Gomila filmova je snimljena o Isusu Kristu. Izvukli smo osam koje vrijedi pogledati
ISUSE, daj mi lavlje srce, da preživim dane buduće – reći će oni koji su obično negativno naštimani u vrijeme svih blagdana.
Mi s naše strane, kao i uvijek, nudimo filmski antidot kako za vjerujuće tako i za nevjerne u vidu nekoliko poznatih, manje poznatih, direktnih i indirektnih biopicova. Alternativnih, ali i klasičnih filmova o Caru Careva, Sinu Božjem, drvodjelji iz Nazareta, liku povijesno zamagljenom raznim oprečnostima, ali filmski sasma dovoljno otkrivenim i rasvijetljenim.
The Life and Passion of Jesus Christ (1905)
U praskozorju filma, naravno, jedna od prvih scena koju je čovjek želio reimaginirati s novootkrivenom magijom pokretnih slika bila je Najveća priča ikada ispričana, priča o životu Krista. Titulu prvog nosi francuski film - La Passion du Christ, koji je producirao čovjek po imenu Albert Kirchner, a trajao je svega pet minuta i bio je snimljen na napuštenom placu u Parizu. Ipak, nekoliko godina kasnije, točnije 1902., snimljen je biser filmske antike – The Life and Passion of Jesus Christ, koji je trajao cijelih 30 minuta, što je za ono vrijeme bilo zaista čudesno.
Film je bio proizvod čuvene i tada vodeće kompanije Pathé (i danas uspješne i aktivne) i dorađivan je naredne tri godine najviše tehnikom šablonskog bojenja, pri čemu su se pojedini objekti u filmu ručno bojili frejm po frejm, da bi se postigao željeni efekt. Film prikazuje scene iz evanđelja i Isusovog života prilično uvjerljivo u smislu kostima i uvjerljivosti lokacija uzevši u obzir vrijeme u kom je nastao, i ovo je ne samo prvi dugometražni film o Isusu, već jedan od prvih pravih dugometražnih filmova ikada snimljenih.
Dugi niz godina izgubljen, a danas dostupan i na YouTubeu za gledanje i proučavanje.
Ben-Hur (1959)
Mnogi filmofili gunđali su negativno kada se 2016. pojavio očajni rimejk legendarnog Ben Hura iz 1959. I onda se naravno čulo – “nikada to ne može biti kao što je bilo nekada. Rimejkovi su uvijek propast” i slično. Međutim, mali broj ljudi zna da je baš taj “jedan jedini” Ben-Hur zapravo i sam bio rimejk nijemog filma iz 1925. koji se doslovce zvao Ben-Hur: A tale of the Christ i pričao istu priču.
Specifičnost pristupa je svakako u tome da se onaj o kome se zapravo govori ne pojavljuje u prvom planu ni vizualno ni narativno, a opet, film je o njemu. Isusa vidimo slikanog s leđa ili iz daljine i percipiramo kroz utisak koji ostavlja na mladog jevrejskog princa u tumačenju Ramona Novara/Charltona Hestona.
S obzirom na povijesnu i filozofsku težinu koju lik Isusa ima, izuzimajući tu bilo kakav vjerski otklon, čini se da je upravo ovaj način promatranja kroz refleksiju, bio najbolji, i sudeći po vitalnosti koju je najviše Ben-Hur 1959 održao, najuspješniji.
Andrei Rublev (1966)
Nasuprot zemljama dominantno protestantskog ili katoličkog naslijeđa i tradicije, kinematografije pravoslavnih zemalja rijetko su se bavile ovom temom. Naravno, ona filmski najmoćnija bila je komunistička u dobrom dijelu XX. stoljeća, pa se kino slika Isusa teško mogla očekivati pored slika živih bogova Lenjina i Staljina. Slično donekle važi i za naš balkanski komšiluk.
Međutim, u tom smislu Andrej Rubljov, Andreja Tarkovskog predstavlja izuzetak. Ovo naravno nije klasičan Isusovski biopic. Kao što znamo, film se ne dešava u Judeji I. vijeka n.e., nego u Rusiji XIV. vijeka naše ere, ne govori o stolaru iz Galileje, već čuvenom freskoslikaru, a opet evanđelja kao temelj života srednjovjekovnih monaha, nešto o čemu su ljudi tog vremena konstantno promišljali jesu njegova tema, pa samim tim i Isus kao njihov glavni protagonist.
Tijekom scene razgovora i raspre Rubljova s Teofanom Grkom suvremenikom i drugim čuvenim freskoslikarem, Tarkovski nam prikazuje čudesnu scenu “zimske golgote”, odnosno raspeća Isusovog, koje se ne dešava u bliskoistočnom ambijentu, već u tipično ruskom krajoliku. Isus hoda kroz ruska sela praćen povorkom, pored velikih hramova posvećenih samom sebi, dok svjetina uglavnom ostaje nedotaknuta prizorom koji se događa ne tamo negdje u davnom vremenu u nekoj dalekoj pustinji, već upravo tu – pred njihovim očima. Više nego bilo koje drugo “vjerno” prikazivanje Isusova života, ovih nekoliko minuta kod Tarkovskog djeluje daleko točnije i uvjerljivije.
Jesus Christ Superstar (1973)
Kontroverzni mjuzikl Andrewa Lloyda Webbera iz 1997. bio je namjenski apsurdan s modernim detaljima kostima, slengom i rok muzikom i predstavljao je promišljanje kršćanskog naslijeđa od strane mlade hipi generacije u vijetnamskom trenutku. Gledajući kadrove iz ovog, po imenu poznatog ali uglavnom novijim generacijama nepoznatog i zaboravljenog filma, više imamo utisak da gledamo Kosu te da je Ted Neeley s falsettom okružen fanovima I groupie djevojkama, prije nalik nekom od rokenrol bogova s početka sedamdesetih nego sinu božjem u tijelu smrtnog čovjeka rođenim da iskupi naše grijehe.
Mjuzikl je nastavio da se izvodi i u narednim decenijama, a 2018. bilo je posljednje veliko izvođenje u Londonu na komu je John Legend glumio (pjevao) Isusovu ulogu. Danas nam može biti zanimljiv kao relikt iz prošlosti i potencijalno template za neko novo promišljanje mesije u kontekstu sadašnje klime u pop kulturi.
Monty Python's Life of Brian (1979)
Eseji su napisani i vjerojatno će se još pisati o genijalnosti ovoga filma. U ovom trenutku to je sasma sigurno kraća, zabavnija i svrsishodnija priča o pogubnosti vjere u bilo kakvoga mesiju i kritika organizirane religije, no što je Villeneuve-ova Dune, a uzevši u obzir glumački postupak Javiera Bardema kao Stilgara, pa dodavši tome i onaj desert walk koji podsjeća na ludi hod Johna Cleesea, usporedba se nameće samo od sebe.
Isus je u prvim razradama ideje bio glavna ličnost o kojoj su Pythoni željeli napraviti film, ali im se poslije nekog vremena učinio kao tip koji je bio “prilično u redu” i da je ono što su crkveno povijesne knjige tvrdile da je rekao zapravo ne zaslužuje samo po sebi biti ismijano.
Oštrica satire se umjesto toga okreće upravo onima koji su baš te riječi tisućljećima izvrtali i interpretirali na svoje načine. Isusovi momenti u Bryanu su kratki, ali u njima on jest to što jest, i govori riječi po evanđeljima i kanonu, dok se komedija i sprdačina odnosi prije na one iz tog vremena čiji su se duhovni nasljednici u vrijeme izlaska filma i najviše bunili i vodili križarski pohod protu njega.
The Inquiry (1986)
Malo poznati a jako zanimljivi talijanski film s nekoliko glumaca iz anglosaksonskog svijeta stavlja nas u intrigantnu poziciju poistovjećivanja s glavnim junakom i njegovim motivima. Opet, ovdje se ne radi o Isusovom životu, već o utjecaju koji je njegova ličnost imala na svijet koji je nastao na temeljima njegovih riječi i djela. Kao i u drugom zanimljivom filmu koji valja spomenuti u ovom kontekstu, Barabbas (1961), gdje Anthony Quinn igra razbojnika Varavu oslobođenog umjesto Krista na suđenju aklamacijom svjetine, dobivamo jednu paralelnu perspektivu gdje se Velika priča bolje vidi kroz vlastitu refleksiju.
Keith Carradine glumi rimskog tribuna Tita Valeria koji je poslan od strane rimskog cara u Judeju da istraži glasine o navodnom uskrsnuću tamošnjeg lokalnog propovjednika izvjesnog Isusa iz Nazareta. U prenesenom smislu, istraga o uskrsnuću je postupak koji su svi ljudi u kršćanskoj tradiciji u nekom trenutku svog života poduzeli, te je potraga za istinom – je li taj čovjek zaista bio nešto više od čovjeka i je li se sve to zaista dogodilo, nešto što smo svi uglavnom tražili po knjigama i izvorima, dok se Carradineov Titus fizički kreće kroz tadašnju Judeju i materijalizira potragu čiji nam je ishod svima bitan.
Film je doživio remake 2006. S istim naslovom, ali mi svakako preporučujemo original.
Last temptation of Christ (1988)
Slično kao i Tarkovski u Rusiji, Scorsese je Isusa vjerojatno vidio svakodnevno u svom dominantno katoličkom kvartu na Manhattanu. Umjesto da se Krist kreće kroz prljavi svijet Travisa Bicklea. Scorsese odlučuje da New York XX. vijeka prenese u Judeju, pa apostoli međusobno razgovaraju kao da su mafijaši ispred nekog talijanskog restorana u Brooklynu. Harvey Keitel je Juda, Victor Argo je Sveti Petar, a Isus, naravno, sjajni Willem Dafoe (im something of a Messiah myself).
Ovaj anakronizam, naravno, može odbiti mnoge gledatelje, kao i činjenica da je scenarij zapravo adaptacija već dovoljno kontroverznog romana Nikosa Kazantzakisa, koji su zdušno osudile i Katolička rimska i Grčka pravoslavna crkva (makar u nečemu da se slože).
Uzevši u obzir sve nedostatke, koje film ima, on se u usporedbi s doslovnim ravnolinijskim prikazima evanđelja poput onog u klasicima kao King of Kings (1961) ili Greatest story ever told (1965) ipak hrabro i direktno upušta u neke aspekte Isusova života koje drugi jednostavno nisu smjeli ni taknuti.
U tom smislu, posljednjih pola sata od cijelih 163 minute je zaista antologijsko i nenadmašno filmsko iskustvo.
The Passion of the Christ (2004)
Mogli smo listu završiti malo alternativnije, recimo iranskim filmom The Messiah (2007) koji je već kuriozitet, jer predstavlja filmsku interpretaciju Isusova života viđenu iz muslimanske perspektive, što je samo po sebi nepoznanica i dovoljna intriga. Uz preporuku da ovaj film svakako potražite i pogledate zarad vlastite edukacije, konačni unos na listi, naravno, ostavljamo za ipak posljednji veliki moderni film o Isusu.
Povijest o padu i uskrisenju Mela Gibsona je već svima poznata. Pad je počeo neposredno nakon ovoga filma, kada je optužen za antisemitizam, koji je riječima negirao, a djelima, nažalost, potvrdio, a uskrisenje se desilo relativno skoro, ali je Hollywood ipak zadržao podozrenje prema starom osobenjaku i djeluje da je on među rijetkim još uvijek živim filmskim veličinama kadrim da se prihvate ovakvih projekata.
Umjesto cijeloga života po evanđelju, ovdje vidimo posljednje dane Krista (Jim Caviezel) i posebno akcentirane i plastično prikazane muke kojima je podvrgnut. Uzevši u obzir pravac u kom se kršćanska civilizacija kreće, kao i uglavnom negativan tretman koji kršćanstvo dobiva makar u modernom Hollywoodu, čini se da će još mnogo vode proteći Jordanom dok ne dobijemo novi film od redatelja koji istinski, nedvosmisleno neironično vjeruje i koji će po amplitudi i magnitudi istinski moći parirati Gibsonovim “strastima”.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati