Zaboravite klasične božićne filmove. Ovih sedam treba pogledati tijekom praznika
ZNAMO već - ovakve liste svima izlaze na nos.
Pa i nama jer iz godine u godinu gledamo jedne te iste naslove na njima.
Upravo zbog toga želimo vam ponuditi nešto drugačije: raznovrsnu, višedimenzionalnu listu filmova koje biste mogli pogledati za Božić ove godine, a iz nekog razloga su zaboravljeni, iz nekog razloga preskočeni ili se o njima u ovom kontekstu jednostavno ne razmišlja.
A trebalo bi.
Fanny and Alexander (1982.)
Započnimo s pravim klasikom. Veliki Ingmar Bergman zamislio je ovaj film kao svoju labudovu pjesmu i konačno definirajuće djelo dugogodišnjeg magnum opusa. Čovjek koji se cijelog života bavio odraslim ljudima, njihovim depresijama, traumama, bračnim krizama i suicidalnim mislima osjetio je da je u svojim šezdesetima dovoljno hrabar da konačno pogleda svijet djetinjim očima i prizove sjećanje na vlastito djetinjstvo u švedskom gradu Uppsali.
Bergman stvara kontrast između reminiscencije na težinu vlastitog odrastanja u rigidnom domu s ocem strogim luteranskim pastorom i fantazije nekog ljepšeg djetinjstva koje ostvaruje kroz dječaka Alexandra Ekdahla, svog alter ega. Scene božićne proslave iz doma Ekdalhovih, uslikane majstorskom fotografijom Bergmanovog vjernog suradnika Svena Nykvista, jednostavno su hipnotizirajuće.
Božićne večeri ispunjene plesom, igrom, veseljem i svjetlošću čine početak i kraj ovoga filma, a taj san o svjetlom domu, iz kojeg je mali Alexander otrgnut smrću oca i preudajom majke za opakog svećenika - filmsku verziju Bergmanovog pravog oca, ovdje vidimo kao ideal s kojim će se tijekom cijelog svog života pokušavati povezati kako imaginarni Alexander, tako i Ingmar.
Blast of Silence (1961.)
Badnja večer i božićno doba zasigurno su vrijeme za slavlje i sreću, koje treba provesti s obitelji i zahvaliti Svevišnjem - ili univerzumu, ili pukom slučaju, ovisno o uvjerenjima - što smo tu gdje jesmo. Ali u duhu praznika valja se ponekad sjetiti i onih manje sretnih, kojima je ovaj dan samo još jedan u mračnom nizu njihovih zlom sudbinom prokazanih života.
O jednom od takvih božićnih "siročića života" govori ovaj zaboravljeni dragulj neo-noira iz 1961. Američki redatelj Allen Baron, osim što potpisuje scenarij i režiju, također tumači glavnu ulogu – mafijaškog hitmana Frankieja Bona, koji dolazi u New York u božićno vrijeme kako bi likvidirao šefa suparničke obitelji.
Lutanje klasičnog noir tvrdog momka ulicama s duhom adventa, uz ciničnu naraciju iz offa, njegovi očajnički pokušaji da s hladnog asfalta uđe u svjetlost kakvu nam slikaju Bergman i Nykvist, da bi naravno završio kako završavaju svi noir heroji, pravi je izbor za one koji na Badnjak vole pogledati kroz prozor i pomisliti (ili se pomoliti) na sve izgubljene duše, koje čak i u toj noći lutaju po mraku.
Jackie Brown (1997.)
U prazničnoj sezoni 1997. stari dobri Quentin odlučio je biti višestruko subverzivan i svoj novi vrući krimić pustiti baš na Božić s reklamnom parolom "Santa's Got A Brand New Bag", snimivši film za sve one koji vole unijeti malo subverzije u cijelu blagdansku priču.
Ovdje, osim tajminga i činjenice da je premijeru imao 25.12., nema puno od Božića, čak ni u posprdnom smislu, jedino ako nam Tarantino kroz film o vreći s lovom, za koju se nadmeće šestero probisvijeta, nije želio nešto reći o komercijaliziranom aspektu velikog praznika, koji se, nažalost, odavno svodi upravo na to – vreću ili kutiju s lovom.
Dakle, nemamo sobove, imamo stjuardesu Jackie Brown (Pam Grier) koja šverca novac za trgovca drogom i oružjem Ordella (Sam Jackson). Nemamo snijeg i okićena američka predgrađa, imamo vrelu Kaliforniju i sitne kriminalce, ubojice, utjerivače dugova i korumpirane policajce.
Nemamo blistavu dekoraciju adventa, ali imamo bosa stopala (a što bi drugo Tarantino) zečice s plaže Melanie (Bridget Fonda) koja glade čašu viskija starog, svježe puštenog robijaša Louisa (De Niro) u pokušaju da ga zavede i okrene, da bi na kraju i sama završila okrenuta poslije legendarne scene na parkingu shopping centra, utjelovivši tako stihove iz uvodne pjesme Street Life od Crusadersa: "And there's a thousand cards to play until you play your life away."
Ali ispod sveg tog paklenog šunda krije se divna ljubavna priča između Jackie i njenog jamca pred zakonom Maxa Cherryja (Robert Forster), u ovoj filmskoj elegiji o neminovnom starenju i propuštanju životnih prilika, čega se u božićno doba svakako treba prisjetiti.
Black Christmas (1974.)
E sad, ako ste već totalni negativac i antiblagdanski raspoloženi, ako vam cijela ta gužva oko adventa ide na živce i volite provocirati sve dok vas ne nazovu sotonistom ili nešto još gore, onda je ovo pravi izbor za vas. Ostavite sve te wonderful lifeove i pustite si horor klasik iz 1974.
Neka drugi imaju bijeli Božić, vaš blagdan neka bude crno obojen - kao ona vrata u pjesmi od Stonesa. Starijim darkerima dobro poznat, a mlađima baš i ne, iako je skoro doživio dva remakea, ovaj film je dobar i za podsjetiti se i za naučiti nešto novo. Čime bolje stvoriti sebi osjećaj mračne opozicije malograđanskoj euforiji nego filmom o manijaku serijskom ubojici, koji na Božić proganja i ubija djevojke iz jednog sestrinstva na koledžu jednu za drugom, a onda im dodatno maltretira frendice opscenim telefonskim pozivima.
Dodajmo i maleni spojler – kraj je zadovoljavajuće dvosmislen i crn, baš kako i naslov sugerira da će biti.
Marry Christmas Mr. Lawrence (1983.)
Ne baš božićni film, osim po evokativnosti naslova. Niti se na to može pomisliti po opisu radnje koja se odvija na Javi, u jednom japanskom logoru za ratne zarobljenike u Drugom svjetskom ratu.
Ali kao što vam želimo ukazati na Bergmanov klasik, tako valja podsjetiti i na ovaj jer kako vrijeme odmiče, sve je više briljantnih filmova podložno zaboravu i lagano nestaje iz fokusa i pažnje nadolazećih generacija. Odlično režirana priča (Nagisa Ōshima), fenomenalna i neobična glumačka ekipa, u kojoj osim "samo" glumca Toma Contija, imamo čuvenog pijanista, rock zvijezdu i još jednog kultnog japanskog redatelja – Ryuichi Sakamoto, David Bowie i Takeshi Kitano.
Za ovaj film ili uopće niste čuli ili ste ga davno pogledali, a onda je postao film kojem se vrlo često (baš tijekom božićne sezone) konstantno i opsesivno vraćate. Mi spadamo u drugu kategoriju, a na vama je da provjerite zašto.
Christmas Carol (1971.)
Polako se vraćajući onima koji u božićnoj noći ne žele nikakve noir-ove, subverzije ili crnila, biramo možda i najbolju adaptaciju legendarne Dickensove priče o Ebenezeru Scroogeu, nekako nepravedno izostavljenu iz većine filmskih izbora koji se mogu naći po portalima u ovo doba godine. Ilustracije Kena Harrisa inspirirane su ilustracijama Dickensovog originala i uvode nas adekvatno u duh viktorijanske epohe.
Alastair Sim, britanski bard teatra i filma koji je Scroogea igrao u filmskoj verziji iz 1951., posuđuje glas glavnom junaku, dok mu se kolega iz iste verzije, još jedan bard Michael Hordern, pridružuje opet u ulozi duha.
Film je zasluženo 1972. dobio Oscara za najbolji animirani film i to je definitivno jedna od najljepših animiranih adaptacija nekog književnog djela ikad snimljena. Pripremite se da ćete silno uživati i danima pjevušiti God Rest Ye Merry Gentlemen.
Bonus*
The Office, Christmas special (2003.)
Varat ćemo na kraju izborom serije, a ne filma, ali s valjanim razlogom.
Posljednje dvije epizode britanskoga Officea svakako mogu funkcionirati kao cjelovečernji film, ali da biste do njih došli, valja pogledati i prethodnih 12 kako biste adekvatno ušli u priču.
Ali opet, ako već jeste fan britanske (jedine prave i originalne) verzije, onda smo vas već sigurno trigerirali u novu reprizu, a ako niste, iskreno vam zavidimo na predstojećem užitku u jednoj od najboljih TV komedija i najboljem božićnom TV specijalu bilo koje serije bilo kada.
Ok, možda je malo otužna i njen "happy end" ostavlja gorko-slatki okus u ustima, ali kako već reče David Brent: "If you want the rainbow, you’ve got to put up with the rain. Do you know which ‘philosopher’ said that? Dolly Parton. And people say she’s just a pair of tits."
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati