PROSVJEDOM ispred vlade Srbije studenti su, u suradnji sa sindikatima i slobodnim građanima, obilježili pola godine od novosadske tragedije. Skup je, prema broju sudionika, nadmašio očekivanja s obzirom na izletničke navike građanstva u Srbiji i po prvi put nalikovao na prvomajske radničke prosvjede širom Europe.

Šestomjesečna pobuna naroda zaokružena je inicijativom s novosadskog sveučilišta da se akademska zajednica organizira i nastupi na predstojećim izborima, kao i početkom komunikacije između vlade Srbije i rektorskog kolegija.

Izlazak na izbore

Ideja da se iziđe na izbore izravna je posljedica neispunjavanja većine studentskih zahtjeva, permanentne medijske satanizacije studenata i njihovih profesora, kao i osnovane sumnje da je korišteno zabranjeno zvučno oružje od 15. ožujka, čiju su uporabu predstavnici europskih institucija proteklih dana, u dva navrata, implicitno potvrdili.

Također, oni koji prije 35 godina nisu mogli živjeti s autonomijama Vojvodine i Kosova, otvoreno najavljuju obračun s autonomijama pravosuđa i sveučilišta.

Iako svakodnevno prozivaju policiju i pravosuđe zbog "preblagog postupanja prema teroristima blokaderima", potpuno je jasno da tužiteljstva, ali i dio sudova, „igraju kako gazda svira“.

Namjerno stvorena konfuzija

Ključni slučaj „Nadstrešnica“ vodi se na toliko katastrofalan način da je odvjetnik Vladimir Gajić, ujedno predsjednik Narodne stranke, podnio pritužbu Europskom udruženju tužitelja, ističući da je slučaj trpio nedopustiva kašnjenja u postupanju, protuzakonite radnje u uvjetima namjerno stvorene konfuzije, kao i negativne posljedice raspoređivanja istog predmeta na tri novosadska i beogradska tužiteljstva.

On osnovano sumnja da se radi o pokušaju izbjegavanja suštine zločina i stvaranju košmarne kontroverze nadležnosti, u procesu čiji je cilj prije zaštititi nego kazniti odgovorne za tragediju.

Ingeniozniji politički analitičari procjenjuju da je režimski napad na pravosuđe izraz potrebe da se odvrati pažnja javnosti od skandaloznog ponašanja tužiteljstava.

Nema presude Vučićevim batinašima

S druge strane, nitko od privedenih i navodno uhićenih Vučićevih lojalista od studenoga nije ni u prvom stupnju osuđen, iako su djela, počinitelji i svjedoci jasni i dostupni.

O tome da je jednoj važnoj svjedokinji, studentici iz Crne Gore koja se školuje u Beogradu, zabranjen ulazak u Srbiju, dok se identificirani nasilnik slobodno kreće i radi u osiguranju predsjednika na mitinzima, da i ne govorimo.

Oporba potrošila sve kredite kod građana, studenti se jasno ogradili od nje

U najavi izlaska na izbore studenti su jasno naglasili da će se oštro distancirati od zatečene oporbe koja je potrošila sve svoje kredite kod građana, ne uspjevši ostvariti nijedan od deklariranih političkih ciljeva.

Za razliku od devedesetih, kada je omladina okupljena u Otpor naivno prepustila opoziciji rezultate svoje borbe, ova generacija mladih ne namjerava ponoviti tu fatalnu grešku.

Stjecajem neobičnih okolnosti, studentski je pokret delegitimizirao i s političke scene „počistio“ prije svega parlamentarnu opoziciju, uz procjene analitičara da ona, već u ovom trenutku, teško može prijeći izborni prag.

Kakva demokracija čeka Srbiju?

Naravno, postavlja se pitanje kakva  demokracija čeka Srbiju bez ključnog sudjelovanja političkih stranaka u političkom životu?

Izgleda da su predstojeći izbori, kad god bili održani, iz ugla pobunjenika viđeni kao „nulti“ izbori, oko kojih bi i prije i poslije trebalo stvoriti uvjete za normalne izbore, na kojima bi, kako Bog zapovijeda, sudjelovale ideološki i programski profilirane političke stranke.

Od opozicije se očekuje da se suzdrži od sudjelovanja na tim „nultim“ izborima i logistički podrži snagu koja im treba stvoriti uvjete za buduće regularne izbore.

Dosad najveća pobjeda studenata

Čini se da su to prvi shvatili pokreti Gorana Ješića i Save Manojlovića. U tom kontekstu, koji podrazumijeva stvaranje regularnog društvenog ambijenta, izuzetno je važno vratiti izbor Savjeta REM-a, kao regulatornog medijskog tijela, na početak procesa.

Zato se ovo postignuće, izboreno blokadom RTS-a, uz ranije rušenje vlade Miloša Vučevića, može smatrati najvećom konkretnom pobjedom studenata i građana u borbi protiv režima.

Ono što najviše zbunjuje javnost jest odnos predsjednika i njegovih medija prema izravnim stranim investicijama koje je Srbija dobila zahvaljujući domaćim izdajnicima.

Vučićeve tlapnje o "obojenoj revoluciji"

Iako je potpuno jasno da je vrtoglava carinska politika Trumpa, od inauguracije u siječnju, dovela do općeg pada i uzdržavanja od investicija, Vučić je za pad ulaganja optužio studente blokadere – iako nijedna proizvodna firma zbog njih u međuvremenu nije prestala raditi. Uz to, ustvrdio je da je iz inozemstva u „Obojenu revoluciju“ uloženo - tri milijarde eura.

Sarkastični cinici odmah su naručili novi gemišt, komentirajući da bi predsjednik trebao biti sretan i zahvalan studentima što su Srbiji osigurali najveću izravnu investiciju do sada.

3.000.000.000 eura! Doduše, ne u željezare, litij ili ceste, već u projekt „Obojene revolucije“. Ali projekt je projekt, investicija je uvijek dobrodošla – daj što daš, novac je novac, poklonu se u zube ne gleda.

Možda da se od te famozne tri milijarde financira Vučićev obećani bestseler?

Možda će se, nadajmo se, iz toga sponzorirati i njegov obećani bestseler radnog naslova „Kako sam pobijedio obojenu revoluciju“. Pa onda prijevodi na ruski, kineski, sjevernokorejski, iranski, mađarski, turski, slovački...

Milijunski tiraži. Košta to. Treba pomoći čovjeku, izići mu u susret.

Također je čudno što režimski mediji stalno ponavljaju pitanje: odakle blokaderima novac da sve to organiziraju?
Ako baš i nisu povjerovali u one tri milijarde sa Zapada, mogli bi barem prihvatiti predsjednikovo stalno podsjećanje da se u Srbiji živi bolje nego ikada.

Ima se, može se.

Prvi put protivnici režima u Srbiji nemaju podršku ni sa Zapada ni s Istoka

Aj, zajebanciju na stranu: divna je vijest da protivnici režima u Srbiji po prvi put nemaju podršku ni sa Zapada ni s  Istoka. Nenadjebivo dobar osjećaj!

U šestomjesečnom sučeljavanju dviju grupa studenata, još jedan parametar, kao fenomen nemoći i inferiornosti, obilježio je odnos između studenata u prosvjedu i onih koji "samo žele da uče". Ovi drugi uvijek su bili „drugi“, dakle jadni i nedostojni pokušaji kopiranja prvih.

Danas, kad smo preplavljeni bedastoćama „porno-kosovskog ciklusa“, koktelima estrade, realityja, režima i crkve, prisjetimo se epske narodne pjesme Uroš i Mrnjavčevići iz predkosovskog ciklusa. Parafrazirajući tek jedan od njezinih stihova, lako ćemo potvrditi kako i danas stoje stvari u Srbiji. 

U prijevodu na sound postvučićevskog ciklusa to bi moglo glasiti: „Što Srbiji do koljena beše, Ćacilendu po zemlji se vuče.“