, što znači da sam i u onim planinskim crkvama bio na žalost jedini posjetitelj nakon tog perioda.
No to me ne čini sretnim već tužnim zato što regija Tigraj zaslužuje da bude posjećena. Ona je samo srce Etiopije i centar drevnog kraljevstva Aksum i prepuna je autentičnih lokaliteta. Ljudi su prijazni i ni u jednom trenutku se nisam osjećao nelagodno ni ugroženo.
No vratimo se mi Danakil depresiji koja se nalazi u regiji Afar, na sjeveroistoku Etiopije. Radi se o mjestu dimenzija cca. 200x50 km gdje su se razdvojile tri tektonske ploče i odvojile Afriku od Azije.
Nekoć je tu možda bila i kolijevka civilizacije (mjesto u čijoj blizini je pronađen kostur humanoida zvanog Lucy star oko 3.2 milijuna godina), no danas je to ekstremno vruće i geološki aktivno područje prepuno gejzira, slanih jezera i vulkana. Uz to, to je jedno od najnegostoljubivijih dijelova planete Zemlje koje se nalazi 100-150 metara ispod razine mora.
Oko 15 sati dolazimo u Afder, jedno od rijetkih sela u Danakil depresiji. Vrućina je doslovno nepodnošljiva i ne vjerujem da postoje ljudi koji žive uz takvu vrućinu. Za dva sata čekanja grupe sam izgubio barem litru znoja. Oko 17 sati po nas dolaze tri terenska vozila i u njima četvero putnika koji su također među prvim turistima i u Danakil depresiji, koja je također bila zatvorena za turizam. Dvoje su prekaljeni američki putnici i profesionalni fotografi (Rodney Bursiel i Rick Minchew).
Ali najviše sam oduševljen s dvije kineske dame (64 i 70 godina) koje su na dvomjesečnom putovanju kroz Afriku. Samostalno putuju, osim u ovakvim situacijama kada se ne smije putovati bez pratnje. Tako da ostatak tima čine vozači, kuhar i naoružani čuvar.
Cijelo vrijeme sam se divio tim ženama koje nisu prezale ići na jedno od najekstremnijih mjesta na Zemlji, piti pivo s domaćim ljudima, snimati se s AK47 u ruci (na čuđenje čuvara kojem su ga "otele") i spavati pod vedrim nebom zajedno s nama.
Prvu noć smo spavali pored vulkana Erta Ale, kojeg smo i posjetili po noći. On je jedan od rijetkih vulkana koji se nalazi ispod razine mora i ponekad izbacuje manje količine lave.
Zadnji put je eruptirao 2017. godine i tada je izbacio ogromnu količinu lave. "Neće valjda sada...", razmišljao sam dok sam hodao po golemom krateru i približavao se jednom od njegovih aktivnih kanala. Na dvadesetak metara od njega osjetio sam kako mi se čizme gotovo rastapaju od vrućine. Kratka snimka i bilo je vrijeme za povlačenje. Spavali smo vani na otvorenom nebu. Nisam odavno tako lijepo spavao.
5. dan - petak 22.9.
Spavanje na otvorenom podno vulkana Erta Ale je bilo poprilično vruće iskustvo, ali srećom je puhao lagani povjetarac pa se nekako dalo spavati. Ustao sam u 5 i opet krenuo prema vulkanu. Naravno da sam ga htio vidjeti i po danu u svoj njegovoj veličini. I onda mi se ukazala ogromna grdosija promjera oko 1600x700 metara. To nije klasični stožasti vulkan, već štitasta i ravna površina s više aktivnih otvora.
Tek tada sam shvatio da je onaj mali izvor lave jučer bio tek jedan od njegovih nekoliko desetaka ispušnih otvora. To nije bezazlen vulkan. Njegova lava se u prošlosti razlila dužinom preko 200 kilometara, o čemu svjedoči crno vulkansko stijenje duž cijele Danakil depresije. Značenje imena Erta Ale je doslovno Planina koja dimi, a lokalci ga još nazivaju i Ulaskom u pakao.
Kamp smo raspremili oko 9 i krenuli u selo Ahmdel koje je jedino mjesto u samom srcu Danakil depresije. Tih nekoliko stotina stanovnika preživljava svaki dan u godini s temperaturama preko 40 stupnjeva i bez gotovo ikakvih padalina.
Bave se vađenjem soli uz pomoć deva, ali samo do 9 ujutro i od 6 poslijepodne jer je između tog vremena gotovo nemoguće išta fizički na otvorenom raditi. Vrijeme "pauze" krate ispijanjem čaja i žvakanjem ogromnih količina listova biljke khat koja im daje snagu i budnost. Gotovo cijeli dan sam sjedio s njima u centralnom šatoru jer i mi nismo imali što tada vani raditi.
Oko 17 sati smo sjeli u terence i pred zalazak sunca obišli slano jezero Assal koje se nalazi 120 metara ispod razine mora. Nastalo je razdvajanjem triju tektonskih ploča punjenjem vodom od četiri manja potoka. Osim fantastične kulise za fotografiju, tu se nalazi i nekoliko termalnih bazena u kojima se možete okupati.
Zbog ogromnog saliniteta zasigurno nećete potonuti. Navečer smo se vratili do naselja Ahmdel gdje smo noćili na otvorenom. Moram priznati da sam obišao desetak pustinja svijeta, od Atacame i Sahare, do Nubije i Thara. Svaka je po danu više-manje vruća, ali je po noći uglavnom svježe, ponekad i jako hladno.
No ovdje je temperatura tijekom noći bila blizu 38 stupnjeva. Zrak je bio toliko vruć da sam imao osjećaj da netko u mene puše s ogromnim fenom za kosu. Nikad teža noć za spavanje.
6. dan - subota 23.9.
Ustajemo u 4 sata ujutro nakon jako malo spavanja zbog vrućine i idemo u obilazak jedne od mojih najvećih želja u životu - vulkanskog kratera Dallol. Nastao je u miocenu, nalazi se ispod razine mora, a formiran je erupcijom 1926. godine. Do njega se vozimo sat vremena zahtjevnom rutom kroz kilometre skamenjene lave.
Uspon do samog kratera (koji, ruku na srce, izgleda tek kao obično brdo) traje oko 20 minuta, a gore me čeka još ljepši prizor nego što sam ga zamišljao kada sam gledao reportaže i čitao članke o njemu. Kada vidite žarke boje tekućine koja vrije, shvatit ćete zašto lokalci to mjesto zovu još i Kiselim zelenim ribnjacima.
Naravno, tu ne žive nikakve ribe (iako su znanstvenici pronašli neke bakterije koje preživljavaju čak i u takvom ekstremnom okolišu), već se aludira na njegovu ph1 kiselost (zahvaljujući željeznim i sumpornim oksidima). Ako zanemarimo činjenicu da se radi o najekstremnijem i najsurovijem kutku planete Zemlje, jezero vulkana Dallol je sa svojom zlatnožutom, crvenom i zelenom bojom možda jedan od najljepših prizora koje sam vidio u životu.
Već u 7 sati ujutro temperatura prelazi 40 stupnjeva i vrijeme je za polazak. Iako bih tu mogao stati danima i uživati u prizoru, ali teško da bih kraj dana bez zaklona i vode tu preživio.
U blizini još za kraj snimam i jedan gejzir koji je formirao malo jezero. Tu su mnoge ptice skončale pokušavajući se u očaju napiti slane i vruće vode. Tužan prizor. Slijedi cijeli dan vožnje do Semere, let za Adis Abebu i odlazak na spavanje.
Ostao mi je još jedan dan (nedjelja 24.9.) prije odlaska noćnim letom za Istanbul, pa sam htio otići na utakmicu Afričke lige prvaka između etiopskog St. Georgesa i egipatskog Al-Ahlyja, ali su izgleda zamijenili domaćinstva, pa je ostalo "samo" da sa svojim prijateljem i vodičem Abebeom nazdravim pivom Saint George uspješno završene pothvate (posebno uspone na tigrajske samostane) i da dogovorimo jedan novi projekt na kojem već aktivno radim.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati