ČAK I LJUDI koji cijeli život posvećuju hororu mogu doživjeti prizore koji ih značajno preplaše. Stephen King tada još nije bio poznat pisac, ali jedno iskustvo iz tinejdžerskih dana toliko ga je pogodilo da ga pamti desetljećima kasnije. Danas je teško zamisliti da bi nešto moglo prestrašiti čovjeka koji je stvorio na desetke najstrašnijih likova u modernoj književnosti, ali upravo se to dogodilo kad je, zajedno s prijateljem Chrisom Chesleyjem, pogledao jedan film koji je ostavio neizbrisiv trag u njegovu sjećanju.

Radilo se o hororu "Njihalo strave" (The Pit and the Pendulum) Rogera Cormana iz 1961., slobodnoj ekranizaciji kratke priče Edgara Allana Poea. "Film koji je najdublje utjecao na Chrisa i mene bio je horor Njihalo strave", napisao je King u knjizi On Writing: A Memoir of the Craft, prenosi Far Out Magazine.

Opisao ga je kao posebno dojmljiv jer je "uzeo standardne gotičke sastojke i pretvorio ih u nešto posebno", a posebno su ga se dojmili atmosfera i tehnička izvedba. King je čak dodao da je to bila "posljednja zaista velika horor produkcija jednog studija" prije nego što je Romero nekoliko godina kasnije preokrenuo žanr filmom "Noć živih mrtvaca".

Iako su već tada pogledali brojne horore, jedna scena iz tog filma najviše ih je potresla. "Najbolja scena - i ona koja je Chrisa i mene ostavila bez riječi - prikazivala je Johna Kerra kako kopa zid dvorca i otkriva truplo svoje sestre, koja je očito bila živa zazidana", prisjeća se King. Taj obrat bio je šokantan sam po sebi, ali način na koji je snimljen ostavio je još snažniji dojam.

"Taj bliski kadar leša nikad nisam zaboravio. Zbog crvenog filtra i objektiva koji iskrivljuje sliku, lice je izgledalo sablasno izduženo – kao da vrišti, ali bez zvuka", dodao je. Danas takva scena ne djeluje pretjerano strašno, ali tada je mladog Kinga toliko prestrašila da mu je uzrokovala neprospavane noći.