TERESA Battista svaki dan briše debele slojeve prašine koji prekrivaju grobove na groblju San Brunone u četvrti Tamburi u Tarantu na jugu Italije. Ipak, unatoč svim naporima, ova čistačica koja radi na groblju već 35 godina nije uspjela spriječiti pojavu crvenih ožiljaka na mramornim grobnicama - rezultat otrovne prašine željezne rude.

Čak i nakon smrti, nemoguće je pobjeći od utjecaja obližnje tvornice čelika koja od 1965. izbacuje štetne pare za koje se tvrdi da su uzrokovale tisuće smrtnih slučajeva od raka. Većina ljudi pokopanih na groblju umrla je od ove bolesti. Dvojica su bila Battistina braća: "Gotovo svi su bili mladi ljudi. Ova tvornica ubija sve."

Sporna čeličana, jedan od najvećih europskih i još uvijek glavni poslodavac na nerazvijenom jugu Italije, ponovno je u središtu pozornosti dok se vlada premijerke Giorgie Meloni bori za njen opstanak, piše The Guardian.

Meloni je nedavno imenovala posebnog povjerenika da privremeno preuzme tvornicu, koja se sada zove Acciaierie d'Italia (ADI), ali je poznatija pod svojim prijašnjim imenom - Ilva - nakon propalih pregovora s globalnim proizvođačem čelika ArcelorMittalom, većinskim vlasnikom tvornice od 2018. godine.

Dok vlada traži nove investitore, stanovnici Taranta, a posebno oni u Tamburiju koji je od tvornice odvojen samo žičanom ogradom, iznose priču koja suprotstavlja sredstva za život protiv života, ekonomiju protiv okoliša i bogate protiv siromašnih.

"Mislili smo da je to dar od vila, a zapravo je bio otrov"

Tvornica u Tarantu, drevnom gradu koji su osnovali Grci, otvorena je početkom 60-ih godina, nakon što su je odbili obližnji Lecce i Bari, glavni grad regije Puglia. Hektari poljoprivrednog zemljišta i tisuće stabala maslina uništeni su kako bi se napravio prostor za prostrani kompleks, koji je gotovo tri puta veći od samog Taranta.

Prvih nekoliko desetljeća tvornica je donijela prosperitet gradu koji je prije preživljavao na ribarstvu i poljoprivredi. Radnici su dolazili iz susjednih područja ili se vraćali kući iz inozemstva kako bi tamo prihvatili posao. Na svom vrhuncu tvornica je proizvodila više od 10 milijuna tona čelika godišnje i imala više od 20.000 radnika.

Zagađenje iz crveno-bijelih prugastih dimnjaka koji se nadvijaju nad gradom postalo je sastavni dio života. Neki bivši radnici sjećaju se kako su ispuhivali crnu sluz iz nosa. Djeca su se igrala u prašini, nalazila se na jastucima ujutro kad bi prozori ljeti bili otvoreni. "Bilo je to poput blještavog pijeska", rekao je Ignazio D'Andria, vlasnik mini bara u Tamburiju: "Mislili smo da je to dar od vila, a zapravo je bio otrov."

Emisije iz tvornice - mješavina minerala, metala i kancerogenih dioksina - infiltrirale su se u more, gotovo uništivši još jednu od gradskih gospodarskih žila kucavica - ribolov dagnji.

Broj slučajeva raka je porastao, ali službene brojke tek su 2012. pokazale da je stopa smrtnosti od te bolesti u tom području bila 1% iznad nacionalnog prosjeka. Novije studije potvrdile su vezu između emisija i prevalencije raka, kao i natprosječne stope respiratornih, bubrežnih i kardiovaskularnih bolesti.

Najviše su bili pogođeni mladi

Izvješće Sentierija, skupine za epidemiološko praćenje, pokazalo je da je između 2005. i 2012. godine 3000 smrtnih slučajeva bilo izravno povezano s "ograničenom izloženošću okoliša zagađivačima". Liječnici kažu da stopa raka varira u skladu s proizvodnjom tvornice. Djeca su akutno pogođena: studija talijanskog zdravstvenog instituta ISS iz 2019. pokazala je da je u sedam godina do 2012. stopa dječjih limfoma u Tarantu bila gotovo dvostruko veća od regionalnih prosjeka, a novija studija Sentierija pokazala je višak malignih bolesti u djetinjstvu u gradu u usporedbi s ostatkom Puglie.

U siječnju su lokalni medicinski stručnjaci apelirali talijanskoj vladi da u svojim pregovorima s vlasnicima tvornica stavi zdravlje na prvo mjesto i iskoristi priliku da konačno očisti bolesni kompleks.

Pedijatrica Anna Maria Moschetti predstavila je regionalnim, nacionalnim i europskim političarima studije koje pokazuju učinke tvornice na zdravlje: "Postrojenje koje emitira tvari koje mogu biti štetne za ljudsko zdravlje izgrađeno je u blizini domova i uz vjetar to je dovelo do izlaganja stanovništva otrovnim tvarima, smrtnim slučajevima i bolestima kao što je dokumentiralo izvješće tužiteljstva. Najviše je izloženo najsiromašnije stanovništvo koje živi blizu postrojenja i nema financijskih sredstava da se distancira."

S balkona svoje kuće u Tamburiju Milena Cinto i Donato Vaccaro, čiji je sin Francesco umro 2019. nakon 14-godišnje borbe s rijetkim imunološkim poremećajem, gledaju prema dvjema divovskim građevinama koje sadrže zalihe željezne rude i ugljena. Njihovi kupolasti krovni pokrivači bili su ekološka mjera namijenjena sprječavanju širenja otrovne prašine prema domovima i školama.

Ali ništa se nije promijenilo. "Svaki dan moram čistiti ovu prašinu", rekla je Cinto dok je prstom prelazila po okviru prozora.

"Čini se da je to izbor između zdravlja i interesa države"

Vaccaro je radio u tvornici 30 godina. "Radili smo kao životinje", govori pokazujući fotografiju kolege prekrivenog crnom čađom. Vaccaro često sebe krivi za sinovu smrt. Žele se odseliti, ali vrijednost njihove kuće pala je na 18.000 eura i sada ju je nemoguće prodati.

Među pravnim sporovima u tvornici je i slučaj ubojstva iz nehata koji su pokrenuli Mauro Zaratta i njegova supruga Roberta, čiji je sin Lorenzo umro od tumora na mozgu u dobi od pet godina. Autopsija je pronašla željezo, čelik, cink, silicij i aluminij u Lorenzovom mozgu. Suci moraju utvrditi jesu li toksini uzrokovali rak. "Iako je svjesna rizika tvornice, od koje se ljudi i dalje razbolijevaju, čini se da vlada smatra prihvatljivim da ostane otvorena", rekao je Zaratta, čija obitelj sada živi u Firenci.

Danas tvornica zapošljava oko 8500 ljudi, od kojih većina putuje na posao izvan Taranta. To je pitanje izazvalo duboke podjele, između onih koji tamo rade i onih koji trpe posljedice.

"Ljudi kažu da im je tvornica potrebna kako bi prehranili svoje obitelji, ali zapravo smo mi bili ti koji smo hranili tvornicu i plaćali za to štetom po naše zdravlje i okoliš", rekao je Giuseppe Roberto, koji je u tvornici radio 30 godina, a sada organizira grupnu tužbu.

Dekarbonizacija postrojenja i instaliranje električnih peći, ideja koju je promicala bivša vlada Marija Draghija, koštala bi 3-4 milijarde eura, ističe Mimmo Mazza, direktor regionalnih novina Gazzetta del Mezzogiorno. "Tko će to platiti? Ne samo da je skupo već bi značilo i manje zaposlenih", kaže Mazza za The Guardian.

Murali djece žrtava raka oslikani su na zidovima diljem Taranta. Jedan je Giorgio Di Ponzio, koji je umro u dobi od 15 godina. Njegov otac Angelo kaže: "Imamo toliko prirodnih resursa u Tarantu, pogreška je reći da ne možemo živjeti bez tvornice. Čini se da je to izbor između zdravlja i interesa države. A vladu zapravo nije briga za ovo mjesto ili ljude koji će se razboljeti."