"PRIJE nego što sam došao iz Sirije u Njemačku, nisam znao da će biti tako teško. Jednostavno nisam znao. Znate, mi smo muškarci, a muškarci nisu navikli odgajati djecu", kaže Mohammed. Ovaj Sirijac živi sam u Njemačkoj sa svojim devetogodišnjim sinom, koji boluje od cerebralne atrofije, piše DW.

Plan da jednog dana dovede svoju ženu i dvije kćerke vjerojatno neće biti ostvaren. Naime, koalicijski sporazum nove njemačke vlade, koju čine CDU/CSU i SPD, predviđa da se spajanje obitelji za osobe sa supsidijarnom zaštitom obustavi na dvije godine.

Mohammed, koji ne želi da mu se objavi prezime, spada u grupu od 351.400 ljudi u Njemačkoj koji imaju supsidijarni status, a većina njih dolazi iz Sirije. Ova klasifikacija odnosi se na osobe koje ne ispunjavaju specifične kriterije za status izbjeglice prema Ženevskoj konvenciji, ali kojima u matičnoj zemlji prijeti opasnost, smrtna kazna, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili proizvoljno nasilje u kontekstu oružanog sukoba.

Ministar: Građani očekuju promjenu politike po pitanju migracija

Izbjeglice sa statusom supsidijarne zaštite u Njemačkoj od 2024. godine dobivaju boravišnu dozvolu na tri godine. Smiju raditi i ostvarivati pravo na socijalnu pomoć. Međutim, dok azilanti i priznate izbjeglice imaju pravo na dovođenje bračnih partnera i djece mlađe od 18 godina, to pravo ne vrijedi za osobe sa supsidijarnom zaštitom.

Njemački ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt kaže da građani očekuju promjenu politike po pitanju migracija, što uključuje i ukidanje prava na spajanje obitelji u određenim slučajevima. Prema mišljenju novog ministra, sposobnost jedne zemlje da integrira pridošlice ima svoje granice i zato se mora djelovati.

Gradovi i općine širom zemlje već su, kaže, na rubu svojih kapaciteta. Pitanje spajanja obitelji za osobe sa supsidijarnom zaštitom predmet je političkih rasprava u Njemačkoj već godinama. Još 2015. godine vlada, na čelu s tadašnjom kancelarkom Angelom Merkel, omogućila je bračnim partnerima, djeci i roditeljima osoba sa supsidijarnom zaštitom pravo na spajanje obitelji. To pravo je, međutim, ukinuto već 2016. godine, nakon samo godinu dana.

Organizacije za ljudska prava i neki pravnici kritiziraju mjere

Od 2018. godine osobama sa supsidijarnom zaštitom ponovo se dozvoljava spajanje obitelji, ali vlada ograničava broj izdanih viza na najviše 1000 mjesečno, uz duge liste čekanja i zamorne birokratske procedure. Tijekom 2024. godine tako je izdano oko 12.000 viza za članove obitelji osoba s ovim statusom.

Organizacije za ljudska prava, poput Pro Asyl, kritiziraju ove mjere i upozoravaju da razdvojenost obitelji predstavlja ogromno psihičko opterećenje za pogođene, što utječe i na proces integracije, ali i na pojavu neregularnih migracija. Bez legalnog puta za ponovno ujedinjenje s djecom, roditeljima ili supružnicima, neki ljudi se odlučuju na rizična, često nesigurna putovanja kako bi se pridružili članovima obitelji u Njemačkoj.

Neki pravnici smatraju da se direktiva EU o spajanju obitelji ne odnosi na osobe sa supsidijarnom zaštitom, jer je donesena prije nego što je ovaj status definiran. Ipak, zakonodavac je i dalje obavezan poštovati član 6. njemačkog Ustava ("Brak i obitelj stoje pod posebnom zaštitom"), kao i Europsku konvenciju o ljudskim pravima, koju je Njemačka ratificirala, a koja jamči pravo na obiteljski život.

Procesi traju dugo

Jedno važno ograničenje ipak je priznato i na najvišoj razini. Njemački Savezni ustavni sud donio je presudu, koju je prihvatio i Europski sud za ljudska prava. "Ako postoji alternativa za obiteljski život u nekoj drugoj zemlji, posebno u zemlji podrijetla, tada ne postoji automatsko pravo na obiteljsko spajanje u Njemačkoj", kaže Thomas Gross, stručnjak za njemačko i europsko pravo sa Sveučilišta u Osnabrücku za DW.

Njemački Savezni ustavni sud će na kraju morati odlučiti je li zakonski dopušteno ukidanje spajanja za osobe sa supsidijarnom zaštitom. Thomas Gross pretpostavlja da će to potrajati godinama. Nedavna studija pokazala je da već sada postupak dobivanja vize za članove obitelji u njemačkim veleposlanstvima traje između šest mjeseci i više od dvije godine.

"Država bi trebala pomoći mojoj obitelji"

"To nije tako da čovjek ode u veleposlanstvo i sutra sjedne u avion za Njemačku. To je složen i često dugotrajan proces. Ponekad su potrebni DNK-testovi, ponekad je veleposlanstvo vrlo daleko ili u drugoj zemlji. Te prepreke su za mnoge ljude tako velike da ih je praktično nemoguće savladati ili prebroditi", kaže Gross.

Mohammedova viza, koju ima na osnovu supsidijarne zaštite, vrijedi još jednu godinu. Njegova integracija je teška, jer je on praktično 24 sata dnevno njegovatelj svojem sinu koji redovito mora ići u bolnicu. "Država bi trebala pomoći mojoj obitelji da dođe ovdje, ovo je izvanredna humanitarna situacija. Kako da ovo izdržim?", pita se Mohammed.