INZULINSKA rezistencija često prolazi neprimijećeno jer u početku ne mora izazivati nikakve simptome. Dok gušterača uspijeva proizvoditi dovoljno inzulina da održi šećer u krvi unutar normalnih vrijednosti, osoba može godinama ne znati da postoji problem.
S vremenom se stanje može pogoršati, a gušterača više ne uspijeva nadoknaditi smanjenu osjetljivost stanica na inzulin. Tada raste razina šećera u krvi, što može dovesti do predijabetesa, a poslije i do dijabetesa tipa 2.
Među mogućim znakovima povišenog šećera u krvi i predijabetesa su pojačana žeđ, učestalo mokrenje, umor, pojačana glad i zamagljen vid. Mogu se pojaviti i trnci u stopalima. Kod nekih osoba razvijaju se tamniji i zadebljani dijelovi kože. Takva promjena naziva se acanthosis nigricans, a s inzulinskom rezistencijom povezuje se i pojava sitnih kožnih izraslina.
Što povećava rizik?
Točan uzrok inzulinske rezistencije još nije potpuno razjašnjen, no poznato je da na njezin razvoj utječu i genetski i životni čimbenici. Rizik povećavaju višak tjelesne mase, osobito masno tkivo u području trbuha, nedovoljno kretanja te prehrana s visokim udjelom ugljikohidrata i masnoća. Nakupljanje masnoće u jetri i mišićima može ometati način na koji tijelo koristi inzulin.
Veći rizik imaju i osobe s obiteljskom poviješću dijabetesa, starije osobe, žene koje su imale gestacijski dijabetes te osobe koje puše. Inzulinska rezistencija češće se povezuje i s povišenim krvnim tlakom, povišenim kolesterolom, bolestima srca, sindromom policističnih jajnika i poremećajima spavanja poput apneje.
Kako se otkriva?
Ne postoji jedan specifičan test kojim se izravno potvrđuje inzulinska rezistencija. Liječnik obično procjenjuje simptome i čimbenike rizika te po potrebi traži laboratorijske pretrage. Među najčešćima su mjerenje glukoze natašte, HbA1c, odnosno prosječne razine šećera u krvi tijekom prethodna dva do tri mjeseca, te test opterećenja glukozom. Može se mjeriti i razina inzulina natašte.
Promjene životnih navika su važne
Cilj liječenja je poboljšati odgovor tijela na inzulin i održavati šećer u krvi u zdravom rasponu. U tome veliku ulogu imaju prehrana, redovita tjelesna aktivnost i, kada je potrebno, smanjenje tjelesne mase.
Preporučuje se prehrana bogata cjelovitim žitaricama, proteinima, voćem, povrćem koje ne sadrži mnogo škroba i vlaknima, uz što manje visoko prerađenih namirnica. Redovito kretanje može poboljšati metabolizam i osjetljivost na inzulin, dok smanjenje tjelesne mase kod osoba s viškom kilograma može znatno smanjiti rizik od razvoja dijabetesa.
Može li se rizik smanjiti?
Na dob i obiteljsku povijest nije moguće utjecati, ali dio rizika može se smanjiti održavanjem zdrave tjelesne mase, redovitom fizičkom aktivnošću i uravnoteženom prehranom. Važni su i kvalitetan san, upravljanje stresom te redovite liječničke kontrole, osobito kod osoba koje već imaju povišen šećer u krvi ili više čimbenika rizika.
Inzulinska rezistencija povezana je s predijabetesom, dijabetesom tipa 2, povišenim krvnim tlakom, poremećajima masnoća u krvi, kardiovaskularnim bolestima i pretilošću, zbog čega je rano prepoznavanje rizika posebno važno.