"Jesam li ja jedini ovdje koga je briga za Oscare?" kaže meme parafraza čuvene replike iz filma Veliki Lebowski braće Coen, koju naravno izgovara legendarni John Goodman u ulozi ludog Waltera Sobchaka.
Pa, očigledno da nisam i očigledno da je obrnuto, jer evo me pred tekstom i listom koja treba nabrojati sve one paradigmatične momente koji su obilježili skoro stotinu godina dugu povijest ove glamurozne šarade za koju se svi volimo praviti da nas uopće ne interesira, a nekako uvijek završimo krajičkom zagledani u TV ekran i zapitani nad tim što će se dogoditi i tko će na kraju biti pobjednik.
Oskarovska povijest započela je davne 1929. u vrlo skromnim uvjetima, kada Hollywood još uvijek nije bio ono što je danas ili što je makar bio prije početka dugog mučnog i još uvijek tekućeg pada u 21. stoljeću. Karte za ceremoniju održanu u hotelu Hollywood Roosevelt koštale su 5 dolara, a izostalo je bilo kakve anticipacije iz samog eventa, jer su pobjednici proglašeni čak tri mjeseca ranije, te je ceremonija bila samo simbolično uručivanje statue bez onog čuvenog "and the Oscar goes to".
Da budemo precizni i povijesno točni, baš ta fraza uvedena je tek na 61. dodjeli, odnosno 1989. godine, zamijenivši dotadašnju "and the winner is", napokon prihvaćajući i službeno nadimak koji je "Nagrada Akademije za zasluge" nosila.
Što se samog imena/nadimka tiče – stvari su prilično mutne i postoji nekoliko verzija o tome kako je "Nagrada", tj njena fizička manifestacija imenovana, ali taj triler bez otkrivanja imena ubojice na kraju zapravo zaslužuje vlastiti tekst. Ono na što smo se mi fokusirali, kao što rekosmo, u predvečerje 96. dodjele jesu oni posebni, najposebniji trenuci koji najbolje moguće oslikavaju što Oscar jest i što je bio. Svjesni da ovakvih lista ima mali milijun diljem interneta, fokusirali smo se na nekoliko posebnih i upečatljivih s našim specifičnim osvrtom.
Emil Jannings – "Ne pucajte. Ja sam osvojio Oscara!" (1945.)
Jedan od možda najinteresantnijih trenutaka u oskarovskoj povijesti zapravo se nije dogodio na samoj dodjeli, ali jest čvrsto vezan za nju i pokazuje kolika je reputacija pratila statuu. Švicarsko-njemački glumac Emil Jannings bio je možda i najveća filmska zvijezda 20-ih godina 20. stoljeća.
Surađivao je s pionirima kinematografije kao što su F.W. Murnau i Josef von Sternberg i igrao u nekim od najvećih filmova u tom ranom periodu razvoja sedme umjetnosti. Njegovo ime sasma sigurno je potpuno zaboravljeno danas, točnije svima osim hard-core filmofila ili entuzijasta nijemog perioda.
Mi vam najsrdačnije možemo preporučiti gledanje Murnauovog remek-djela Last Laugh, kao i The Blue Angel (mada ga je tu Marlene Dietrich zasjenila), koji će vas oduševiti prije nego bilo što što vam streaming platforme nude u posljednjih deset-petnaest godina.
Kako god, baš je Jannings ušao u povijest kao prvi dobitnik statue za najboljeg glumca na onoj spomenutoj prvoj ceremoniji za svoju ulogu u filmu The Last Command.
Međutim, nakon 1933. i dolaska nacista na vlast, Jannings ostaje u Njemačkoj i postaje, kako ga je sam Goebbels nazvao, Državni umjetnik, igrajući u nekolicini propagandnih filmova u službi režima. U proljeće 1945. prilikom ulaska savezničkih trupa u Berlin, kako tvrde izvori, uplašeni Jannings je prekinuo snimanje svog posljednjeg filma i pohrlio u susret Amerikancima s Oscarom u rukama i, kako anegdota kaže, navodno zavapio: "Ne pucajte. Ja sam osvojio Oscara!"
Zbog toga, ili zbog nečeg drugog, nije bio uhićen niti je odgovarao za suradnju s nacistima, ali reputacija mu nikada nije povraćena i do kraja života 1950. više nije snimio nijedan film.
Hattie McDaniel - Gone with the wind (1939.)
Tužna je sudbina čuvene Hattie McDaniel. Odbačena u svom vremenu, kako od bijele tako i od "svoje" crne Amerike. Bila je prva, prije Sidneyja, Denzela, Halle Berry i svih ostalih, a kritizirana je jer je igrala najomraženiji crni stereotip koji je guran na filmsko platno pogrdno nazivan "Uncle Tom" tipom uloga, tj. uloga kućnih robova (da ne upotrijebimo dobro znani pogrdniji termin) koji su prikazivani kao "lijeni, glupi i voljni prihvatiti svoju poziciju u sustavu".
Jedna od takvih uloga je i ona koju s dozom nostalgije prikazuje film Gone with the wind. Današnje verzije tog filma započinju s disclaimerom u vidu povijesnog "objašnjenja", koje nam kao debilima treba staviti do znanja što to zapravo gledamo. Suvremeni Hollywood, ruku na srce, nekoliko puta je odao dužnu počast velikoj Hattie - spomenimo samo Mo`Nique koja je primajući Oscara za Precious 2010. svojom haljinom napravila omaž Hattienoj iz 1940. spominjući je u svom zahvalnom govoru: "Morala je izdržati što je morala, da ja danas ne bih to morala."
A što je izdržala, može se vidjeti na crno-bijelim snimkama s dodjele iz 1940. kad joj je jedva dozvoljeno da joj prisustvuje i gdje je morala sjediti za odvojenim malim stolom daleko od svojih kolega iz filma. Njen skromni izlazak na scenu i kratki govor zapravo su jedini oskarovski trenutak koji mi može izazvati suze na oči, jer njena uloga Mammy ostaje jedna od najboljih u povijesti, a nepravda koju joj je napravila rasistička akademija ne može se oprati ni sa 100 godina današnjeg woke uvlačenja.
Sacheen Littlefeather (1973.)
Službeno Maria Louise Cruz, a za ljubitelje oskarovske povijesti naravno poznatija kao Sacheen "malo pero". Je li se u potezu Marlona Branda iz 1973. krila želja za konceptualnim samosvjesnim performansom ili je čovjek i sam bio prevaren, ostavljamo čitateljima da ispitaju, istraže i zaključe.
Ono što se te noći na 45. ceremoniji dodjele "nagrade za zaslugu" dogodilo, najčešće je navođeni "veliki trenutak" Oscara na svim internetskim listama, a čak i ako prihvatimo obje ponuđene verzije istine, savršeno je paradigmatičan za iskazivanje suštine cijelog tog sustava.
Laž, obmana, iluzija - da se ukratko zaključiti, zavodljiva, glamurozna, privlačna iluzija dapače, ali opet fake, neistinita u svojoj biti. Umjesto da na scenu izađe veliki don Corleone, ispred zbunjenih Rogera Moorea i Liv Ullmann izlazi djevojka obučena u domorodačku nošnju i prima nagradu za najboljeg glavnog glumca u ime gospodina Branda.
U svom kratkom govoru kaže da predstavlja narod Apača i da gospodin Brando odbija nagradu zbog tretmana američkih domorodaca (aka Indijanaca) u filmskoj industriji. Prema anegdotama, tada su šestorica redara morala zadržati Johna Waynea u backstageu kako ne bi pohrlio i izbacio je s pozornice, a Clint Eastwood, koji je bio jedan od govornika koji su slijedili, rekao je ironično: "Gdje je protest za sve kauboje pobijene u filmovima?"
Brandov potez dočekan je uglavnom s podsmijehom i negodovanjem, a dodatnu sramotu donijela je činjenica da, kako je kasnije otkriveno, gospodična "malo pero" zapravo nema nikakvo native porijeklo, da je europsko-meksičkog porijekla i da je u biti i sama svojom pojavom odigrala jedan stereotip pred milijunima.
Charlie Chaplin – počasni Oscar (1972.)
Kao što ne znamo je li Brando imao na umu dvosmisleni konceptualni performans poput Konstrakte, tako nam i za ovaj Chaplinov citat u kontekstu svega što mu je Amerika priredila ne može ne zamirisati na ironiju. Ipak, bio je to jedan od najemotivnijih trenutaka koje je dodjela Oscara ikada vidjela - najdulja ovacija koju je bilo tko bilo kada dobio i, suočen s onima pred kojima svi već desetljećima idolopoklonički klečimo, razumljivo je da se ipak stara Skitnica sasma iskreno slomila.
A koje desetljeće ranije, ganjali su ga i mrzili. Ono što je nagoviješteno u završnom govoru Velikog diktatora iz 1940. Chaplin je razradio 1947. u filmu Monsieur Verdoux, ističući kritiku kapitalizma i svoje komunističke svjetonazore, automatski se našavši na meti bojkota, progona, napada na reputaciju i napokon 1952., nakon premijere filma Limelight, zabrane ulaska u SAD.
Da bi pravo na ulazak ponovo stekao, Chaplin se morao podvrgnuti informativnom razgovoru (isljeđivanju), koje je, razumljivo, odbio i otišao u samonametnuti egzil, koji je prekinut upravo zbog 44. dodjele i još jedne predstave kojom je Hollywood pokušao oprati svoju prljavu savjest.
Ne možemo suditi velikom Charlieju ni zbog ovoga, a ni zbog sveg drugog što smo možda čuli i pročitali o njemu i njegovom burnom životu, ali lijepo je maštati da se licemjerima iz akademije zahvalio slično kao Hitchcock koju godinu ranije u istoj "počasnoj" prilici, jednim kratkim i odsječnim: "Thank you!"
Billy Crystal – "Nothing can take the sting off the world's economic problems like watching millionaires present each other golden statues." (1990.-2012.)
Ne radi se ovdje o nekom posebnom trenutku, već o mnoštvu trenutaka i radi se o osobi, legendi. Postoje voditelji, i postoji VODITELJ, jednostavno THE HOST. Teško je zamisliti količinu pritiska koju mora osjećati onaj koji čitavu ceremoniju s takvom težinom i takvom reputacijom mora voditi.
Prelistajte snimke svih fejlova i sramoćenja ostalih, a onda si pustite bilo koji od nastupa gospodina Crystala i što god o ovoj šaradi mislili, nećete moći ostati imuni na nepodnošljivu lakoću postojanja koju simpatični njujorški Židov stvara, gotovo kao da je rođen na toj pozornici, ili, makar, kao da je u pitanju njegova dnevna soba.
Poslušajte bilo koju od muzičkih numera kojima je rekapitulirao nominirane 1991., 1998., 2004. i vidjet ćete da je te pjesmice s količinom cringea od koje bi drugi dobili tri panična napada vjerojatno jedino on mogao izvesti a da imaju smisla i zvuče komično. Taj nivo samopouzdanja, ili jednostavno rečeno "ne jebanja žive sile", rijetko je viđen i možda je jedini koji mu u tome može parirati Ricky Gervais, s razlikom jedino u tome što nastupa kao netko tko Hollywood prezire, za razliku od Crystala, koji ga voli i slavi.
Omiljeni trenutak - maska Hannibala Lectera i pozdravljanje s Anthonyjem Hopkinsom, sjedanje u krilo Clinta Eastwooda i pjevanje na uho 2004. ili trenutak kada je čitajući nominirane pročitao i ime svog filma Mr Saturday Night poprativši to riječima: "Htio sam vidjeti kakav je osjećaj."
Adrien Brody & Halle Berry (2003.)
Bio bi to naizgled trivijalan detalj, možda tek slatko sjećanje na čovjeka koji je ispunio mnoge dječačke snove (poljubiti Halle, ne osvojiti Oscara) da nije cancel woke internet rulje koja ga sada proganja i baca ljagu na njegovo naslijeđe.
Bila je 2003. Brody je prozvan kao pobjednik u kategoriji najboljeg glavnog glumca za ulogu u Pijanistu, adrenalin je razumljivo udario, svijest je otišla dođavola, a na sceni je čekala jedna od najljepših žena na svijetu. Točnije, na sceni je čekala žena za koju nas je, uključujući i samog Brodyja, Hollywood uvjerio da je najljepša i najpoželjnija.
I što čovjek da napravi u tom trenutku nego da je zgrabi i reimaginira čuvenu sliku kraja rata s Times Squarea iz 1945., kad onaj mornar ljubi ženu koja također na poljubac nije dala pristanak. Ali, uz rizik da budemo osuđeni od ženskog dijela čitateljstva, ne možemo se u ovim uvjetima (i samo ovim uvjetima) staviti na stranu Bradyjevih apologeta. Drage dame, ako želite nekoga kriviti, krivite Hollywood, on nas je pokvario.
Moonlight (2017.) - ili drugo rešetanje Bonnie i Clydea
"We stuck in La La Land, We got the same fuckin' moves, even when we win we gonna lose", repao je Jay Z nedugo poslije, opisujući ironiju ovog događaja. Bio je to trenutak na 89. dodjeli, kada je (po službenom objašnjenju) umjesto kuverte s imenom pobjednika za najbolji film, zlosretnim prezenterima Faye Dunaway i Warrenu Beattyju data kuverta prijašnje kategorije i nastala je najveća blamaža u povijesti.
Crna Amerika vidjela je to kao još jedan izraz nepoštovanja odnosno sabotaže kojom se crnim umjetnicima oduzelo od pažnje i prilike da imaju svoj trenutak, o čemu je između ostalog progovorio i Jay Z u svojoj pjesmi i spotu. Čitava ekipa La La Landa je izašla na scenu radujući se, da bi producent Jordan Horowitz, poslije nekoliko trenutaka konfuzije, prišao mikrofonu i pročitao ime pravog pobjednika. Sa strane, kao kolateralna šteta, stajalo je dvoje veterana Faye i Warren, izgledajući mrtvije nego njihovi Bonnie i Clyde u završnoj sceni iz istoimenog filma, doživjevši tako da ih njihova voljena industrija ponovo izrešeta…ovoga puta uživo, za stvarno i za sva vremena.
Šamarčina (2022.)
"Pa to je…najveća noć u TV povijesti", kaže svježe odalamljeni Chris Rock pokušavajući se sabrati i nastaviti nakon što je dobio šamarčinu od kolege Willa Smitha. Samo mjesec dana ranije Putin je krenuo na Ukrajinu i svi su odjednom pričali samo o Krimu, Donbasu, Luhansku, a Volodimir Zelenski prijetio je da će pokupiti nagrade u svim mogućim kategorijama popularnosti.
Nešto se moralo poduzeti, jer i bez gigantske sjenke događaja kakav je bio rusko-ukrajinski rat, Oscar kao da više nikoga nije zanimao. Jedan bijedni potez, namješten ili ne, i odjednom, kao da nas više nije zanimalo koliko ljudi svakodnevno gine na ratištu, koliko pati, gladuje i žali za voljenima, koliko smo pažnju prešaltali na različite uglove kamere u kojima se vidi Jadeina reakcija na GI Jane šalu, ili interakcija Smitha i Denzela, ili ugao koji pokazuje je li šaka bila stisnuta u šaku ili otvorena.
Srećom pa je ovaj najskoriji rat već odavno u jeku i zombicirani planet ga već počinje ignorirati, tako da se teško možemo nadati nekom novom reality momentu za privlačenje pažnje, pošto smo se dobrim filmovima i velikoj umjetnosti kada je Hollywood u pitanju odavno prestali nadati.