STARI KOTAČ u Prečkom kultno je mjesto ne samo zagrebačke nego i roštiljske scene u širim okvirima. Kada sam kao student došao u metropolu, prije sam otišao posjetiti ovaj lokal nego katedralu. Kotač je tada, krajem 90-ih, ali i sve do prije desetak godina, bio uređen bazično, kao što old school roštiljana i treba biti.

Stari kotač mi je bio važnija zagrebačka znamenitost od katedrale

Terasa s tendom te njen posebno lijepi, mali dio u hladu vinove loze, zatim plastični stolovi i stolice, neveliki izbor pića i jela, ali što je daleko najbitnije, vrhunsko meso s roštilja. Kotač je i tada, kao i sada, imao i zatvoreni prostor, ali njegov zaštitni znak bila je i ostala terasa.

Roštiljana stare škole u novom ruhu

Sjećam se da su mi tada u Starom kotaču smetale dvije njegove posebnosti: ćevapa je u porciji bilo tek sedam i nije u ponudi bilo lepinja ili somuna, nego obični bijeli kruh narezan na šnite. Činjenica je da su ćevapi bili natprosječno veliki te još natprosječnije slasni i ukusni, ali uvijek mi ih je bilo premalo.

Također, takav vrhunski roštilj naprosto se mora jesti s odgovarajućim krušnim proizvodom. Prošlo je puno godina. Stari kotač promijenio je vlasnika, ali i izgled terase i izbor pića. Terasa je sada komfornija, modernija, bolje zaštićena od kiše i hladnoće, ali opet dovoljno otvorena.

Nema više ni onih šarmantnih starih stolova i stolica. Piva ima daleko više vrsta nego prije. Ipak, moramo i ovdje ponoviti svakidašnju jadikovku. Okej, Stari kotač je mjesto stare škole i ni ne treba ga prljati novotarijama, ali mjesto s ovako vrhunskim roštiljem moralo bi imati par odgovarajućih craft piva.

Nakon ćevapa ovdje nema kamena u želucu

Stari kotač radi, razjasnimo to odmah, najbolje ćevape u gradu, ali uz jednu napomenu. Za razliku od gotovo svih roštilja u gradu i državi, Stari kotač ćevape i pljeskavice pravi od junetine. Ovdje dakle nema prevare sa svinjetinom, sodom bikarbonom, začinima i ostalim umjetnim užasima zbog čega vam dugo nakon konzumacije ostane osjećaj težine u želucu, a podriganac vas dugo kasnije podsjeća što ste pojeli.

Kada zagrizete prvi komad ćevapa u Starom kotaču odmah se kuži da je riječ o jedinim pravim ćevapima, a to su juneći. Osim toga, rađeni su od "krtog", dakle najboljeg mesa. Naizgled apsurdno, ali tako dolazimo i do jedinog problema s njima. Fali im malo masti i slasti. Zato bi u Kotaču trebali dodati malo mesa iz nekog masnijeg dijela životinjskog tijela, recimo lopatice.

Zato što smo se uvjerili na ovaj nedostatak, uzeli smo ćevape sa sirom. Tako pojačani ukusnom i primjerenom masnoćom te još obogaćeni sirom, doista su za prste lizati, najbolji u Zagrebu. I dalje ih je samo sedam u porciji, ali su i dalje lijepo duguljasti i mogu se naručiti na komade (6 kuna svaki), tako da klasičnu desetku složite za 60 kuna.

Na maloj plati je sve top

Osim ćevapa sa sirom uzeli smo i malu platu, za jednu osobu. Sve što je bilo i na njoj je od mesa top kvalitete, kako od spomenute junetine, tako i obroci pripravljeni od svinjetine. Kotlet je bio mekan i sočan, kao i ražnjići, a kobasica ukusna i pikantna upravo koliko treba te srećom ne previše masna. Sve pohvale zaslužuju i salate.

Uzeli smo jednu od rajčice, koja je bila perfektna te ništa lošiju šopsku. Slana, dosta začinjena i octena. Posebno nam se u njoj svidio sir slan i pikantan kao da je kačkavalj. Jedina zamjerka koja se može uputiti Starom kotaču su lepinje. Sada ih dakle imaju, ali iz nekog neshvatljivog razloga ih u ovom restoranu obilnih porcija za stol donose premalo.

Zašto tako malo lepinja?

Bili smo tamo dva puta u posljednje vrijeme. Prvi put kao društvo od tri muškarca i uz jela smo dobili ukupno tek jednu jedinu lepinju razrezanu na četiri djela, a na pojačanje tog neshvatljivo siromašnog krušnog fonda predugo smo čekali, a i kada smo ga konačno dočekali, opet smo dobili samo jednu lepinju. Idući posjet, kada nas je za stolom bilo dvoje, ista priča. Osim toga, lepinje su bile zagorene.

OCJENE

Koliko platiš: Okej

POJEDINAČNO

Ćevapi sa sirom