ODMAH nakon odgledane prve željno iščekivane epizode novog serijala True Detective, jedna stvar mi je bila jasna. Moram odgledati prvu sezonu ispočetka!

Nije se radilo o nekom omažu ili "nodu" koji sam vidio, jednostavno sam osjetio potrebu i ono što je došlo kao rezultat toga bila je činjenica da mi je već sljedećeg tjedna, pošto sam prosto progutao originalnih osam epizoda, ova četvrta, s Jodie Foster i Kali Reis postala gotovo sasvim negledljiva. Tako lako, sve je propalo kao kroz rupu na tankom ledu i uspoređena s jednim od najvećih TV giganata novije dobi, ova labavo skrojena, razuđena, snježna limunada lagano se raspala.

Ali u čemu je zapravo tajna True Detectivea? Zašto se ta ista priča ponavlja evo već treći put nakon cijelih deset godina? Što mi to u stvari čekamo i zašto smo nezadovoljni?

Magija serije počela i završila s prvom sezonom

Ostavit ćemo sa strane entuzijaste koji favoriziraju bilo koju osim prve sezone i zaključiti da je opći većinski konsenzus publike da je magija i čar ove serije počela i završila s Matthewom McConaugheyjem, Woodyjem Harrelsonom na njihovom putovanju kroz mrakove Louisiane. Svi ostali, pa i ovi novi, vođeni neumjesnom kreatorskom idejom Issae Lopez, fulali su u pokušaju dosezanja i rekonstrukcije recepta alkemijske formule na kojoj su gorjeli motori prvog Detektiva.

Već nakon prvih trailera nade su bile podignute u nebesa. Tu je Jodie Foster, pa još na Aljasci, te bi valjalo možda očekivati neku snježnu varijantu Silence of the Lambsa. Tu je nekakva skupina znanstvenika iz istraživačke stanice koja misteriozno nestaje, što vuče ozbiljne wibeove Carpenterovog Thinga. Otvaranje male zajednice gradića Ennis povuklo je također sumanute usporedbe i s Twin Peaksom, međutim ako se sjetimo dobro, uzori True Detectivea, temelji na kojima je izgrađen, nisu bili filmski koliko literarni.

Njegova žanrovska odrednica je svakako triler, ali je svoju suštinu vukao iz horora, odnosno onoga što se s početka vijeka nazivalo weird fiction i čiji su najveći predstavnici, između ostalih, bili Robert W. Chambers i H.P. Lovecraft, čiji su se mitološki termini našli duboko utkani u ono što je tada djelovalo kao početak jedne nove moderne mitologije, koja se kroz ovu antologijsku seriju imala razviti.

Najdirektniji u tom smislu, naravno, bio je sam Chambers sa svojom čuvenom zbirkom kratkih priča - Kralj u Žutom ili The Yellow King. Osim što je posudio termine poput titularnog kralja, True Detective se također odatle inspirirao i Karkosom odnosno Crnim zvijezdama, mističnim asocijativnim terminima oko kojih se plela zaboravljena religija Tuttle kulta, koji je desetljećima u mrakovima močvara Louisiane žrtvovao djecu nekim svojim božanstvima.

Međutim, više od pojmova, Nic Pizzolato i Cary Fukunaga od Chambersa, ali i Lovecrafta preuzeli su pripovjedni postupak - postepeno i umješno građenje atmosfere, pri čemu su svi jezivi, hororični aspekti bili pažljivo nagovještavani u sitnijim detaljima, dozvoljavajući umu gledatelja da sam sastavi svoju sliku. I sam Chambers nikada nije sasma otkrio misteriju Kralja u Žutom.

To je u njegove četiri priče izvjesna otrovna knjiga nepoznatog porijekla, koja u sebi sadrži tekst kazališnog komada. Svatko tko se usudi pročitati je gubi razum. Kralja je kasnije u svoju mitologiju mračnih božanstava inkorporirao Lovecraft još više ga razrađujući i podižući u panteonu horora. 

Ako se kojim slučajem odlučite na čitanje bilo kog od ova dva pisca, shvatit ćete o čemu se radi i o čemu govorimo. Možda direktna usporedba između kratkih priča iz ranog 20. stoljeća s modernom storijom o dvojici detektiva u eri visoke tehnologije neće djelovati logično, ali ta početna postavka s prvim umorstvom i čudnom inscenacijom jelenjih rogova i okultnih simbola oko istoga, činjenica da nam se lagano otkriva kako se čitav slučaj proteže cijelih 15 godina (i dulje), hipnotizirajući ispovjedni monolozi Rusta i Martyja o nečemu strašnom čemu su nekada bili svjedoci (kao kod mnogih Lovecraftovih junaka), izgled njih dvojice toliko drastično različit između mlađih i starijih verzija, dovoljni su i majstorski postavljeni narativni nagovještaji užasa na dnu vrtloga spirale niz koju se već od prvih kadrova lagano počnemo spuštati. Samim tim, i simbol spirale postaje dublji i idejno direktnije utkan u priču, dok je u četvrtoj sezoni tu samo kao ukras. 

Prva sezona skidala je sloj po sloj s niza državnih okruga u Louisiani, stvarajući lovecraftovski dojam o jednom općem sveprisutnom sveprožimajućem mraku. Pesimistička filozofija Rusta Colea, izgovorena od genijalnog McConaugheyja davala joj je intonaciju i upečatljivost i, zaista, činilo se da iza mraka tih umorstava, čak i iza tog, s ljudske strane ustrojenog kulta postoji neki mnogo veći mrak u koji nismo spremni pogledati.

Dobar dio onoga što je Cole pričao, što u dugim vožnjama, što tijekom ispovijesti u kameru, bila je parafraza još jednog američkog horor velikana – Thomasa Ligottija, odnosno najviše njegovog eseja The conspiracy against the human race. "Ovo mjesto ne sliči na grad", rekao je Cole svom partneru prilikom jedne od stanica tijekom istrage: "Više sliči na nečije sjećanje na grad." Uz sve one antinatalističke tirade, ovu rečenicu možemo izdvojiti kao najviše ligottijevsku, a treba li reći da je Ligotti (inače još uvijek živ) i sam veliki štovatelj i nastavljač Lovecraftovog, pa samim tim i Chambersovog djela.

Brend na koji se mnogi nadovezuju

Samim tim, bliži smo shvaćanju da je True Detective zapravo bio vizualna i dobrim dijelom dosljedna interpretacija jednog američkog literarnog naslijeđa s kontinuitetom i vezom. On je bio to u stilu i postupku, ali i idejno, jer su svi ovi pisci ostali prilično vjerni svom antiantropocentričnom pogledu na svijet, u kome je čovjek tek pogreška prirode, mala beznačajna mrlja sa sviješću izgubljena u beskrajnoj tami svemira.

Detekcija koju glavni junaci vrše nije u tom smislu bila samo sklapanje puzzli oko nekoliko ritualnih umorstava, već je predstavljala postupak na čijem kraju je, u najboljoj tradiciji svih spomenutih pisaca, stajala kompletna istinita slika svemira od koje čovjek može samo izgubiti razum, ali nekako ne može prestati hrliti ka njenom razrješenju (sjetimo se samo Woodyja dok je izlazio iz one straćare Reggieja Ledouxa sa zatočenom djecom). Da nije tako, True Detective bi bio samo još jedna serija o policijskim procedurama i detektivima-profilerima koji jure za serijskim ubojicama.

Nažalost, ono što smo vidjeli u drugoj, trećoj, ali i sada u četvrtoj sezoni, pretvorilo ju je upravo u to. Brend na koji se platforme slijepo i bezidejno nadovezuju koristeći household name ne bi li bolje prodali proizvod masama. 

Više od svih filmskih nagovještaja, horor fanove obradovala je činjenica da je ime istraživačke stanice na kojoj zlosretni naučnici oko čijeg nestanka u četvrtoj sezoni se vrti cijela priča – Tsalal. Ovo je više nego bilo što nagovještavalo da će se True Detective vratiti svojim korijenima. Tsalal je ime otoka na koje stiže Arthur Gordon Pym u romanu Edgara Allana Poea.

S druge strane, Ligotti u jednoj od svojih zbirki također ima priču s istim imenom kao direktan omaž. Tsalal na hebrejskom znači – biti ili postajati taman. Slijedivši tu logiku, nadali smo se da će se nagovještaj priča iza zavjesa Karkose sada nadograditi, i da će makar ova sezona zaokružiti i makar dijelom kompletirati ono što je prije deset godina započeto. Ali, kao već spomenuti kamen sa spiralom, bio je to samo verbalni ukras, flertovski mig bez dubljeg značenja i namjere.

Umjesto oživljene magije, dobili smo loše skrojenu i razuđenu snježnu sapunicu s dvije ekstremno iritantne junakinje u glavnim ulogama. Horor i nadnaravni elementi su prestali biti suptilni, već su nas udarali u glavu pokušavajući da izgledaju strašnije, a proizvodeći sasma suprotan efekt. Narativni meandri poput onog o ruskoj nevjesti kapetana Priora ili cijela ta ekološka priča o prosvjedima oko rudnika nisu doprinijeli glavnom toku kako je to bilo sa svim skretanjima u prvoj sezoni.

Ponor

Sjetimo se naizgled nepovezane dionice o kćeri detektiva Harta i njenim opscenim crtežima koja nije bila direktno povezana sa slučajem, ali se idejno savršeno nadovezivala na osnovnu ideju o mraku koji obitava oko nas i u nama.

Rasne tenzije i sukobi spolova, standardne stereotipizacije žena koje će, da bi izgledale "loše", igrati muške uloge i ponašati se na muški način, dodatno su uništile opći dojam, a domorodačka religija uvedena je kao konačni new age malj kojim se lome temelji svega na čemu su serija i njen brend bili sagrađeni. 

Night country je tako, umjesto da bude četvrti dio nečega epskog, na tragu Poea, Chambersa, Lovecrafta i Ligottija, u svakom smislu postao samo sud u koji će se, kako vidimo, i narednih godina sipati neke aktualne ideje i filozofije, umjesto da se otkrivaju teške i dugotrajnije istine Amerike i svijeta.

Iz ove perspektive, posebno tužno djeluje sada zaboravljena izjava Nica Pizzolata o idejama koje je imao za drugu sezonu koja se trebala baviti "okultnom povijesti američkog saobraćajnog sistema", od čega je, kao što već znamo, odustao, skrenuvši svoj potencijalno monumentalni serijal na stranputicu niz koju ga je sada njegova nasljednica Issa Lopez dosljedno gurnula u ponor.