ŠTO PROSJEČNA osoba uopće zna o vojnim helikopterima u ratu? Filmski entuzijasti odmah će se sjetiti kultne scene iz "Apokalipse danas", gdje eskadrile savršeno poredanih letjelica klize nebom uz Wagnerovu "Jahanje Valkira". S druge strane, pratitelji vojne tehnologije spomenut će najnovije američke bespilotne helikoptere koji mogu letjeti 14 sati bez punjenja goriva i nositi šest raketa Himars.

No, kakav je osjećaj boriti se u 21. stoljeću u sovjetskom transportnom helikopteru Mi-8 iz sredine 1960-ih, dizajniranom za prijevoz ljudi i tereta, bez ikakve proturaketne zaštite i s naoružanjem koje je naknadno montirano? "Osjećate se kao da ste u Kamaz kamionu ili GAZonu koji je dizajniran za nešto drugo, ali ste na njega pričvrstili kupolu s mitraljezima. Otprilike je tako", kroz smijeh objašnjava Jevhen Solovjov, 35-godišnji pilot i heroj Ukrajine koji je iza sebe ostavio mirovne misije UN-a u Africi, operacije u Donbasu te legendarne letove za Azovstal i Zmijski otok, piše Ukrajinska Pravda.

"Princip obuke za letenje je ići od jednostavnog prema složenom. Tako je bilo i u mom životu. Diplomirao sam, letio šest mjeseci, a zatim otišao u Afriku. Prvi vojni sukobi, prve rupe na helikopteru, prvi put briga o tome hoću li se živ vratiti s misije. Zatim 2014. - Antiteroristička operacija. Zatim invazija punog opsega. I za mene je ovo jednostavno najteža razina", kaže Solovjov, danas viši inspektor za sigurnost letenja u Službi za sigurnost letenja Kopnene vojske Ukrajine.

Obiteljsko naslijeđe i put prema nebu

Može li dječak rođen u obitelji u kojoj su dvije generacije muškaraca život posvetile vojnom zrakoplovstvu sanjati o nečem drugom? Možda, ali to nije bio slučaj Jevhena Solovjova. Njegov djed bio je inženjer zrakoplovne opreme koji je služio u Afganistanu, gdje je ranjen i kasnije izgubio vid. O ratu nikada nije pričao s unukom. Jevhenov otac, također pilot, služio je u Kazahstanu, a ujak, zrakoplovni tehničar, borio se u Afganistanu i danas živi pokraj Sankt Peterburga. S njim je prekinuo svaki kontakt nakon ruske aneksije Krima.

"Razgovarao sam s njim u proljeće 2014. Rekao sam: 'Vaši Mi-35 lete iznad Krima.' A on je odgovorio: 'To su gluposti, Ženja. Ne može biti - naših dečki tamo nema.' U proljeće 2015. izašao je ruski propagandni film 'Krim: Put kući'. Nazvao sam ga i rekao: 'Pogledaj film - jesu li tvoji dečki bili tamo?' To je bio naš posljednji razgovor."

Jevhen je djetinjstvo proveo u Kazahstanu, okružen vojnom bazom. "Sjećam se da sam s ocem išao na aerodrom, sjedio na okviru bicikla i provodio ondje cijeli dan. Stajao bih kraj pušionice i kroz ogradu promatrao pilote", prisjeća se. "Obožavao sam miris kerozina. To je moj omiljeni miris, iako ga moja žena mrzi."

Kada je došlo vrijeme za odabir karijere, ukrajinsko vojno zrakoplovstvo bilo je u dubokoj krizi. Piloti su bili prizemljeni, a plaće mizerne. "Otac me pitao: 'Što stvarno želiš - završiti fakultet, kvalificirati se kao pilot i ostati na zemlji, ili letjeti?' Naravno, želio sam letjeti", kaže Jevhen. Nekoliko godina kasnije, nakon što je prvi put podigao metalnu grdosiju od 10 tona u zrak, rekao je ocu: "Ako me budu plaćali za ovo, to će biti najbolji posao na svijetu." Otac ga je uvjerio: "Bit ćeš plaćen."

Od kadeta do borbenog pilota

Godine obuke na Harkovskom sveučilištu zračnih snaga bile su surova realnost. "Živiš u vojarni, prvih šest mjeseci nema dopusta. Bilo nas je 120 u jednoj sobi. Prije toga sam osam godina trenirao boks, imao strogu rutinu i svoju ekipu. Ovo je bio šok - svakakvi ljudi. Neki su pili, neki uzimali droge, a zbog njih smo svi bili kažnjeni", objašnjava.

Jednu od najvažnijih lekcija naučio ga je instruktor Serhij Ostapenko, koji je tvrdio da je letenje prije svega težak posao. "Mnogi to tada nisu shvaćali. Posao? Mislili smo da je to kao Disneyland. Uzletiš u nebo - nevjerojatno!" smiješi se Jevhen. Prvi samostalni let vratio ga je u stvarnost. "Jedino čega se sjećam je da je bilo nevjerojatno bučno. Pitao sam se kako je uopće moguće išta raditi u takvim uvjetima. Sve je pomnoženo s faktorom 'što-se-dovraga-događa'."

Nakon što je diplomirao s počastima, vratio se u rodni Herson. 

Od Afrike do Donbasa

"Nitko ne traži da ide u rat, ali nitko ga ni ne odbija", poslovica je u 11. brigadi vojne avijacije, gdje je Solovjov započeo službu. Samo šest mjeseci nakon diplome, poslan je u mirovnu misiju UN-a u Kongo. "Otišao sam tamo letjeti, vidjeti slonove i zaraditi nešto novca. A bilo je nekako kao 'Call of Duty'. Ilegalne oružane skupine napadale su grad Gomu, naš kamp je bio granatiran, a helikopteri Mi-24 neprestano su letjeli u akcije."

Tamo je doživio i svoj prvi pad. "Letjeli smo transportnu misiju u planinama, što je izuzetno teško. Vrijeme se mijenja u trenu. Naišli smo na snažnu uzlaznu struju i srušili se na planinu. Srećom, bila je kišna sezona pa je tlo bilo mekano i svi smo preživjeli", prisjeća se. U Afriku se vratio u svibnju 2014., a samo tjedan dana kasnije započela je njegova prva rotacija u zoni Antiterorističke operacije u Donbasu.

Tada je u zrak slano sve što je moglo letjeti. "Gotovo nikada nije postojala jasna crta bojišnice. Letio sam na Mi-8, obavljajući neborbene zadatke - prijevoz vojnika, ranjenika i tereta. Kad smo prevozili mrtve, pitali bi nas koliko ih možemo uzeti. Rekli bismo: 'Možemo uzeti 20 ljudi.' A oni bi donijeli kutiju i rekli: 'Ovdje ih je šest. Koliko još ovakvih kutija stane?' Shvatiš da brojiš kutije, a ne ljude. Bilo je teško. Trgali smo pelin i stavljali ga pod sjedala da nekako prikrijemo miris."

24. veljače: Početak invazije

Uoči invazije, Jevhen je bio zamjenik zapovjednika eskadrile u Čornobajivki. Priznaje da je pogriješio misleći da će rat izgledati kao 2014. Sve što su udžbenici govorili o modernom ratovanju palo je u vodu 24. veljače 2022. Prvi zadatak bio mu je izvući opremu i ljude s aerodroma u Čornobajivki. Njegov helikopter bio je rastavljen, a procjena je bila da će za sastavljanje trebati tri dana.

"Pojavim se i vidim kako skladište eksplodira, a inženjeri se roje oko tog helikoptera kao mravi. Sve oko njih gori, ali oni rade. Sastavili su ga za dva ili tri sata, a ne tri dana!" prisjeća se. Ubrzo je morao koristiti svoj navodno uništeni helikopter kako bi zaustavljao ruske konvoje koji su napredovali s Krima. "Gledam, dolazi konvoj, vide helikoptere kako im lete u susret iz smjera Krima. I samo su sjedili i gledali. Neki su možda i mahali - dolazili smo im s leđa."

Letovi za Azovstal i Zmijski otok

Jevhenov helikopter dvaput je ozbiljno oštećen od početka invazije. Jedan od tih letova bio je legendarna misija za Azovstal u opkoljenom Mariupolju. Piloti su znali da je to možda put u jednom smjeru - morali su preletjeti više od 100 kilometara iznad okupiranog teritorija, dostaviti pojačanje i streljivo, a vratiti se s ranjenicima. Prema njegovoj procjeni, šanse za povratak bile su samo 20 posto.

"Prije leta napisao sam poruku svojoj ženi, ali onda sam pomislio: što ako je sada budna i pročita sve to? Koja je svrha? Onda sam napisao prijatelju da joj proslijedi, ali i od toga sam odustao", kaže. Dana 31. ožujka 2022., njegova je posada uspjela sletjeti u Azovstal. "Dok smo utovarivali, svitalo je. Osjećao sam euforiju što smo uspjeli." Odlučili su ukrcati što više ranjenika. "Rekao sam da ćemo uzeti koliko god stane. Pomislio sam: pokupit ćemo dečke, nekako uspjeti uzletjeti, i sve će biti u redu."

Tog su dana spasili 20 ljudi. No, na povratku ih je dočekala zasjeda. Projektil je pogodio Jevhenov helikopter, ali nekim čudom nije eksplodirao. S jednim ispravnim motorom, uspjeli su se vratiti. Nažalost, jedan od helikoptera koji je letio iza njih je oboren. Preživjelo je samo dvoje putnika.

Manje od tjedan dana kasnije, Jevhen je dobio još težu misiju: oslobađanje Zmijskog otoka. Izazov je bio što otok nema prirodnih zaklona, a Rusi su ondje postavili moćne protuzračne sustave. "Uz pravilno planiranje razumijete da u svakoj fazi, ako su drugi obavili svoj posao, onda ćete vi obaviti svoj. Ako nešto nije učinjeno, misija se mora otkazati. Ali stvari su za nas išle malo drugačije."

Oružje pobjede i budućnost vojske

Jevhen ističe da je ključno prijeći na helikoptere koji mogu koristiti zapadno naoružanje, ali upozorava da ne postoji univerzalno "oružje pobjede". "Apache je vrh ponude - najskuplja igračka na svijetu. Ali mora se koristiti kao dio sustava", objašnjava. Oprezan je i kada govori o novoj generaciji vojnika, jer sovjetski mentalitet još nije u potpunosti iskorijenjen.

"Kako kažu, u vojsci nema puno budala, ali su vrlo pametno raspoređene. Postoje zapovjednici koji imenuju ljude ne zbog njihovih vještina, već zato što su im podobni. Ipak, ima nekih zelenih izdanaka - snažnih stabljika koje se probijaju kroz asfalt."

Na pitanje što bi učinio da njegova djeca požele postati vojni piloti, odgovara: "Nije važno što odaberu, sve dok su sretni. Naš je zadatak osigurati da mogu ići u vojsku, ali u zemlji koja je u miru." Njegov san također je vezan uz nebo, ali na drugačiji način. "Volio bih imati mali civilni helikopter parkiran ispred kuće. Želim lijepe letove gdje ne moram razmišljati o tome da će me netko ubiti. Želim izgraditi kuću, imati djecu, psa i mali helikopter kojim mogu letjeti i uživati."