OVOTJEDNE provale svećenika Katoličke crkve u Hrvata, umirovljenog vojnog ordinarija i biskupa Juraja Jezerinca i studentskog kapelana Damira Stojića, ali i vjerskog fanatika Vice Batarela, još su jednom uspjele sablazniti hrvatsku javnost koja se redovno i uporno procjepljuje manjim i većim dozama problematičnih promišljanja hrvatskog klera i katoličkih aktivista na temu ljudske seksualnosti. Klera, koji bi o seksualnosti, po prirodi svojeg zanimanja, trebao imati najmanje dubljih i izravnijih spoznaja i iskustava.

Jezerinac je javnost počastio morbidnom tvrdnjom da se od pobačene djece danas rade najskuplji parfemi, dok je don Stojić održao podužu litaniju o navodnim teškim posljedicama pornografije i masturbacije. 

Bivši ordinarij pritom nije skrivao da mu je povod za oganj i sumpor aktualna kriza u kojoj se našla Crkva zbog razotkrivanja masovnih razmjera pedofilije i njezina prikrivanja, kao i zbog nešto novijih skandala u kojima su razotkriveni masovni razmjeri zlostavljanja opatica. Jasno je poručio da je danas na djelu "žestok udar samo na Crkvu, Katoličku crkvu, samo na Crkvu, na druge ne". Tvrdnjom o parfemima, iz svoje tipično klerikalne perspektive, vjerojatno je pokušao pokazati koliko bi neusporedivo užasniji svijet bio da nema Crkve.

Vice Batarelo, prijatelj crkvenog pedofila Pella, za sve okrivio - homoseksualce

Nije prošlo dugo, a dvojcu se pridružio i Vice Batarelo, čelnik udruge Vigilare, jedan od organizatora Hoda za život, strah i trepet podržavatelja Istanbulske konvencije te suvremenog zdravstvenog i građanskog odgoja. On je za skandale s kojima se posljednjih godina sve više suočava Katolička crkva optužio homoseksualce. Pritom je prikladno ciljao samo na pedofiliju i baš na pedofiliju, budući da su se mediji ovih dana prigodno prisjetili kako se baš on svojevremeno fotografirao u društvu Georgea Pella, australskog kardinala koji je u utorak proglašen krivim za seksualno zlostavljanje više maloljetnika.

Tom izjavom, kojom je našao krivca za sve, smetnuvši pritom zlostavljanje opatica, Batarelo se skladno nadovezao na zaključke pape Franje koji je nakon konferencije na kojoj je vrh klera raspravljao kako zaštititi djecu od vlastitog zlostavljanja, za pedofiliju optužio Sotonu.

Poput Jezerinca, u svojem obraćanju pastvi ni Papa nije propustio umanjiti grijeh pedofilije konstatacijom da je ona bila "raširena pojava u svim kulturama i društvima".

Ovaj niz skandala, koji duboko potresaju Katoličku crkvu i posljednjih godina snažno doprinose osipanju njezine globalne sljedbe (13% američkih tinejdžera danas se smatra ateistima, dok je taj postotak među odraslima samo 6%), u prvi plan neizbježno gura jedno važno pitanje: zašto organizacija s tako lošim rezultatima u reguliranju seksualnosti u vlastitim redovima ima tako snažnu potrebu nametati seksualnu čistoću svima drugima, ne samo svojoj sljedbi već cijelom čovječanstvu? Drugim riječima, otvara se pitanje zašto su religije, a osobito katoličanstvo, toliko opsjednute seksom?

Zašto su religije opčinjene seksom?

Odgovore na ovo pitanje već desetljećima pokušavaju dati brojni filozofi, psiholozi, sociolozi, antropolozi i drugi stručnjaci koji istražuju fenomene religioznosti. O većini tema koje su predstavljene u ovom tekstu napisani su brojni radovi, pa i knjige. Mi ćemo ih ovdje, u suradnji sa svojim stručnjacima iz različitih područja, pokušati barem skicirati.

Jedan odgovor na naslovno pitanje 1970-ih ponudio je američki kulturni antropolog Ernest Becker u svojoj knjizi 'Poricanje smrti', nagrađenoj Pulitzerovom nagradom.

On u njoj predstavlja tezu prema kojoj je religioznost (uz kulturu, umjetnost, hrabre pothvate i sl.) jedan od ključnih "herojskih projekata" koji ljudima omogućavaju da nadiđu teško suočavanje s vlastitom prolaznošću, odnosno smrtnošću. Ukratko, njegova teza je da je religija najuspješniji projekt poricanja smrti jer tvrdi da ona uopće ne postoji. A kako je tijelo evidentno smrtno, većini religija svojstveno je dualističko razmišljanje, prema kojem je samo tijelo raspadljivo, dok je duša vječna. Stoga, ako želi nadvladati smrt, čovjek mora zadovoljavati potrebe vječne duše, a ne prolaznog tijela. U skladu s time, duhovne potrebe u većini religija predstavljaju se kao uzvišene i ekskluzivno ljudske, a tjelesne kao niske i životinjske. Čak i kada prihvaćaju tjelesne potrebe, religije ih raznim filozofijama i ritualima nastoje regulirati, kontrolirati i sublimirati.

Problem seksa u kršćanskim tekstovima i učenjima

Ideja da bi se čovjek trebao vezivati uz duhovna zadovoljstva, a ne materijalna, jednostavno je i jasno formulirana u Novom zavjetu prema kojem je Isus svojim sljedbenicima poručio: “Zgrčite si radije blago na nebu, gdje ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje lopovi ne provaljuju i ne kradu” (Matej 6:20).

U skladu s tom tezom stoji i činjenica da su svoje mjesto među sedam smrtnih grijeha (oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost) našle uglavnom sve evolucijom razvijene elementarne biološke potrebe, kao i pripadajuća zadovoljstva i osjećaji vezani uz njih.

A iz kršćanskih tekstova, kako biblijskih tako i kasnijih, nije teško zaključiti da se seksualna naslada smatra najkoruptivnijom. U prilog tome govori činjenica da se od deset Božjih zapovijedi čak u dvije navode seksualni prijestupi – "Ne učini preljuba" i "Ne poželi žene bližnjega svoga".

Prema Novom zavjetu, Isus je problematiziranje seksualnih želja doveo na najvišu moguću razinu – na razinu grijeha u mislima, a ne samo u djelima, kada je rekao: "Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu" (Matej 5:27-28).

Duga povijest seksualnog morala i ideje o celibatu u kršćanstvu

Premda su spolnost i uzdržavanje od nje važne u svim velikim religijama, filozof i teolog Željko Porobija smatra da je posvećenost razradi seksualnog morala posebno izražena u kršćanstvu, više nego u judaizmu iz kojeg je ono proizašlo.

"Isusove riječi iz evanđelja po Mateju definitivno upućuju na interiorizaciju morala, no valja zamijetiti da se cijela njegova rasprava svodi na održavanje bračne vjernosti. Židovski nauk o spolnosti – koji se nalazi i u navedenom tekstu – zaustavlja se na zabrani preljuba", kaže Porobija.

"Kršćanska teologija spolnosti – kako je to prikazao i Foucault u svojoj Povijesti seksualnosti – razvija se puno više pod utjecajem onovremenih grčkih filozofija, osobito platonizma. A osnovni ideal tadašnjeg spolnog morala bila je bespolnost kao jedna od karakteristika nadilaženja tjelesnosti. Ta se ideja kroz kasni judaizam probila i u Novi zavjet, pa se već tamo govori o ljudima u budućem uskrsnuću kao o onima koji će biti poput anđela 'koji se niti žene niti udaju' (Matej 22:30, Luka 20:34-36). Nakon toga prilično je lako pratiti liniju takvog razmišljanja barem od Justina, preko Klementa Aleksandrijskog, Tertulijana, Grgura iz Nise i raznih drugih kršćanskih teologa do Augustina i konačnog oblikovanja kršćanske dogme o spolnosti. Čak i kršćanski heretici poput gnostika ostaju unutar takvog moralnog diskursa, te većinom zagovaraju celibat. Iako sam se ovom tematikom godinama bavio, ne sjećam se da je ijedan kršćanski teolog tog perioda – a radi se o barem nekoliko stoljeća – zastupao imalo drugačije stanovište“, tumači Porobija.

"Spolnost je loša stvar, ali ima dobru upotrebu"

"Dok je u judaizmu problem u onome što netko napravi preljub, u kršćanskoj teologiji problem je u onome što mi jesmo – grešna, tjelesna bića. Prvo je problem u svakom spolnom odnosu što, kako veli Tertulijan, ujedno oduzima i dio duše. Problem je još dublji u tijelu kao takvom, u koži koju smo, kako veli Grgur, dobili grijehom. Radi se, kako učeno u Životu Mojsijevom objašnjava ovaj vrlo cijenjeni Kapadočanin, o nižim funkcijama poput spolnog sjedinjenja, začeća, porođaja, prljavštine, dojenja, hrane, izmeta, postupnog rasta tijela prema zrelosti, odraslosti, bolesti i smrti. Jednostavno je sve stavljeno na istu razinu jer sve dolazi od tijela kao posljedica Adamovog, a ne našeg osobnog grijeha. Naš problem, dakle, nije etički, nego ontološki.

Augustinova misao samo je logički završetak cijele priče, on praktički ne donosi nijednu novu ideju koju ne možete naći stoljećima ranije. Spolnost je loša stvar, ali ima dobru upotrebu – a to je isključivo prokreacija. Još je tristo godina ranije Klement Aleksandrijski na istu razinu stavio 'općenje muškarca s muškarcem, neplodna općenja, stražnje užitke te neprirodna androgina općenja' (Stromata II 87.3). Kod Augustina je jedino zamjetno naglašavanje celibata kao ideala – koji nije bio nepoznat ni apostolu Pavlu, prvom novozavjetnom piscu. 'Zapovjedio si uzdržljivost izvan braka, a što se samoga braka tiče, dopustio si ga, ali si savjetovao nešto bolje od njega', piše Augustin (Ispovijesti 10.30.41). Sve ono što se čuje s propovjedaonica na nedjeljnim misama zapravo su samo varijacije na dva tisućljeća staru i već prilično otrcanu temu“, zaključuje Porobija.

Opsjednutost seksom i ženama i progon vještica

Koliko je katolički kler u teoriji i u praksi kroz povijest bio opčinjen seksom, prilično je dobro dokumentirano u brojnim zapisima. Ova zaokupljenost, u skladu s idejom o prvobitnom grijehu te ulogama Adama i Eve u njemu, ponajviše se prelamala preko leđa žena zbog njihove navodne moralne slabosti i sklonosti seksualnosti te njihove uloge u zavođenju i duhovnom padu muškaraca. Pritom treba istaknuti da to nije svojstveno isključivo kršćanstvu, već svim većim religijama u kojima su žene uglavnom drugotne i slabiji spol kojem treba zaštita i kontrola muškaraca.

Zanimljivo je da je žene za zavođenje muškaraca u srijedu optužio i don Stojić. Pritom je istaknuo kako to nije njegova optužba već su to riječi Gospe Lurdske.

U skladu s takvim razmišljanjem, jedan od motiva za progon vještica bila je upravo seksualnost.

Jedno od povijesnih svjedočanstava takvog razmišljanja, "Malj za vještice" (lat. Malleus maleficarum), teološko djelo dominikanaca Henrika Institorisa i Jakoba Sprengera, objavljeno 1486., koje predstavlja cijeli sustav promišljanja i bavljenja vješticama i čarobnjaštvom, tvrdi: "Sve čarobnjaštvo potječe od tjelesne požude u kojoj su žene nezasitne."

Inkvizicija u Hrvatskoj

O fiksaciji inkvizicije na spolnost, među ostalima, svjedoči i Zapisnik sa suđenja Anici Pauković iz Čepina koja je u studenom 1748., zbog navodnog vještičarenja, spaljena s pojasom punim baruta oko vrata (iz samilosti – kako bi smrt bila brža).

U njemu, uz optužbe za širenje bolesti, za letenje unaokolo s drugim vješticama i za proždiranje dječjih srdaca, navodi se da je nakon gotovo devet sati mučenja dobrovoljno priznala da je letjela i s nekim Josom koji ju je grlio, pipao joj grudi, dva ili tri puta je poljubio i s njom dva puta puteno općio kada joj muža nije bilo kod kuće.

Nesretnu Pauković prijavio je seljak Živan Vuković koji je vjerovao da je ona kriva što je njegova žena dva puta rodila mrtvo dijete i što su mu dvije kćeri umrle od boginja. Dakle, optužba nije bila vezana uz seks, no on je ipak postao važnim dijelom grijeha optuženice.

Zapisnik je zabilježen u knjizi "Ugovor s đavlom", povijesnoj studiji o progonu vještica i čarobnjaka u Europi akademika Vladimira Bayera, objavljenoj 1953. Bayer je s njom ušao u sam vrh svjetske literature o zločinima magije.

Evolucijska psihologija: Religija utječe na seksualni moral, ali ne na opći moral

Od vremena kada je postavljena teorija evolucije do danas predložene su i brojne teorije kojima su se nastojale objasniti moguće evolucijske koristi od religije – koristi zbog kojih je opstala u ljudskom društvu. Neki znanstvenici, poput američkog filozofa Daniela Dennetta, smatraju da ona nije nužno morala imati pozitivan učinak da bi opstala – da je mogla preživjeti kao mem, odnosno sustav ideja i ponašanja koji ima sposobnost širenja i reprodukcije kroz kulturu.

Drugi, među kojima brojni evolucijski psiholozi, vjeruju da je mogla imati korisne funkcije u razvoju društva, pa u tom kontekstu posljednjih godina razvijaju dvije glavne porodice teorija.

Prema jednoj, religija je mogla osiguravati više razine poštenja, velikodušnosti i povjerenja među pripadnicima istih vjerskih skupina, što je postalo osobito važno prije 10-ak tisuća godina s formiranjem većih društvenih zajednica kao što su gradovi i države u kojima se ljudi nisu mogli tako dobro poznavati kao u malenim plemenskim zajednicama.

Prema drugoj, koja u posljednje vrijeme dobiva sve više na težini, najvažnija funkcija religija bila je uspostavljanje religioznog reproduktivnog morala. Naime, sve više novih studija pokazuje da moralna načela religija imaju najsnažnije djelovanje upravo u području reproduktivne religioznosti, odnosno da im najvažnija svrha nije osiguravanje suradnje među ljudima, već da ih ljudi primarno koriste kako bi svoje društvene svjetove učinili pogodnijima za njihove specifične pristupe seksu, braku i reprodukciji.

Jedna studija, objavljena u časopisu Evolution and Human Behavior, provedena na uzorku od gotovo 300.000 ljudi u 90 zemalja istražila je snagu s kojom individualne razlike u kooperativnoj i reproduktivnoj moralnosti omogućuju predviđanja razina religioznosti ljudi.

Rezultati su pokazali da kooperativni moral (ne krasti, ne varati, ne lagati i sl.) uglavnom nije bio značajan ni konzistentan čimbenik na temelju kojeg se mogla predviđati povećana religioznost. S druge strane, reproduktivni moral (biti vjeran partneru, ne mijenjati mnogo partnera, čuvati se prije braka i sl.) bio je značajan prediktor povećane religioznosti u svim krajevima svijeta, a osobito u bogatim zemljama.

"Ovi rezultati protivni su ideji da postoji temeljna povezanost religioznosti s kooperativnim moralom; umjesto toga, osobito u razvijenim zemljama, odnos pojedinaca s religioznim grupacijama bliskije je usklađen s reproduktivnim strategijama", zaključili su autori.

U sličnom smjeru – odsutnosti utjecaja religije na kooperativni moral – idu i rezultati jedne studije provedene na 1170 djece raznih religija u dobi između 5 i 12 godina u šest zemalja, koja je pokazala da su djeca religioznih roditelja manje altruistična te više sklona osuđivanju i kažnjavanju od djece koja nisu odgajana religiozno.

Koju god teoriju prihvatili ili ne prihvatili, nalazi istraživanja svakako su zanimljivi, a za mnoge i neočekivani.

Više religioznosti – više djece

Evolucijski psiholog Igor Mikloušić s Instituta Ivo Pilar kaže da je, ako gledamo na religiju kao na skupinu ideja koja je nastala kulturnom evolucijom i oblikuje naše ponašanje, za očekivati da će sadržavati ideje koje joj omogućavaju da se širi i da opstaje iz generacije u generaciju.

"Dakle, možemo očekivati da će sadržavati moralne norme koje usmjeravanju naša ponašanja vezana uz preživljavanje, ali i reprodukciju. Tome u prilog idu podaci niza istraživanja koja pokazuju da religiozni ljudi, kroz različite kulture, pa čak i kod nas u zapadnim zemljama kao što je Švicarska, neovisno o denominaciji, imaju više djece. Neke studije pretpostavljaju da ne samo da religijske norme promiču odlučivanje za brojnije potomstvo, nego da i okruženje religijske zajednice smanjuje trošak odgoja djece kroz sudjelovanje zajednice", objasnio je Mikloušić pa dodao:

"No, stvari su rijetko toliko jednostavne. Nije poželjno samo da se što više razmnožavamo, već je bitno i s kime i kako, jer promiskuitetni odnosi mogu narušiti suradničke veze u obiteljima, dok stabilne bračne veze olakšavaju podizanje potomaka i stvaranje kapitala. Stoga, norme koje potiču sustav unutar kojeg svaka osoba nalazi svog partnera, koji je odan i vjeran, postaje adaptivan. U tom svjetlu, religioznost postaje tek jedna od strategija razmnožavanja. U velikim interkulturalnim studijama pokazalo se kako religiozni pojedinci gotovo univerzalno imaju averziju prema promiskuitetnom ponašanju i usputnom seksu, a države s više vjerskog utjecaja više reguliraju seksualnost. Religiozni pojedinci isto tako, u prosjeku, imaju puno čvršće stavove po pitanju homoseksualnosti, istospolnih brakova, pornografije, pobačaja i rodnih uloga od ostalih, nego stavove vezane uz politički sustav ili ekonomska pitanja ili korupciju. To smo mogli doživjeti i sami na svojoj koži kod referenduma o pravnoj definiciji braka, koji je jedini od niza inicijativa u zadnje vrijeme polučio toliki odaziv", kaže Mikloušić.

Čini se da u prilog ideji da religija utječe na reproduktivni moral, a slabo na kooperativni, govori i jedno istraživanje koje su proveli naši znanstvenici sa Sveučilišta u Rijeci. Ono je pokazalo kako i ličnost i religioznost predviđaju koliko će neke osobe biti sklone usputnim seksualnim odnosima.

"U jednom nedavnom pilot-istraživanju željeli smo istražiti koliko je religioznost povezana s načinom na koji percipiramo različite moralne prijestupe. Pokazalo se da za nemoralan čin vezan uz suradnju - primjerice, kada osoba prevari poslovne partnere, religioznost nije predviđala koliko će osobe osuđivati taj čin. Dapače, religioznije osobe bile su spremnije oprostiti takve prijestupe. S druge strane, nemoralne postupke vezane uz seks, primjerice, kada osoba prevari i napusti svog partnera, religioznije osobe smatrale su manje moralno dopustivima ali i manje oprostivima", rekao je Mikloušić.

Svećenici i njihovi psihički i seksualni problemi

Jedno od pitanja koja se nameću u ovom kontekstu svakako je pitanje mentalnog i seksualnog zdravlja ljudi koji se odlučuju postati svećenicima, kao i onih koji nastoje ustrajati u zavjetu celibata, izloženi usamljenosti koju nosi odsutnost romantičnih, bliskih odnosa. Neki stručnjaci smatraju da je udio onih koji to mogu bez štetnih posljedica vrlo malen. Također, mnogi smatraju da među svećenstvom postoji nezanemariv udio onih koji imaju homoseksualne sklonosti pa im Crkva i apstinencija pružaju mogućnost da ih skrivaju.

Na tu temu posljednjih godina napravljena su brojna istraživanja među katoličkim svećenicima.

Neka od njih pokazala su da su problemi svećenstva ozbiljni, a sustavno zanemarivani. To ne bi trebalo biti iznenađenje za sustav mišljenja u kojem rješenje za sve, a osobito seksualne i duševne bolesti, treba tražiti isključivo kroz religiju.

Jedno istraživanje provedeno 2005. u SAD-u pokazalo je da svećenici imaju čak sedam puta više problema s depresijom od prosječne odrasle populacije, među ostalim, zbog nezadovoljstva vlastitim pozivom.

Rezultati jedne druge studije, provedene na 161 svećeniku, objavljene 2014.  pokazali su da je oko 40% svećenika došlo iz obitelji s poviješću zloporabe ili ovisnosti o alkoholu i drogama te da je oko 14% imalo obiteljske povijesti mentalnih bolesti. Oko 11% imalo je osobnu povijest ovisnosti ili zloporabe, a 4% povijest jedne ili više mentalnih bolesti. Gotovo pola svećenika (48%) imalo je homoseksualna iskustva tijekom djetinjstva i adolescencije, dok je oko 86% imalo je neka seksualna iskustva tijekom djetinjstva ili tijekom adolescencije. (tabela dolje)

Seksualnost se u kršćanstvu prikazuje kao nešto sramotno

Psihologinja Tanja Jurin s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže da korijene nekih od navedenih problema, među ostalim, treba tražiti u činjenici da se seksualnost u kršćanskoj kulturi prikazuje kao nešto sramotno, čak i masturbacija, a kamoli homoseksualnost.

"Na takvo razmišljanje lako se nakalemljuje osjećaj krivnje i grijeha. Istraživanja pokazuju da gotovo četvrtina ljudi osjeća krivnju, sram i negativne osjećaje nakon masturbacije. Žene još značajno više nego muškarci jer se njima nameću stereotipi kao o čednim, nježnim, pristojnim i sl.", kaže psihologinja.

"Umjesto promoviranja prihvaćanja vlastite seksualnosti, ona se stigmatizira, o njoj se moralizira te ju se kao negativnu uporno želi zauzdati, odnosno kontrolirati. U kreiranju takvog odnosa prema ljudskoj seksualnosti najveću ulogu ima Crkva. Izostanak ili loše provođenje seksualnog odgoja u školama, nevoljkost roditelja da pravovremeno i točno informiraju djecu o seksualnosti, ne samo rizicima, dodatno otežava usvajanje pozitivnijeg stava prema seksualnosti i doprinosi razvoju krivnje ako se sve ne odvija onako kako društvene norme propisuju", kaže Jurin.

"Nažalost, mi pojedincima ne dajemo potporu, odnosno osjećaj da i ako imaju teškoća sa seksualnošću, bilo da je riječ o internaliziranoj stigmi ili stvarnom seksualnom problemu ili poremećaju, smiju potražiti pomoć i da će ju i dobiti. Primjerice, da će nam netko pomoći ako priznamo da imamo pedofilske sklonosti. Nije neočekivano da će ljudi koji imaju određenih problema sa svojom seksualnošću i žele to potisnuti potražiti utočište organizacije koja naoko nudi određene mehanizme za reguliranje ili rješavanje tih problema. No ona uglavnom ne može dati dugoročna rješenja", kaže Jurin.

Kontrola seksualnosti i kontrola društva

Povijest Katoličke crkve ne može se odvojiti od povijesti njezina sudjelovanja u strukturama moći. Crkva je kroz stoljeća svojeg postojanja često imala podjednaku, a nerijetko i veću moć od svjetovnih vlasti. Jedan od mehanizama te moći svakako je i moć kontrole nad svakodnevnim životima ljudi, među ostalim kroz nametanje osjećaja moralne nedostatnosti, odnosno grješnosti te kroz institut iskupljenja od njih.

Filozof Pavel Gregorić, iz Instituta za filozofiju u Zagrebu, kaže da se kršćanstvo bar od sv. Augustina nadalje, prema seksualnosti odnosilo iznimno restriktivno, reducirajući seks na reprodukciju.

“Prema Katekizmu Katoličke crkve, 'spolni užitak moralno je neuredan kad se traži radi samoga sebe, izdvojeno od svrhovitosti rađanja' (KKC 2351). Dakle, čak i u braku, seks radi užitka moralno je zazoran“, kaže Gregorić.

Gregorić: Što je restrikcija jača, potrebna je čvršća vjera

"E sad, seksualni užitak jedan je od najintenzivnijih koje čovjek poznaje, kao što je i seksualni poriv jedan od najsnažnijih poriva koje čovjek ima. Da biste se oduprli tom porivu i da biste seks odvojili od užitka, morate imati vrlo snažne psihološke mehanizme i vrlo složenu logistiku za razvijanje i održavanje tih psiholoških mehanizama. Psihološke mehanizme daje vam vjera, a logistiku crkva. To čini povratnu spregu između restriktivne seksualnosti i vjere: što je restrikcija jača, potrebna je čvršća vjera; i što je vjera čvršća, to će restrikcija biti jača.

Psihološki mehanizmi na koje ovdje mislim uključuju vjerovanja da Bog ima uvid u vaše misli, da je seksualni poriv grješan ako nije usmjeren na reprodukciju s bračnim drugom, da će vas Bog kazniti za grješne misli itd. Logistika uključuje sve one narative, učenja i obrede koji usađuju i podržavaju spomenuta vjerovanja. Ukratko, sa psihološkim mehanizmima koji vam trebaju za restrikciju seksualnosti, vi kupujete cijeli paket koji vam daje crkva. Zato će crkva ustrajavati u restriktivnom shvaćanju seksualnosti – jer je to vrlo efikasan način da osigura svoj utjecaj u društvu", objašnjava Gregorić.

Posljedice neuspjeha u kontroli seksa

Neke studije provedene u zapadnim zemljama potvrdile su da su vrlo religiozni mladi, odgajani u vrlo religioznim obiteljima, u društvu vrlo religioznih prijatelja, uistinu nešto manje skloni rizičnom seksualnom ponašanju, da rjeđe mijenjaju partnere te da u nešto manjem postotku stupaju u seksualne odnose prije braka. Također je potvrđeno da vrlo religiozni mladi osjećaju nešto više razine krivnje i srama kada prekrše religiozne kodekse seksualnog ponašanja.

Međutim, posljednjih godina i desetljeća postaje sve očitije da ono što funkcionira kod izrazito religiozne manjine ne uspijeva kod manje religiozne većine, te da inzistiranje Katoličke crkve na standardima reproduktivne etike, neprimjerenim suvremenom društvu, uzrokuje mnogo više štete nego koristi.

Jedan posebno drastičan primjer su katastrofalne posljedice odbijanja Crkve da na II. vatikanskom koncilu prihvati upotrebu bilo kakvih drugih oblika kontracepcije osim prirodnih – usklađivanja seksualnih odnosa s ciklusima ovulacije kod žena. To je rezultiralo milijunima infekcija HIV-om i drugim opasnim spolno prenosivim bolestima i smrtima u svijetu, osobito u afričkim zemljama.

Još jedan porazan primjer jest nastojanje religioznih konzervativaca u SAD-u da djecu zaštite od spolnih bolesti i neželjenih trudnoća kroz programe vjerske edukacije i istovremeno ignoriranje suvremene seksualne edukacije.

Sociolog Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju na Filozofskom fakultetu, kaže da je problem s religijski inspiriranom moralnom regulacijom seksualnosti mladih osobito prisutan u SAD-u.

"Riječ je o dvama fenomenima – seksualnoj edukaciji koja se temelji na odgađanju seksualne aktivnosti do braka (abstinence-only sexed) te pokretu djevičanskog zavjeta (virginity pledgers)", kaže Štulhofer.

"Dosadašnja istraživanja nedvosmisleno ukazuju na jalovost apstinencijskih programa, koji ne uspijevaju ostvariti zadani cilj, ali i na činjenicu da ugrožavaju pravo mladih ljudi na informacije važne za očuvanje zdravlja. Usprkos tome, kao i činjenici da većina američkih roditelja ne podržava takve programe, Trumpova vlada nastavlja ih podupirati. Apstinencijski programi blisko su povezani s kršćanskim pokretom predbračne čistoće, koji je nastao početkom 1990-tih. Pokret okuplja tinejdžere koji su se u javnim ceremonijama zavjetovali na odgađanje seksualne aktivnost do ulaska u brak. Prema istraživanju objavljenom 2009. u jednom od vodećih pedijatrijskih časopisa, među mladima koji su se bili zavjetovali na predbračnu čistoću raširenost spolno prenosivih infekcija, oralnog i analnog seksa bila je jednaka kao i u njihovih vršnjaka koji nisu imali veze s pokretom. Besmislenost cijele ideje najbolje odražava podatak da je više od 80% mladih koji su se zavjetovali na predbračnu čistoću pet godina kasnije tvrdilo kako to nikada nisu učinili", tumači naš sociolog.