NEOKOLONIJALIZAM je jedna od riječi koje se u Hrvatskoj, ali i u Europi, često vole koristiti da se opiše američka i britanska vanjska politika. Politika bez odgovornosti, povezana s nepoštivanjem autohtonih kultura kojima se nameće zapadni model demokracije, a sve u cilju iskorištavanja njihovih prirodnih resursa. Neokolonijalisti namjerno održavaju nestabilne režime u zemljama Trećeg svijeta, e da bi nesmetano iscrpili sve što se iscrpiti može. Naravno, kad se takvom riječju koja nema smisla u kontekstu američke vanjske politike opisuju Amerikanci, to je svima drago, ali se ista ta riječ nikako ne primjenjuje za jednu vidljivu i jasnu formu neokolonijalizma – kineskog neokolonijalizma u Africi.

Kina si, ukratko rečeno, kupuje Crni kontinent. To je proces koji traje skoro cijelo jedno desetljeće, a koji je u zadnjih nekoliko godina počeo poprimati drastične razmjere. Prije neka dva mjeseca je Donald Kaberuka, predsjednik Afričke razvojne banke (AIB) saznao da Kina namjerava u sljedeće tri godine u Afriku uložiti skoro nevjerojatnih 20 milijardi dolara. To je iznos identičan onom koji je Kina uložila u razdoblju od 1994. do 2007. godine. Od toga je samo u 2006. godini Kina u Afriku poslala 5,76 milijardi dolara kredita. Trenutno Kineska banka za izvoz i uvoz u Africi ima 259 projekata u 36 zemalja, a izgleda da će se to širiti. Kina je u kreditima Africi već prestigla multilateralne agencije za razvoj, koje se obično smatraju oruđem u rukama neokolonijalističkog zapada. Kina kao pojedinačni donator novca Africi nadmašuje pojedinačne države, a samo su kombinirani iznosi SAD-a, Europe i Japana veći od kineskog.

Velika razlika između kineske i zapadne politike davanja kredita daje uvid u to kao je jednu od tih politika lako, a drugu prilično teško nazvati neokolonijalističkom. Zapadne zemlje, zajedno s međuvladinim organizacijama, kao što su IMF, ili Svjetska banka, davanje kredita Africi uvjetuju demokratizacijom država, ukidanjem korupcije, poštivanjem ljudskih prava i svim tim nezgodnim zapadnim imperijalističkim konceptima, a uza sve to šalju i izaslanike koji provjeravaju kako se novac troši, Kina svoje kredite ne uvjetuje ničime. Kinezi jednostavno daju 800 milijuna dolara kredita Zimbabveu, a zauzvrat dobiju posebnu carinsku zonu u kojoj njihove tvrtke eksploatiraju bakar pod poreznim režimom kakav se u Africi teško može zamisliti. Nema veze što je predsjednik Zimbabvea Robert Mugabe u zadnjih 20 godina tu zemlju doveo na sam rub opće propasti, kad Kini bakar treba, jer je drastična potražnja za bakrom zbog Olimpijskih igara u Pekingu 2008. udvostručila cijenu tog metala na međunarodnom tržištu. Slično, sudanska vlada u Darfuru već 4 godine vrši najveći genocid našeg doba, ali nitko joj ne može ništa, zato što ih u Vijeću sigurnosti štiti Kina koja je dobrano ovisna o sudanskoj nafti.

"Neokolonijalizam je najgora forma imperijalizma. Za one koji ga prakticiraju, to je moć bez odgovornosti, a za one koji pod njim trpe, to je iskorištavanje bez mogućnosti obrane. U danima starog kolonijalizma, imperijalne sile su barem kod kuće morale objašnjavati ono što rade vani. U kolonijama su potčinjeni barem mogli od imperijalista zatražiti zaštitu od progona kod kuće. Kod kolonijalizma niti jedno od ovoga nije slučaj". Ovo je napisao Kwame Nkrumah, prvi predsjednik Gane.

Riječi Nkurmaha u afričkim zemljama koje su imale čast postati kineski protektorati svaki se dan ostvaruju. Naravno, dok se to sve događa, progresivni intelektualci u Europi za neokolonijalizam optužuju Ameriku i Britaniju, zemlje čija vanjska politika ovisi o stabilno uređenim državama u kojima one imaju svoj interes.

Jovan Dragišić

>>Ostale komentare Indexovog novinara Jovana Dragišića možete pročitati na njegovom službenom blogu jovandragisic.bloger.hr