SOFRA, bosanski restoran uz džamiju u novom prisavskom kvartu Borovje, bio je jedan od najpopularnijih ugostiteljskih objekata u Zagrebu od druge polovice 2000-ih do druge polovice 2010-ih. Stol u Sofri, smještenoj u prizemlju stambene zgrade, morao se rezervirati danima ranije. U navedeno vrijeme Sofra je bila glavno metropolitansko odredište za obiteljske, poslovne ili prijateljske fešte i druženja.

Popularnost i promet bili su joj takvi da je u prošlom desetljeću otvoren još veći objekt pod tim imenom u novom poslovnom i šoping-centru Green Gold u Radničkoj ulici. Međutim, ono što je zamišljeno kao glavno mjesto novog zagrebačkog "Cityja" ubrzo je počelo gubiti dah, a restorani i dućani u njemu stagnirati, a zatim i propadati te se seliti.

Bili smo uvjereni da je Sofra zaboravljena, ali tamo je sve krcato

Bili smo uvjereni da je Sofra jedan od rijetkih koji je uspio preživjeti zlosretnu sudbinu ovog centra, ali smo ipak provjerili na internetu i uvjerili se da smo bili u krivu. Zato smo otišli na mjesto gdje je počela priča o Sofri, u podnožje jednog od samo tri minareta u državi, kako bismo pokucali na vrata zaboravljenog asa zagrebačke gastro scene.

Ali tamo, iako je bilo 17 sati vrućeg radnog dana, dakle termin i okolnosti koje nipošto ne jamče pun objekt, posebno ne onaj iza kojeg su zlatni dani, sve krcato. Štoviše, na parkingu ispred restorana ljudi sjede u autima čekajući da se oslobode stolovi. Situacija je bila takva da smo mogli dobiti samo stol koji gotovo da inače služi kao konobarski "office".

Tik uz blagajnu, šank, hrpu jelovnika te liniju s koje zadihani konobari iz kuhinje preuzimaju hranu. Dakle, nikako najbolja mjesta u kući za konzumaciju hrane i uživanje u njoj, ali sjajna da se stekne insajderski uvid u funkcioniranje restorana i njegovu dinamiku. A ovdje sve gori.

Odmah na početku veliko razočaranje

Krenuli smo s begovom čorbom u kojoj su trebale biti piletina, povrće i njeno veličanstvo bamija. Jestiva ljekovita biljka, koja je jako popularna u BiH, iznimno zdrava i korisna, posebnost je begove čorbe, a zbog nje smo je i naručili. U zlatnim danima Sofre mnogi su tamo hodočastili zbog bamije, kako u ovoj čorbi tako i u varijanti s mljevenom junetinom, povrćem i rižom.

Međutim, doživjeli smo ogromno razočaranje. Umjesto bamije i begove čorbe, dobili smo čušpajz od piletine i korjenastog povrća. Nismo naručili to, nego begovu čorbu s bamijom, koju smo bezuspješno žlicom tražili po zdjeli. Konačno, pitali smo konobara gdje je bamija, na što je on sliježući ramenima rekao tek: "Nema je..." To nam je morao reći već prilikom narudžbe jer bismo onda uzeli nešto drugo.

Dehidrirani bosanski ravioli

Slijedile su klepe, još jedno tradicionalno jelo iz susjedne države. Riječ je o punjenom tijestu s mljevenom junetinom u umaku od vrhnja, dakle bosanskim raviolima. U Sofri ih rade tako da se trokutići punjeni mesom, lukom i češnjakom kuhaju, nakon čega se zapeku te im se doda kiselo vrhnje.

Bilo bi bolje da je vrhnje dodano nakon pečenja jer je ovako presušilo. Da se razumijemo, nije bilo neukusno, tijesto je bilo dobro, ali ga je dodatna termička obrada dehidrirala pa je jelu nedostajalo sočnosti. Dodajmo da je dok smo čekali svoje jelo nama iznad glava prošlo jako puno tavica s klepama. Očito je riječ o jednom od najomiljenijih jela u Sofri. 

Sjajni specijalitet kuće savršeno se sljubio sa Sarajevskim Premium pivom

Teleći travnički medaljoni bili su nam idući na repertoaru i to je jedno od najskupljih (122 kn) jela u Sofri. Radi se o manjim komadima telećeg odreska punjenog sirom uz koje se kao prilog služe krumpir police, a dobiju se i vrući domaći kruščići. Ovo je doista bilo vrijedno mjesta u cjeniku i statusa specijaliteta kuće.

Meso se doslovno rastapa u ustima, a umak u kojem se nalazi tjera vas da cijeli tanjur pomažete onim sjajnim kruščićima, premda inače nikada ne jedemo krušne proizvode ako je uz jelo krumpir ili obrnuto. Ovdje je i jedno i drugo vrijedno iznimke. S travničkim medaljonima sjajno se sljubilo Sarajevsko Premium pivo. Ono nekada zna biti odveć gorko, ali srećom naišli smo na tranšu koja je bila primjerene gorčine i baš pitka. 

Od ćevapa u kultnom bosanskom restoranu očekujemo daleko više

Naravno, kakav bi to posjet bosanskom restoranu bio bez probanja ćevapa u njegovoj ponudi. Uz lepinje prerezane na trokute, što je neobično, jeli smo ćevape koji su tek okej. Nisu loši, ali od poznatog, pa i kultnog restorana s bosanskim specijalitetima očekujemo daleko više kada se radi o najpoznatijem jelu iz tog podneblja.

Baklave za kraj

Za kraj smo pojeli baklave s orasima i lješnjacima. Zbilja su dobre, bogatog okusa i krepke. Naravno, nikada nam neće biti jasno zašto moraju toliko plivati u masnoj šećernoj vodi, ali, svakoj budali njeno veselje. 

Situaciju u WC-u se mora hitno riješiti

Moramo navesti i ono što nas je prilično zasmetalo u Sofri, a nije vezano uz konzumaciju hrane. Posjetom WC-u uvjerili smo se da je u njemu nepodnošljivo vruće od susjedne kuhinje, iz koje u prostorije WC-a vonj kuhanja i prženja probija tako jako kao da među njima nema zida pa nam je izlaskom iz njega odjeća "mirisala" po ulju i mesu. Zato čistoći u objektu dajemo ocjenu manje. 

OCJENE

Koliko platiš: Nemalo 

POJEDINAČNO

Begova čorba