ZADNJIH je dana u fokusu dijela hrvatske javnosti posjet izraelskog povjesničara Yuvala Noaha Hararija s kojim je u dvorani Lisinski održan panel na kojemu je govorio o budućnosti (zapadnog) svijeta, (liberalne) demokracije i opasnostima/prednostima umjetne inteligencije.

Harari već godinama u dijelu intelektualnih i medijskih krugova slovi kao jedan od najvećih intelektualaca današnjice i mislilac kojeg je vrijedno slušati u svjetlu izazova s kojima se susreće moderni svijet, ponajviše po pitanju umjetne inteligencije.

Milanović ga spomenuo u inauguracijskom govoru

Hrvatska javnost u najširem smislu vjerojatno je za njega prvi put čula kada ga je, ne imenujući ga, ali uz pohvalne riječi, citirao predsjednik Zoran Milanović na svom prvom inauguracijskom govoru u veljači 2020. godine.

Valja podsjetiti, radi se o sljedećem citatu: "Budućnost prave zapadne liberalne demokracije može se osigurati samo ako se istinu očuva neovisnom od želja većine birača, kao i želju većine birača neovisnu od istine. To na prvi pogled zvuči zbunjujuće, ali izbori nisu metoda za pronalaženje apsolutne istine. Izbori su metoda za pronalaženje mirnog kompromisa između brojnih želja različitih ljudi. Većina, primjerice, može izglasati da ne postoji problem klimatskih promjena, ali to ne znači da taj problem ne postoji, da nije istina. Kako održati razdvojenima istinu i želju?"

Tehnokracija ili demokracija?

Iz tog citata možemo zaključiti koji je jedan od glavnih problema i dilema koje u intelektualnom smislu more Hararija - odnos između znanja (istine) i "volje većine" (drugi naziv za demokraciju), odnosno u praktično-operativnom smislu odnos između zahtjeva za tehnokratizacijom i zahtjeva za većom neposrednom demokratizacijom.

To je tada bilo prilično upečatljivo jer je citat na svjetlo dana iznio izabrani predsjednik, a svakako je postalo aktualnije čitavim nizom kriza s kojima se suočio svijet u godinama koje su uslijedile. Te krize, od pandemije novog koronavirusa preko rata u Ukrajini sve do predominacije umjetne inteligencije, danas su potpuno odredile i zagospodarile političkim krajolikom svijeta.

Svjetski poznat autor bestselera

Harari je prije ovih višestrukih svjetskih kriza bio već svjetski poznat po popularno-znanstvenim knjigama poput (kronološkim redom): "Sapiens: Kratka povijest čovječanstva", "Homo Deus: Kratka povijest sutrašnjice", "21 lekcija za 21. stoljeće", a u međuvremenu najrecentnije je povijesno-problematsko štivo o informacijama i umjetnoj inteligenciji "Nexus: Kratka povijest informacijskih mreža od Kamenog doba do umjetne inteligencije".

Treba reći da Harari ne piše znanstveno-stručno, u smislu znanstvenih kriterija i znanstvene metodologije, već znanstveno-popularno, skoro pa publicistički. To je i jedan od razloga zašto je prijemčiv za srednjestrujaške medije i potencijalno za širu javnost, no to pred njega i stavlja lupu strogih znanstvenih i stručnih kriterija.

Harari svjesno pleše između popularizacije i banalizacije, između dubokih uvida i zdravorazumske svakodnevne filozofije, između "velikih" teza i jednostavnih istina. Drugačije vjerojatno ne bi postao ni toliko planetarno popularan, naročito među takozvanom društvenom elitom.

O Harariju najviše govorili oni koji nisu nikad čitali njegove knjige

Iako su same njegove teze ostale blago u sjeni skupih ulaznica za Lisinski, činjenice da je direktno bila pozvana samo takozvana "društvena elita" i da, kao što je slučaj i sa svim ostalim, više su o Harariju govorili oni koji nikad nisu primili u ruke nijednu njegovu knjigu ili popularni članak nego oni koje je stvarno zanimalo što o današnjici i sutrašnjici ovaj popularizator želi reći. Ipak, bilo je i mnogo pozitivnih komentara, pa čak i onih prilično ushićenih.

Harari inače slovi kao "liberal" u političko-ideološkom smislu. Neka to bude "nulta postavka". Po komentarima i reakcijama možemo primijetiti da ga (ljevija) ljevica smatra "apologetom postojećeg kapitalističkog poretka", a aktualno i konkretno relativizatorom izraelskih ratnih zločina u Gazi, danas najvažnije teme za ljevicu.

(Desnija) desnica ga smatra "apologetom transhumanizma", mnogi sa svih strana političkog spektra smatraju ga samo površnim obmanjivačem, a neki, opet, isto neovisno o političkom spektru, ali prvenstveno oni "u sredini", često i ne rigidno politički usmjereni, smatraju ga doslovno "Sokratom današnjice".

Podsjetimo se, Sokrat je postavljao pitanja tako da je sugovornika lagano navodio na ispravan odgovor (majeutika = "porađanje istine kroz dijalog"), a skončao je tako što je bio prisiljen popiti otrov pod optužbom da "kvari atensku mladež".

Umjetna inteligencija i liberalna demokracija

Hararijeva današnja glavna preokupacija jest umjetna inteligencija i izazovi i opasnosti koji proizlaze iz njezine svjetske predominacije. Skepsa spram umjetne inteligencije, blagi tehnološki pesimizam, stavlja ga djelomično u kontrapoziciju prema svjetski poznatim tehnološkim megalomanima poput Petera Thiela i Elona Muska, ali još uvijek postojeća vjera u društveni napredak svrstava ga više na pozicije liberalnog optimizma.

U tom smislu, Harari je kritičar društvenih nejednakosti koje generira tehnološki napredak koji nije pod demokratskom kontrolom, a jednako tako i kritičar megalomanskih pokušaja nadilaženja "ljudskoga". Prema tome, zapravo sasvim suprotno od svojih lijevih i desnih kritičara, nije ni apologet kapitalističkih nejednakosti ni apologet transhumanizma.

Tako krivo i tendenciozno shvaćen danas, u svijetu sve većih ekstrema i kulturoloških ratova, čini se kao laka meta za "populističku rulju", onu istu na koju upozorava u početnom citatu o potrebi odvajanja istine od želje birača.

One obrazovanije Harari ne impresionira previše

S druge strane, nekoga tko je malo bolje obrazovan i/ili učen u društvenim i humanističkim disciplinama Harari i ne fascinira previše, ne zbog "skandaloznosti teza", kao lijeve i desne histerike, nego zbog onoga što silna potreba za jednostavnošću i popularizacijom praktički nužno donosi sa sobom - površnost, a onda i posljedičnu promašenost i neutemeljenost nekih teza.

Primjerice, teza da je čovjek (sapiens) svoju povijesnu odiseju počeo od trenutka kada je počeo govoriti simbolički i apstraktno, odnosno "kreirati priče", "stvarati mitove", nije nikakvo Hararijevo otkriće, već jedna od temeljnih postavki u povijesnoj sociologiji i antropologiji već mnogo godina i to čak neovisno o smjerovima i tradicijama kojima su pripadali pojedini sociolozi i antropolozi.

Ostali stadiji u ljudskoj povijesti, koje Harari spominje, samo su varijacije na temu onoga što smo mogli čuti, primjerice, u Augusta Comtea, Karla Marxa, Herberta Spencera, Maxa Webera, Talcotta Parsonsa, Lévi-Straussa i drugih.

Harari ne odskače jako od svojih kritičara

O Harariju kao skeptiku u pogledu transhumanizma i "obogotvorenja" čovjeka već smo rekli, a i on je na tome imao najveći naglasak pri svom posjetu Hrvatskoj. Dodatno, kritičar je i "klase" koja će se stvoriti, odnosno koja se stvara, predominacijom umjetne inteligencije.

Time Harari ne odskače mnogo od brojnih svojih lijevih i desnih kritičara koji ga vjerojatno nisu ni čitali. Osim skepse prema hipertehnološkoj, "nadljudskoj", viziji budućnosti, Harari u svjetlu tih i drugih izazova želi očuvati liberalnu demokraciju kao autentični politički okvir. Kako bi se liberalizam spasio od sebe samoga, on se mora obračunati s tendencijama post-istine, transhumanističkih pretenzija i uopće zloupotrebe biotehnologije.

Ni zli profesor ni novi Sokrat

Nije uvijek najjasnije kod Hararija opisuje li samo nešto ili to i opravdava, no to je čest slučaj kod autora koji nemaju odgovore na sva pitanja i koji imaju tu razinu intelektualne skromnosti da znaju da je najjače oružje tek skepsa prema onome što nam se nameće "zdravo za gotovo" u sadašnjici i neposrednoj budućnosti.

U svemu tome Harari se uspio i prilagoditi zahtjevima mainstreama, a da istovremeno bude njegov imanentni kritičar. Intelektualno je to lukava pozicija, neovisno o površnosti, banalnosti i ponovljenosti brojnih teza, te kao takav Harari nije nikakav "zli profesor – igrač iz sjene", ali nije ni "novi Sokrat" - ne donosi mnogo toga novog i onoga što nije već rečeno.

Nije opasan, te kao takav neće biti, simbolički, naravno, prisiljen popiti otrov na "narodnom sudu". Prije će ponovno ispuniti još jednu najmainstreamovskiju moguću dvoranu, privući takozvanu društvenu elitu i izazvati pompu koja je usporedivija s posjetom nekog sportaša ili pop-zvijezde, a ne "najopasnijeg i najvećeg mislioca današnjice".