POSLJEDNJIH godina pojavile su se naznake da bi Zemljini magnetski polovi mogli početi obrtati smjer. Slični fenomeni događali su se ciklički u geološkoj prošlosti Zemlje. Sjeverni magnetski pol Zemlje, koji nije istovjetan s geografskim koji je smješten na osi rotacije našeg planeta, posljednjih desetljeća migrira prema Sibiru brzinom od oko 35–45 km godišnje.

Promjena lokacije i jačine magnetskog pola povezana je s promjenama u tokovima rastaljenog željeza u vanjskoj jezgri Zemlje, posebice sa slabljenjem magnetske nakupine ispod Kanade i jačanjem one ispod Sibira, što doslovno vuče magnetski pol prema Sibiru.

Istodobno, Zemljino magnetsko polje slabi — u posljednjih 200 godina njegova je snaga pala za oko 9 %, no to se smatra dijelom normalnih varijacija. Iako su takve promjene zanimljive, znanstvene studije ne upućuju na to da je obrat polova već u tijeku. Ranija obrtanja trajala su tisućama godina, a posljednje se dogodilo prije nekih 780 000.

Iako je trenutno malo vjerojatno, znanstvenici ne isključuju mogućnost da bi, ako se slabljenje magnetskog polja nastavi i nestabilnosti se pojačaju, do obrata polova moglo doći u sljedećih nekoliko tisuća godina, što je geološki gledano "uskoro".

To nameće pitanje kako bi kolaps geomagnetskog polja mogao izgledati i kako bi se život na Zemlji, osobito ljudski, prilagodio promjeni.

Kolaps i prilagodba u vrijeme neandertalaca

Dio odgovora na to pitanje ponudilo je jedno novije istraživanje o tzv. Laschampsovoj ekskurziji, objavljeno u uglednom časopisu Science Advances. Ta studija rezultat je suradnje arheologa i geofizičara, a započela je pitanjem što se dogodilo sa životom ljudskih predaka kada je Zemljin magnetski štit gotovo nestao prije otprilike 41 000 godina.

Slabljenje, ali ne i zamjena polova

Laschampsova ekskurzija — kratka, ali intenzivna geomagnetska kriza nazvana po francuskim vulkanskim izdancima — nije dovela do potpune reverzije polova, već do nekontrolirane migracije sjevernog magnetskog pola na tisuće kilometara, uz slabljenje snage magnetskog polja na manje od 10 posto današnje razine.

U uvjetima oslabljenog dipola, Zemljino geomagnetsko polje se fragmentiralo, magnetosfera koja štiti život na Zemlji od raznih zračenja iz Sunca i svemira bila je znatno narušena, a solarni vjetrovi i ultraljubičasto zračenje dopirali su do površine sa znatno jačim intenzitetom nego inače.

Različite reakcije predaka na izazov

U to vrijeme Homo sapiensi i Neandertalci dijelili su europski prostor, no čini se da su različito odgovarali na okolišne pritiske. Arheološki dokazi ukazuju da su Homo sapiensi počeli izrađivati krojenu odjeću.

Bilježi se upotreba igala od kostiju, oštrih predmeta za probijanje kože bodalica i grebara, kamenog alata s oštrim rubom kojim se struže koža kako bi se očistila od masnoće i mesa ili kako bi se omekšala i pripremila za upotrebu. S druge strane nalazi govore da su Neandertalci pokazali znatno manje razine inovacije i prilagodbi.

Raven Garvey, antropologinja i koautorica studije, rekla je da je "krojena odjeća mogla pružiti i toplinsku izolaciju i zaštitu od UV-zračenja, dok je oker, koji se nanosio na kožu, pokazao svojstva slična kremi za sunčanje".

Agnit Mukhopadhyay, koautor istraživanja, zaključuje da "anatomski moderne ljude od neandertalaca nije razlikovala samo biologija, već i ponašanje".

Iako nova studija ne tvrdi da je geomagnetski poremećaj uzrokovao izumiranje Neandertalaca, predstavlja ga kao važan, nevidljivi čimbenik u nizu pritisaka koji su oblikovali prilagodbe i inovacije ljudskih predaka.

Pouke iz prošlosti

Ova interdisciplinarna studija, pokazala je da su neki nevidljivi čimbenici, poput geomagnetskih polja i "svemirskog vremena", mogli imati snažan utjecaj na ponašanje ljudskih predaka – da su spilje, odjeća i mineralni pigmenti postali vitalni u njihovoj zaštiti te da je inovativnost bila važna za njihov opstanak.

Važnost nove studije, među ostalim, je u tome što ona postavlja pitanje: ako je odgovor na takve geofizičke promjene bila promjena u ponašanju ljudskih predaka, što bi se dogodilo ljudima danas, u eri kada ovisimo o tehnologiji koja je vrlo osjetljiva na svemirsko vrijeme?

Neandertalci nisu izumrli, već su asimilirani

Prof. dr. sc. Ivor Janković s Instituta za antropologiju u Zagrebu kaže da izumiranje Neandertalaca plijeni pažnju znanstvenika, ali i opće javosti, već od prvog prepoznatog otkrića njihovih ostataka u dolini Neander 1856. godine.

"Nametnulo se pitanje tko su bili u odnosnu na nas, anatomski moderne ljude - naši preci, rođaci, ili tek jedna od izumrlih vrsta daleke prošlosti?", kaže Janković.

"Budući da se na temelju datiranja posljednjih nalazišta neandertalaca njihov nestanak, odnosno nestanak anatomskih odlika koje vežemo uz njih, datira u vrijeme prije oko 40-ak tisuća godina, a da u isto vrijeme na tlu Europe već nalazimo i anatomski moderne ljude Homo sapiens sapiens, mnogi su izumiranje neandertalaca vezali uz možebitne prednosti modernih pridošlica.

Ti argumenti prisutni su već dugo. Međutim, novija istraživanja koja uključuju analize anatomije, arheološke ostavštine, pa u posljednje vrijeme i genoma tih drevnih populacija, govore da je slika puno složenija. Naime iako neandertalci uistinu nestaju, danas znamo da su se miješali s anatomski modernim ljudineanderalma. Dake, ne izumiru već se asimiliraju - i danas dio njihovih gena živi u nama", tumači.

Razne prednosti Homo sapiensa

Ističe da su razlozi zbog kojih neandertalci nestaju, složeni, no da svakako uključuju to da ih je uvijek bilo malo te da se dolaskom anatomski modernih ljudi stvara dodatan pritisak na postojeće resurse.

"Anatomski moderni ljudi dolaze, čini se, u većem broju i njihove strategije lova su nešto drugačije - što im je moglo dati određenu prednost nad neandertalcima. Nadalje, klimatske promjene, pa i promjene poput zamjene polariteta zemlje, svakako su stavile dodatne pritiske na sve organizme, pa tako i ljude."

Odijevali su se i jedni i drugi

Janković ističe da su i neandertalci i moderni ljudi nosili odjeću.

"Istina je da na neandertalskim nalazištima za sada nisu nađene igle - no to nije jedini način vezivanja i šivanja odjeće, niti bi to bila velika prednost u slučaju kozmičkog zračenja. Nadalje, na više neandertalskih lokaliteta nalazimo i oker, odnosno pigment na koji se referiraju neki autori u radovima koje se citira. Da bismo povezali događaje od prije 40-ak tisuća godina potrebno je imati kvalitetnije i preciznije datiranje većeg broja nalazišta te provesti detaljne analize koje bi omogućile bolji uvid u eventualne promjene u ponašanju, veličini populacije te drugim aspektima biologije i kulture", zaključuje naš znanstvenik.