FASCINANTNO je koliko Hrvatska demokratska zajednica voli kopirati model ponašanja Saveza komunista Hrvatske. Zar nije i ova zadnja priča, spašavanje stranačkog vojnika Vilija Beroša, upravo kopiranje one komunističke: "Pojavu osudi - druga spasi!"

Prvo malo objašnjenje. Fraza "Pojavu osudi - druga spasi!" u svojoj je suštini sekularizirani i iskrivljeni oblik onoga što kršćanstvo propovijeda: "mrzi grijeh, ljubi grešnika". Partija je to naravno okrenula na glavu. Umjesto moralne obnove i pokajanja, "spašavanje druga" značilo je spašavanje funkcije i privilegija, a na neki način i same Partije koja se time čistila.

Nekada je Partija drugove koji su moralno posrnuli i materijalno si osigurali podbradak koji im nije pripadao slala u ambasade, institute i na savjetnička mjesta. Danas HDZ svoje ljude vraća u bolnice, javne službe i državne tvrtke.

Razlika je tek u dekoru: nekad crvena zvijezda i Titova slika, danas plava kravata koja skriva nečastivu pojavu plave koverte ilegalno stečenih eurića. Ali logika je ista, drug ne smije pasti. Ako drug padne, mogao bi, pritisnut egzistencijalnom krizom i posrnulog ega, početi pričati. Time ugroziti sustav pa i drugove iznad sebe. U ovom slučaju, izravno druga Andreja, pardon, gospodina Andreja Plenkovića, predsjednika Vlade i HDZ-a.

Čovjek od najvećeg Plenkovićevog povjerenja

Afera Beroš je za vlast iznimno nezgodna i opaka. Prvo, u pitanju je ministar, dakle ne čovjek koji je došao na funkciju nekim makar i fingiranim natječajem, u pitanju je čovjek koji je došao na funkciju jer ga je kao svoj kadar preporučio Andrej Plenković.

Ministar je, pisali smo i pisat ćemo i ponavljat ćemo – čovjek od osobnog povjerenja predsjednika vlade. Ako učini nešto nečasno, ne može predsjednik vlade reći: "Nemam ja s time ništa, nisam bio upoznat."

Kirurški čista korupcija

Drugi problem za HDZ je sama narav afere. Ima većina političarskih afera barem neku nit trave koju na ljudskoj razini možemo i shvatiti. Zove te rođak i moli posao za sina. Zaslijepi te sjaj kožnog sjedišta službenog Audija. Umisliš nakon treće butelje da si drug Tito, da ti je rođendan nacionalni praznik pa platiš proslavu službenom karticom. Sve je to nedopustivo, sve je to kažnjivo, ali ima barem tanku izliku ljudske naravi: slabost, nepažnja, lojalnost prijatelju, rodbina zamolila, popilo se...

Ovdje nečeg takvog, što bi barem nategnuto mogli nazvati ljudskim, jednostavno nema. Ovdje je sve medicinski kirurški čisto: kupiš jeftino, prodaš skupo, razliku podijeliš. U Osijeku je, primjerice, robotski mikroskop koji je tvrtka kupila za 135.000 eura prodan bolnici za 464.000 eura. Beroš je, navodi USKOK, za osiguravanje sredstava primio mito od 25.000 eura.

To nije "greška", to nije "posrnuće", to nije "pomoć prijatelju", to je, ako je istina jedno slovo u optužnici, čista matematička shema. Dodatno, nije ovdje riječ ni o milijunima, o nekakvom bogatstvu koje mijenja život. U pitanju je, sve zajedno koliko je po optužnici dobio, novac koji jedan ministar ili jedan neurokirurg zaradi u godinu dana. Kao da se prosječni radnik, s medijanom hrvatske plaće, uhvati ozbiljnog kriminala radi petnaestak tisuća eura, rabljenog automobila niže srednje klase.

U slučaju Beroš govorimo dakle o pohlepi koja nije ni ambicija ni strategija, nego provincijsko drpanje sa stola ukrašenog pladnjem pršuta i sira. Sitniš za ministra, ali krvavi sitniš za pacijente kojima se mjesecima objašnjava da nema sredstava za lijek i da nema termina za pretragu prije 2027. godine.

Akcija spašavanja stranačkog vojnika

Beroš je uhvaćen u prljavoj nemoralnoj igri. Stvar je pokrenuo Ured Europskog javnog tužitelja, pa na brzinu preuzeo USKOK. Istraga, hapšenje, kako to već ide...

Bilo je vrijeme za akciju spašavanja stranačkog vojnika Beroša. Najgora kombinacija je bila da se vrati u Sabor – tamo bi mogao ucjenjivati tanku Plenkovićevu većinu, a i prečesto bi bio podsjetnik na korupciju.

Trebalo je Beroša smjestiti izvan politike, ali onda se pojavio problem famozne "potvrde o nekažnjavanju", koja je u biti potvrda da se ne vodi kazneni postupak, nešto što se obično tražilo uz natječaje za posao. Zadnji dan pred ljetnu pauzu Sabor mijenja Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Narodne novine objavljuju izmjene već naredni dan i hop: sada je ne-vođenje kaznenog postupka dio Zakona o zdravstvenoj zaštiti, ali samo za kaznena djela seksualnih delikata. Korupcija može.

Beroš napokon smješten

Kako smo jučer saznali, Beroš je napokon "posložen". Uskokov optuženik, kojem će se suditi zbog korupcije, i bivši HDZ-ov ministar zdravstva Vili Beroš dobio je posao neurokirurga u zagrebačkom KBC-u Sestre milosrdnice. Na natječaj su se javila trojica kandidata – i eto, koja koincidencija, Beroš je jednoglasno izabran kao najbolji kandidat.

Naravno, objašnjavaju nam iz visoke politike, tu je presumpcija nevinosti, makar je četvero optuženih u aferi već priznalo djelo. Sve će nama vladajući objasniti kako je sasvim normalno da Beroš krene sada u miru operirati pacijente.

Vraća se u struku nakon sedam godina

Vili Beroš rođen je 13. prosinca 1964. u Splitu, što znači da će skoro napuniti 61 godinu. Sedam godina proveo je u politici, daleko od bolničkih dvorana, daleko od operacijskih sala, daleko od usavršavanja u praksi. Njegova struka nije teorija, nije opće znanje iz udžbenika, a nije ni neko opće znanje medicine i liječenje manje opasnih stanja. Govorimo o neurokirurgiji, ljudi moji! To je posao u kojem se traži stalna praksa, ruka uvježbana do djelića milimetra i znanje koje se nadograđuje svakim tjednom.

Piloti, ako ne lete, gube licencu za par mjeseci, morate hrpu sati odraditi uz instruktora kako biste mogli ponovno samostalno letjeti. Za razliku od pilota, Beroš, nakon što je sedam godina proveo u kabinetu, svađao se na pressicama, objašnjavao minuse u zdravstvu na sjednicama Vlade i lovio pladnjeve pršuta i paškog sira nakon stranačkih skupova, slobodno može sada raditi u struci. Operirati. I to je izgleda sasvim normalno.

Tko bi legao na stol takvom kirurgu?

Čovjek koji nije radio u struci sedam godina, čovjek opterećen teškom optužnicom, opterećen moralnim posrnućem je, kako kažu, najbolji kandidat za posao neurokirurga. Po kojem kriteriju? Po kriteriju Partije koja uvijek spašava svoga druga? Po kriteriju – dajmo mu plaću da ne bi počeo previše pjevati o stvarima koje zna?

Dodatno pitanje je - tko bi od nas legao na stol takvom kirurgu? Ako je tako dobar, mogao je i u neku privatnu bolnicu...

Možda smo kao narod već dovoljno lobotomizirani da ne vidimo koliko je ovo perverzno? Da nam je normalnije beskonačno prežvakavati davno mrtve ustaše i davno mrtve partizane, nego priznati da nam današnji vlastodršci kroje zakone i natječaje za svoje posrnule ministre, a zauzvrat režu ne samo naše mozgove, nego i ono malo dostojanstva koje nam je kao narodu ostalo. Sjetite se toga kada vam žurni pregled zakažu u jesen naredne godine.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala