TAMAN kad pomislite kako smo prestali pisati o ćevapima, eto nas opet. Probali smo nedavno one gigantske punjene sirom, pa one koje hvali cijela regija, bili smo pred koji mjesec i u kultnoj zagrebačkoj pečenjari u kojoj se jede desetljećima, a sada smo posjetili i mjesto koje nam je već dugo na skromnoj listi želja.
Ivanja Reka na istoku, praktički spojena sa Zagrebom, krije jedno old school mjesto u kojem se jedu obična, cjenovno vrlo pristupačna jela, a čitajući meni nećete se puno umoriti.
Grill Vilma nudi ćevape, pljeskavice, ražnjiće, kobasice i vratinu, sve upareno s lepinjom, a tko baš želi - i prženim krumpirićima. Iako inače nećemo odbiti ništa od ponuđenog, kruži priča kako se ovdje jedu odlični ćevapi, pa smo se upravo zbog njih i uputili u ovaj lokal koji već izvana govori kako ne ulazi nitko tko se pravi fin, već ljudi koji znaju namirisati dobru staru porciju hrane od koje će morati otkopčati gumb na trapericama.
Odmah po ulasku dočekao nas je pun prednji dio, pa smo na sekundu pomislili kako Vilma danas za nas nije spremna. Ali, bila je. Simpatične djelatnice istog su trena shvatile kako gledamo gdje možemo sjesti i uputile su nas u stražnji dio pečenjare.
Prošli smo pored punih kašeta lepinja i gajbi piva i našli se u povećoj prostoriji sa zidovima obloženim lamperijom, s tek par detalja po zidovima i velikim stolovima s klupama koje idu uzduž cijele prostorije.
Nismo sada ni sami više sigurni je li ondje zaista bilo toliko toplo ili je jednostavno samo to uređenje isijavalo toplinom, ali ne napušta nas dojam kako je bilo vrlo ugodno sjediti i kratko ćaskati dok smo čekali svoje velike ćevape. S ajvarom i kajmakom te, podrazumijeva se - ekstra puno luka. Dvije cijele glavice, rekli bismo.
I, dobro, kakvi su?
Kako to kod nas i inače biva, već nakon minute čekanja i mirisanja omamljujućih para koje se šire po Vilmi, krenula je nervoza. Vrtimo stopalima ispod stola, tiho lupkamo prstima po stolu, prevrćemo mali plastificirani jelovnik po rukama i pitamo se gdje su, kakvi su uopće, je li se isplatilo ići ovamo (nećeš ti, 15 kilometara od centra Zagreba, no dobro).
Za koju minutu na stol nam stižu tanjuri s lepinjama punima ćevapa, taj već spomenuti ajvar i kajmak i, kako smo gore napisali, luka toliko da će normalnu osobu biti sram naredna dva dana sresti susjeda u liftu.
Na prvi pogled - baš smo po to došli. Debeljuškasta lepinja sa zapečenim tragovima i ćevapi koji se zavodljivo cakle. Izgled ovdje ne vara. Lepinja je bila mekana, sočna, no ne i masna, iznutra hrskava i taman začinjena čarobnom vodicom u koju se umače prije stavljanja na grill-ploču.
Ćevapi izvana lijepe boje, iznutra ultra sočni te nimalo žilavi, upravo ono što želite od ni u jednom smislu prepotentne velike porcije ćevapa koja ovdje košta 6.50 eura. Dvije takve, uz kajmak, ajvar, luk, Colu i veliko pivo, platili smo oko 21 euro. Skroz pristojno, zar ne?
I za kraj, znate već da mi jako cijenimo mišljenje naše publike, recite nam kakvi su vama ćevapi kod Vilme, ali i kamo još trebamo otići.