Jo Nesbø: Čarobna kupka doktora Proktora (9.)

JULIETTE  je otvorila vrata kupaonice i dramatično pokazala prema kadi. Bila je do ruba ispunjena vodom i pjenom, iako se sloj mjehurića smanjio nakon što je Mrva bombaški uskočio u 

nju.

 

– Ovo – rekla je Juliette, a glas joj je podrhtavao – ovo je kupka za putovanje kroz vrijeme. Iz ove kade možete putovati kamo god želite i u koje god vrijeme želite. Sve što morate napraviti jest napuniti je vodom, staviti u nju kupku koja onda stvori mjehuriće i zatim se potopiti. Usredotočite se na to kamo želite ići. Datum i vrijeme. Nakon sedam sekundi, izronite i voila, eto vas! Možete ići kamo god želite, ali ne možete na isto mjesto ići više od jednom. Drugim riječima, imate samo jednu priliku promijeniti prošlost na određenoj lokaciji.

 

– Sjajno – rekao je Mrva. – Kad je Proktor izumio ovo ludilo?

 

– Dok je živio u Parizu, malo prije nego je upoznao mene. Što znači, Viktor…

 

– Viktor?

 

– Doktor Proktor – rekla je Lisa. – Doktor Viktor Proktor, zapravo.

 

– Viktor Proktor? – ispalio je Mrva u nevjerici.

 

– Pa mora imati neko ime, zar ne? Kao i svi – rekla je Lisa.

 

– Naravno – rekao je Mrva. – Doktor, na primjer.  To je super ime.

 

– U svakom slučaju – rekla je Juliette strpljivo – Viktor je bio taj koji je izumio kadu za putovanje  kroz vrijeme, a njegov asistent je izumio vremenski sapun, to jest kupku.

 

– Nevjerojatno – prošaptala je Lisa.

 

– Ha! – rekao je Mrva i prekrižio ruke na prsima. 

 

– Vjeruješ mi sad? Ležao sam na dnu kade i mislio o Moulin Rougeu u doba oko 1909., zar ne? I voila…!

 

– … bio si tamo – rekla je Lisa. – Čovječe, sad mi je žao što sam sumnjala u tebe. Ti uvijek govoriš istinu.

 

Mrva je dopola zatvorio oči i zadovoljno pogledao Lisu. – Nisam zlopamtilo, draga moja Lisa. Ako mi idućih tjedan dana budeš vezivala cipele, izravnali smo dugove.

 

Lisa ga je prijeteći pogledala.

 

– Dobro, dobro, upadajte u kadu, djeco – rekla je Juliette. – Cliche nam je za petama.

 

– Jeste li sigurni da će raditi s obzirom na to da nas je sad ipak malo više u kadi? – pitala je Lisa sumnjičavo, oprezno se spuštajući u vodu za Mrvom.

 

– Da – rekla je Juliette. – Viktor i njegov pomoćnik pomno su je testirali.

 

– Kako čudno – rekla je Lisa. – Imao je taj sjajni izum sve ove godine. Zašto ostatak svijeta nije 

saznao za njega?

 

– Upravo tako! – rekao je Mrva. – Mogao je biti bogat i slavan.

 

– Zato što kada za putovanje kroz vrijeme radi samo s vremenskom kupkom – rekla je Juliette. – A njegov pomoćnik je jedini koji zna napraviti tu sapunicu. Njih dvojica su se razišli i bez vremenske kupke Viktor nije imao izum kojega može patentirati. Sve što je imao od vremenske kupke bila je mala staklenka koju je donio u Norvešku sa sobom kad je izbačen iz Francuske.

 

– Ta je staklenka bila u podrumu u Topničkoj ulici – rekla je Lisa. 

 

Juliette je kimnula i podignula staklenku u kojoj je bio prah boje jagoda. – Donio je malo vremenske kupke kad se prije dva mjeseca vratio u Pariz. Koristio ga je prije tri tjedna, stajao je upravo tu gdje vi sad stojite, rekao mi zbogom i otputovao natrag u 3. srpanj 1969. godine, u selo Innebrede u provansalskim brdima kako bi promijenio prošlost.

 

– Promijenio prošlost? – uglas su pitali Mrva i Lisa.

 

– Ni više, ni manje – rekla je Juliette. – Planirao je otputovati natrag u Innebrede i biti pored benzinske crpke u trenutku kad smo mi stigli s motorom. Držat će u rukama veliki natpis na norveškom tako da ga samo mi možemo pročitati, a koji će nas upozoravati da ne stajemo nego da nastavimo voziti do Italije pa da tamo natočimo gorivo. Iako je u Italiji gorivo po litri skuplje čak šest centi.

 

– Naravno – rekla je Lisa. – Zato jer se onda ne bi dogodilo sve ono što se događalo.

 

– Upravo tako – rekla je Juliette. – Tad nas vodenkonji ne bi primijetili. Viktor i ja bismo se oženili u Rimu, Cliche ne bi mogao postati barometar i morao bi odustati, Viktor i njegov pomoćnik bi se pomirili pa zajedno patentirali kadu za putovanje kroz vrijeme i vremensku kupku, a onda postali svjetski poznati i toliko bogati da bi Viktor mogao otplatiti dug za dvorac moje obitelji.

 

– Ali, ako se sve dogodilo kako se trebalo dogoditi, Proktor se već trebao vratiti, zar ne? – pitala je Lisa. 

 

– Što se moglo dogoditi?

 

– Jasno kao dan – rekao je Mrva. – Doktoru Proktoru je nestalo vremenske kupke i nije se mogao vratiti. Zato nam je poslao onu razglednicu s porukom. Iako… Kako je uspio poslati kad…? 

 

– Ja sam vam je poslala – rekla je Juliette, dodajući malo praha u kadu.

 

– Vi? – rekao je Mrva.

 

– Pa, zapravo, ja sam ju proslijedila. Svakog dana potajno sam dolazila u hotel vidjeti je li se Viktor vratio. Sjedila sam u kadi i čekala, ali ništa se nije događalo. Sve dok jednog dana razglednica samo nije isplutala na površinu. Na njoj je bila Lisina adresa, a o njoj sam čula toliko toga…

 

– I o Mrvi – rekao je Mrva.

 

– I Mrvi – složila se Juliette.

 

– Zato se razglednica toliko smočila! Dio teksta je bio ispran i bili su tragovi sapunice na markici –

rekla je Lisa.

 

– Hm, ako mene pitate – rekao je Mrva – zato se razglednica toliko smočila. Dio teksta bio je ispran i bili su tragovi sapunice na markici.

 

Juliette je u vodu usipala još malo praha. – Evo. Promiješajte i neka se stvore mjehurići. Brzo, ovi 

zločinci će biti tu za koju minutu. Mrva je počeo mlatiti rukama po vodi kao mješalica.

 

– Zašto Proktor nije mogao stupiti u kontakt sa svojim pomoćnikom i dobiti još praha? – pitao je.

 

Juliette je uzdahnula. – Viktorov pomoćnik je vrlo posebna osoba. Nakon što smo se Viktor i ja počeli viđati, njih dvoje su se razišli. Nisam sigurna zašto, ali nakon što je Viktor nestao, njegov pomoćnik pokušao je ukrasti cijeli izum za putovanje kroz vrijeme. Sva sreća pa Viktor za sobom nije ostavio nikakve tragove ili skice. Sve je držao u glavi, a i on je jedini koji zna kako treba postaviti kadu da bi radila. I…

 

Juliette je odjednom zašutjela. Čula je da se nešto događa u hodniku.

 

– Kakav… Kakav je to zvuk? – pitao je Mrva.

 

Juliette je ispružila ruku. Na njoj su bile dvije plave kvačice. – Brzo, stavite ovo i zaronite.

 

– Ne treba mi – rekla je Lisa i pokazala kako sama može začepiti nos palcem i kažiprstom.

 

Juliette je rasklopila jednu plavu kvačicu i stavila je na Lisine nosnice, a kvačica je napravila mali ‘pop!’ i zakačila se za Lisin nos.

 

 

– Jao! – prosvjedovala je Lisa.

 

Juliette je dala Mrvi drugu kvačicu. – Držite ih i sve će vam biti jasno.

 

Netko je pokucao na vrata.

 

– Pod vodu! Sad! – prošaptala je Juliette pa zatvorila poklopac staklenke s prahom i dodala je Lisi.

 

– Ali, vi morate ići s nama – nagovarala ju je Lisa.

 

– Ne, ostat ću ovdje.

 

– Što? – prošaptala je Lisa. – Cliche će vas ponovo zatočiti! A Doktora Proktora nikad nećemo pronaći bez vaše pomoći!

 

Opet je netko pokucao na vrata, ovoga puta glasnije.

 

Juliette se nagnula i poljubila u čelo prvo Lisu, a onda Mrvu. – Viktor je rekao da ste vas dvoje 

pametna djeca. I već sam se uvjerila u to. Požurite. Pronađite ga i vratite se.

 

Potom su iz hodnika čuli bijesne povike i tupe korake, a iduće sekunde vrata su se počela tresti kao da će propasti u sobu, kao da se netko zalijeće u njih. Onda su se prestala drmusati, ali ponovo se moglo čuti kako škripi drveni pod, kao da se netko ponovo zalijeće u vrata.

 

Lisa i Mrva duboko su udahnuli i zaronili pod sapunicu. A onda su sjedili u vodenom sumraku, 

u potpunoj tišini. Dok se koncentrirao, Mrva je mogao osjetiti Lisinu ruku na svojoj. Naravno, više 

od svega želio se opet vratiti u Moulin Rouge, do one djevojke koja misli da je sladak, ali nije mogao ponovo otići na isto mjesto i u isto vrijeme. Umjesto toga, morao je misliti na… na… Kamo su ono trebali ići? Aha, tako je, brda u Provansi. Srpanj… 3., 1969! Konkretnije Inn… Inn… kako se ono zove ono selo? Prokletstvo, počinje s Inn! Inn… Inn…Uskoro više nije mogao držati dah.

Inn… Inn…Mora doći do zraka! Inn… PROKLETSTVO!

 

Mrva se podigao iz kade, hvatajući zrak. Sad je sjedio u kadi, usred livade pune raznobojnog cvijeća. Sjalo je sunce, zujale su pčele, pjevale ptice, a svuda oko njega protezale su se visoke planine. Na drugom kraju livade, vidio je grupu ljudi koja sjedi uz rub ceste na sklopivim stolicama, maše francuskim zastavama i navija, nazdravlja vinom i dovikuje biciklistima koji prolaze. Bio je to prekrasan ljetni dan na selu. Samo su dvije stvari brinule Mrvu. Prvo, Lise nije bilo u blizini. A drugo, prema njemu je, u punom trku, jurio bik s rogovima veličine kongoanskog ce-ce slona.