Dragan Maloševac je specijalist hitne medicine u Zavodu za hitnu medicinu Vukovarsko-srijemske županije. Odrastao je u Zagrebu, samo nekoliko ulaza od Šestina, jedne od prvih zagrebačkih pizzerija s krušnom peći, a vrijeme njegovog odrastanja bilo je i vrijeme prvih kultnih pizzerija u socijalističkoj Hrvatskoj, poput Dvojke, Kamenitih vrata, Purgera, Zadra i Četiri lovca, što je bilo presudno i za njegovu ljubav prema pizzi. Osim što se bavi svime čime se već ljudi na hitnoj bave, Dragan putuje svijetom i isprobava pizze. Probao ih je otprilike milijun, upoznao vlasnike najboljih pizzerija i opsjednut je tajnama pripreme dobre pizze. Zbog svega toga utvaramo si da je Dragan stručnjak za ovu temu, a za vikend je bio u Veneciji i jednoj od najboljih pizzerija tamo.

ODLAZAK na poznati karneval u Veneciju iskoristili smo i za posjet jednoj dobroj talijanskoj pizzeriji. Izbor pizzerije koju ćemo posjetiti u početku nije bio lagan. Pogledali smo osvrte, slike, ocjene i komentare na društvenim mrežama pa smo na temelju toga odabrali četiri najbolje. A budući da je samo jedna od njih imala mogućnost rezervacije putem interneta, odluka je na samom kraju ipak bila jednostavna.

Ozbiljna pizzerija koja vodi brigu o gostima

Ono što nas je ugodno iznenadilo je to što nam je 1000 Gourmet pizzerija, pizzerija koju smo odabrali, poslala nekoliko povratnih poruka. Prvu smo dobili odmah nakon rezervacije, potvrdili su našu rezervaciju i zahvalili se. Zatim su nam u sljedećih par dana poslali još dva podsjetnika na datum i vrijeme rezervacije.

To nam se isto dogodilo nakon rezervacija u bečkom Via Toledu i budimpeštanskoj Belli di Mamma. Ozbiljne pizzerije vode brigu o svojim gostima od samog početka. Nakon višesatnog hodanja po Veneciji i uživanja u prekrasnim karnevalskim maskama i kostimima u pizzeriju smo, poprilično gladni, došli dvadesetak minuta ranije.

Naravno, nismo morali čekati iako je pizzerija bila puna gostiju, a za raniji smo dolazak definitivno sami bili krivi. Odmah su nam pronašli stol, a baš kao i u Via Toledu, koji često koristim kao pozitivan primjer, posluživale su nas dvije konobarice. Jedna je zadužena za piće, a druga za izbor i savjete o pizzi.

Prostor je lijepo uređen, pomalo i natrpan stolovima kako bi primio što više gostiju. Tijekom našeg boravka morali su odbiti dvadesetak gostiju koji su pokušali dobiti stol, a nisu imali rezervaciju. Možda i više.

Rezati ili ne rezati, pitanje je

Izbor pizza je uistinu velik, imaju četrdesetak pizza u ponudi, a podijeljene su u dvije grupe, Gourmet i Classic. Odabrali smo Parmigianu i moju omiljenu La morte del pistacchio, pizzu s mortadelom. Sada prije osvrta na pizze moram napraviti malu digresiju i posuti se pepelom. Nedavno sam u jednoj raspravi vezanoj uz zagrebački Toccare i naplatu rezanja pizze odgovor vlasnika doživio samo kao loš izgovor.

Naime, vlasnik Toccarea je tvrdio kako naplaćuju rezanje pizze da bi goste odgovorili od toga jer napoletanske pizze ne treba rezati. I bio je u pravu. Iako još uvijek smatram kako nije dobra odluka naplaćivati rezanje pizza, nisam bio u pravu kad sam to rezanje podržavao. Naime, dobio sam narezanu La morte del pistacchio!?

Skoro sam se rasplakao kad mi je na stol stigla moja omiljena pizza narezana i doslovno raskomadana. To me zaintrigiralo pa sam pogledao po ostalim stolovima i neke su pizze bile narezane, a neke ne. Pitali smo konobare zašto su mi narezali i doslovno iskasapili pizzu, a oni su nam odgovorili kako neke pizze režu prije posluživanja.

Zašto je to tako i koje se to pizze režu, nažalost, nismo dobili adekvatan odgovor. Ne, napoletanske se pizze u lokalu ne smiju posluživati narezane. U nekim smo pizzerijama napoletanske pizze dobili narezane, ali jedva primjetno. Ovdje to nije slučaj.

Prvoklasna mortadela, pravo napoletansko tijesto

Pizze koje smo isprobali su fine i ukusne, tijesto je pravo napoletansko, a nadjevi kvalitetni i bogati. Budući da volim mortadelu i obavezno naručujem pizzu s mortadelom i pistacijom, mogu potvrditi kako je mortadela koju 1000 Gourmet stavlja na pizzu definitivno prvoklasna.

Tijesto me teksturom i okusom podsjetilo na osječki Pepe i budimpeštanski Digo. Da je samo malo prozračnije na rubovima bilo bi savršeno. Iako je, kako je netko u komentarima napisao, Venecija talijanski Dubrovnik, cijene nisu nabrijane. Margherita je 9 eura, najjeftinija Marinara 8 eura, a najskuplja je Boscaiola, pizza s tartufima koja košta 18.50 eura.

Naše smo platili 13 eura (Parmigiana) i 16 eura (La morte de pistacchio). S obzirom na lokaciju u samom centru grada (Calle Specchieri) nedaleko Trga svetog Marka, ugodan ambijent, vrhunsku poslugu i jako dobre pizze, očekivali smo i nešto više cijene.

Inače, dok smo šetali gradom primijetili smo jako puno takeaway pizzerija ispred kojih su bili redovi nestrpljivih turista. Naravno, moram priznati da su mnoge od njih imale kvalitetne pizze, ali ako ste već u Veneciji, a volite dobru pizzu, onda se definitivno isplati otići u neku od vrhunskih pizzerija.

Moja je preporuku 1000 Gourmet, vrhunska pizzerija s pravom napoletanskom pizzom, pizzerija koja će vam neke pizze narezati, a neke ne.