OD KRAJA rujna Kupjansk je zatvoren – u grad se više ne može ni ući ni izaći. Ondje se sada nalaze ruski vojnici koje ukrajinska vojska pokušava potisnuti. Ni spasitelji koji bi mogli izvući ljude na sigurno više ne mogu ući u grad. Uplašeni stanovnici bježe sami, na vlastitu ruku, piše Deutsche Welle.

To je učinila i 75-godišnja Valentina, koja je živjela na sjevernoj periferiji Kupjanska. Uz pomoć jednog sugrađanina uspjela je stići do sela Ševčenkove na zapadu, odakle su je volonteri prevezli dalje u Harkiv. 

Galerija

Valentina kaže da je odlučila pobjeći nakon što su joj u dvorište došla dvojica ruskih vojnika tražeći svoje suborce u gradu. Jedan od njih joj je prijetio granatom. "Vidjelo se da je taj Rus bio jako pijan. Onda je pitao gdje su ukrajinski vojnici. Rekla sam: 'Kod nas nema ni vaših ni naših. Ovdje žive samo starci'", prisjeća se ona.

Već četiri mjeseca u gradu ništa ne funkcionira - nema komunikacija, struje, vode ni plina, priča Valentina. Sve trgovine su zatvorene. "Granatiranje je strašno. Sve je uništeno. Sve je crno i spaljeno", kaže ona, "a dronovi lete... Kad nekoga ugledaju, prvo lebde na mjestu, a onda se obruše na žrtvu. Mnogo ljudi gine."

Volonteri odvode Valentinu u sklonište gdje živi nekoliko stotina interno raseljenih ljudi. No starica već sada tuguje za svojim domom. "Ljudi poput nas teško se odriču svoje kuće, dvorišta i vrta. Urod je ove godine bio dobar. Sve sam spremila u podrum i zaključala, kako i treba. Ali hoće li ostati netaknuto? E, to je pitanje", kaže tužno.

Pomoć socijalnih radnika

Od rujna se broj zahtjeva za evakuaciju iz okruga Kupjansk povećao - svakodnevno u "Koordinacijski centar za humanitarnu pomoć", koji je zadužen za provođenje evakuacija, stiže više od sto prijava, priča voditelj akcije Bohdan Jahno. "Nažalost, mnogi ljudi čekaju do posljednjeg trenutka. Broj zahtjeva koje ne možemo obraditi raste iz dana u dan. A kad ljudi pokušaju sami krenuti na put, mogu postati meta dronova."

Prema podacima UNHCR-a, trenutno u Ukrajini ima oko 3,8 milijuna interno raseljenih osoba, dok ukrajinske vlasti navode brojku od 4,6 milijuna. To su Ukrajinci koji su od 2014. godine – nakon aneksije Krima i početka borbi na istoku zemlje - pobjegli pred ruskom agresijom u sigurnije dijelove Ukrajine. Trenutno su to uglavnom umirovljenici koji si ne mogu priuštiti najam stanova i žive u kolektivnim smještajima. No njihovi problemi time nisu riješeni jer im je bez pomoći teško snaći se u svakodnevnom životu, obaviti administrativne poslove ili otići liječniku.

Država im može dodijeliti socijalnog radnika, ali osoba mora dokazati da živi sama i priložiti odgovarajuće dokumente. "Potrebno je mnogo pomoći, a država je ne može pružiti. Država je u ratnom stanju", objašnjava Elvira Sejdova-Bogoslovska koja vodi projekt u "Koordinacijskom centru za humanitarnu pomoć".

U nekoliko domova socijalni radnici brinu o najugroženijima. Financira ih međunarodna humanitarna organizacija "Pomoć za samopomoć", "kako bi se ti ljudi osjećali zbrinuto i voljeno", naglašava Sejdova-Bogoslovska. "Socijalni radnici im pomažu da prevladaju traume. A to je važno."

U domu u Harkivu vlada sumorna atmosfera. Na balkonima visi rublje, a iz kuhinje se širi miris kuhanog mesa: socijalna radnica Viktorija kuha boršč za teško ozlijeđenog muškarca iz Harkivske oblasti. Od jutra je imala mnogo posla – išla je u kupovinu i prala rublje. Viktorija voli svoj posao. "Znam da ti ljudi nemaju nikoga tko bi im pomogao", kaže ona. No projekt podrške ne može pokriti cijeli dom – dvije socijalne radnice brinu o deset starijih žena.

"Ulica života" u Kupjansku

Kad Viktorija ima slobodan dan, pomaže i drugim stanarima doma. Posjećuje i 88-godišnjeg Mikolu kako bi čula priče iz njegova života. On slabo vidi i čuje, ali uživa u njezinoj pažnji.

Mikola je živio u selu Velika Šapkivka, sjeverno od Kupjanska. Uvijek je pješačio do grada kako bi posjetio svog 65-godišnjeg sina. "Odjednom me počeo pratiti dron. Raširio sam ruke i rekao: 'Hajde, pucaj!' Ali on je kružio, pa uništio jednu kuću i imanje. Bio sam pošteđen", prisjeća se.

U kolovozu je prebačen u bolnicu u Čugujevu jer u Kupjansku bolnica više nije bilo. Nakon otpusta bilo je previše opasno da se vrati kući. Volonteri su Mikolu odvezli u dom u Harkivu. "Isprva mi nisu rekli istinu. Ne, nisam ljut, htjeli su samo najbolje", kaže on. No Mikola nije izdržao i prije dva tjedna autobusom je otišao do kupjanskog okruga i pješice do svog sela po odjeću. "Spakirao sam punu torbu – dvije jakne, košulje, hlače. Koliko sam mogao. I ruksak", kaže on. Na putu se zapleo u bodljikavu žicu i ozlijedio.

Sada Mikola živi sam u jednoj sobi i čuva drugi krevet za svog sina koji je još u Kupjansku. Već mjesec dana nema nikakav kontakt s njim i zato očajnički želi vratiti se u svoje selo. "Sada su tamo postavljeni stupovi visoki šest metara, a preko puta su razapete mreže protiv dronova. Taj put zovu 'Ulica života'. Tuda se mora proći, drugog puta nema", kaže Mikola. No Vikt orija mu to zabranjuje. "Hoću otići tamo. A ako budem ubijen, neka tako bude", kaže Mikola i jedva suzdržava suze.