NEKE su životinjske vrste poznate isključivo iz muzejskih zbirki. Vrsta štakora koja je dosad bila među njima prvi je put u povijesti dokumentirana u divljini, u planinama Papue Nove Gvineje, piše IFLScience.

Subalpski vunasti štakor (Mallomys istapantap) znanstveno je opisan tek 1989. godine, i to isključivo na temelju muzejskog primjerka. U posljednjih trideset godina živ je zabilježen samo jednom i dosad nije bio fotografiran. Jedine slike koje su postojale bile su ilustracije iz 1995. godine. No češki doktorand František Vejmělka odlučio ga je pokušati pronaći.

Dokumentirao čak 61 vrstu sisavaca

Tijekom šestomjesečne ekspedicije na otok Novu Gvineju Vejmělka je blisko surađivao s lokalnim domorodačkim zajednicama. Istraživali su najviši vrh Papue Nove Gvineje Wilhelm, gdje je Vejmělka dokumentirao čak 61 vrstu sisavaca. "Bez domorodačkih lovaca koji su me pratili na planini i pomagali mi locirati životinje nikad ne bih uspio prikupiti ove podatke", izjavio je Vejmělka.

Zabilježio je i karakteristiku koja se dosad nije spominjala

Ključno otkriće ekspedicije bilo je upravo pronalaženje subalpskog vunastog štakora. Životinja je otkrivena na nadmorskim visinama između 3200 i 3700 metara. Koristeći fotozamke i odlazeći u noćne potrage s lokalnim vlasnicima zemljišta, Vejmělka je postao prva osoba koja je uspjela snimiti fotografije i videozapis ove vrste u prirodi.

Također je uspio izmjeriti pet odraslih mužjaka, čija se težina kretala između 995 grama i 1,5 kilograma. Analizirani su i sadržaji želuca, koji su otkrili da se štakor pretežno hrani papratima, što potvrđuje da je biljojed. 

Zabilježio je i karakteristiku koja se dosad nije spominjala ni u jednom znanstvenom izvoru o ovoj vrsti, crvenkastosmeđu boju na prsima kod jedinki oba spola promatranih u divljini.

"Kombinacija suvremenih i tradicionalnih metoda traganja, obogaćena golemim znanjem domorodačkih zajednica o lovu, rezultirala je prvim fizičkim podacima o ovoj jedinstvenoj vrsti glodavca u više od 30 godina, kao i prvim znanstvenim opažanjima živih jedinki", navodi Vejmělka u svojoj studiji.