KOGA sve Hrvati prate i koliko često unajmljuju privatne detektive? Privatni detektivi u Hrvatskoj, kojih je trenutno 35, imaju pune ruke posla. I protivno najvećem stereotipu o njihovom radu, da po cijele dane prate nevjerne supružnike, njihova je klijentela vrlo raznolika.

Od firmi koje špijuniraju svoje zaposlenike, sudaca, odvjetnika koji trebaju informacije za obranu stranaka, privatnih osoba i novinara, do stranih agencija koje svoja istraživanja moraju nastaviti u Hrvatskoj, njihova je klijentela vrlo raznolika, a djelokrug širok. Angažirati su ih znali čak i studenti za istraživanje profesora zlostavljača ili sličnih problema.

Galerija

U posljednje vrijeme imaju mnogo posla i s otiscima prstiju stranaca čije vlade nemaju njihove otiske u svojim bazama, a nakon promjene zakona o strancima u Hrvatskoj ih trebaju predočiti u sklopu potvrde o nekažnjavanju. Policija je stoga mnoge takve slučajeve počela preusmjeravati upravo detektivskim agencijama.

"Nije nas dovoljno, posla ima za sve nas i previše", objašnjava nam Adela Krivanek Magrel, privatna istražiteljica iz detektivske agencije i digitalnog forenzičkog laboratorija Kadirah.

Iako je njezin posao tajan i klijenti često ne žele da itko dozna da su ih unajmili, Adela nam je dopustila da je pratimo na terenu, pod uvjetom da ne objavljujemo podatke o njenim klijentima. Jedna od klijentica također nam je dala dopuštenje da čujemo i prenesemo njezin problem, no pod uvjetom da joj sakrijemo identitet i ne navodimo imena kompanija u pitanju.

Slučaj fotografije na pornografskoj stranici

Kada smo je posjetili, Adela je radila na dva slučaja, a toga je dana primila i treći. U njezin je ured došla mlada žena čije su se fotografije našle na stranici s pornografskim sadržajem. Njihov je razgovor tekao ovako:

"Trenutno tražim novi posao i išla sam na Googleu tražiti svoje ime, da vidim na što bi moji budući poslodavci mogli naletjeti ako me budu pretraživali. Naišla sam na jednu svoju sliku, a kada sam kliknula na nju, odvelo me na stranicu s pornografskim sadržajem. Ja uopće ne znam tko je tu fotografiju tamo stavio, ja je nisam stavila, i htjela bih da se nađu ti ljudi i da se to makne", objasnila je klijentica.

"A recite, vi ste tražili svoje ime i prezime ili ste još nešto upisali?" upitala je istražiteljica.

"Upisala sam samo svoje ime i prezime", odgovora žena.

"A nalazi li se ta fotografija možda u vašem mobitelu?" pita dalje Adela.

"Ne. Evo možete pogledati sve moje fotografije, ja to nisam fotografirala. Mislim da je to fotografirao moj bivši poslodavac, ali ja više ne radim za njih i oni su sve moje fotografije maknuli s interneta", objašnjava klijentica.

"I to ste provjerili na njihovim stranicama?" pita Adela.

"Pa na njihovim stranicama fotografije nema", odgovara klijentica.

"Dobro, dat ćete mi podatke o vašem poslodavcu koji je imao te fotografije i probat ćemo vidjeti što Google uopće izbacuje na vaše ime", odgovara Adela i odmah se baca na posao da preliminarno vidi o čemu se radi kako bi klijentici mogla izraditi ponudu i okvirni cjenik.

"Pretragom smo našli da link vodi na jedan server u Brazilu, pa ćemo pokušati kontaktirati tu firmu, mislim da oni za to uopće ne znaju budući da je to server isključivo za mail stomatološke firme i s tog servera vodi na drugi server na područje Kine. Mi ćemo kontaktirati firmu iz Brazila i vašu staru firmu jer je ta firma ostala u njihovoj bazi fotografija iz koje su je hakeri povukli i zloupotrebljavaju je", objasnila je Adela te se pozdravila s klijenticom koja će uskoro primiti ponudu za kompletnu uslugu.

Slučaj zlostavljača iz Kanade

Firmi Kadirah se javio i jedan kanadski odvjetnički ured. Naime, oni su podigli optužnicu protiv jednog Kanađanina zbog zlostavljanja maloljetnica, a on se trenutno nalazi u Hrvatskoj.

Adela objašnjava da sud želi biti siguran je li optužni prijedlog dostavljen optuženom, a brže će doći do rezultata pomoću detektivske firme nego službenim putem preko policije. Ona, kako kaže, taj slučaj može riješiti u nekoliko dana, dok bi odgovori službenim putem bili dostavljeni u roku od tri do šest mjeseci.

"Idemo provjeriti na kojoj je adresi. Našli smo također da ima i svoju tvrtku, pa ćemo provjeriti i što je na adresi tvrtke. Taj je čovjek inače tri puta mijenjao ime pa mu nije bilo lako ući u trag", priča Adela i na putu do adrese na kojoj su ga locirali objašnjava da se međunarodna suradnja inače proteže i s jedne i s druge strane granice.

"Imamo agencije iz Njemačke s kojima surađujemo, agencije iz Austrije, u kontaktu smo s talijanskim Federpolom, njihovom agencijom privatnih detektiva koja je razvila i aplikaciju koja služi kao ispomoć detektivima na terenu. Kada se fotografiraju tragovi s te aplikacije ona bilježi sve podatke i generira kompletno izvješće u PDF-u tako da je to izvješće validan dokaz i na sudu", priča Adela.

Dodaje da je u Italiji tržište privatnih detektiva jako veliko, baš kao i u ostalim europskim zemljama, za razliku od Hrvatske, u kojoj je detektiva malo. Tome pridonosi i Zakon o privatnim detektivima koji regulira njihov rad, a koji je zastario i u mnogočemu ih ograničava.

"Zadnja izmjena zakona bila je 2009. i do danas nije usklađen sa Zakonom o kaznenom postupku i drugim nizom zakona", objašnjava naša sugovornica te dodaje da zakon jako zakazuje u području digitalnog te da je potpuno zastario u odnosu na modernu tehnologiju unutar koje se danas odvija većina njihovog posla.

Praćenje s dva auta i biciklom

Dok smo se vozili u autu, pitali smo Adelu trebaju li detektivi često pratiti svoje mete i kako izgleda praćenje. "Danas se više koristi metoda otvorenih podataka, tako da nema toliko klasičnog praćenja da se vozimo za nekim, bar naša agencija nema, što ne znači da takvih predmeta nema. Austrija i Italija imaju zakonsku mogućnost korištenja GPS-a koji se postavlja na autu, no u Hrvatskoj se on zakonski ne smije koristiti, a to bi nam puno olakšalo. Nama još uvijek stoji u zakonu da tragove smijemo uzimati analogno, znači samo fotografirati, a čak je video problematičan", kaže.

Ipak, imala je nekih slučajeva u kojem su ona i kolege morali pratiti određenu osobu. "Kada pratite nekog, obično se ide od mjesta gdje on radi ili živi. Prethodnom analizom se utvrđuje kakvu vrstu prijevoza koristi. Imali smo slučaj gdje smo pratili čovjeka koji je imao motor i auto te nismo znali što će koristiti. Često se dogodi da oni predosjete da ih netko prati, pa često do neke lokacije idu autom, pa nastave, recimo, biciklom. Tako da idemo, obavezno s dva auta, a nekad i s još jednom osobom na biciklu."

Ne prate supružnike

Adelu smo pitali moraju li na taj način pratiti i supružnike koji se idu nalaziti sa svojim ljubavnicima. Njihova agencija, objašnjava, takve slučajeve uglavnom ne uzima.

"Ako je netko u braku, ne znači da je njegov supružnik njegova imovina. On ima pravo na privatnost i tu jako pazimo ima li supružnik nekakav pravni interes. A može ga ostvariti samo ako nečiji partner drugog partnera ugrožava, ekonomski ili na neki drugi način", kaže.

Ispričala nam je jedan slučaj u kojem su pratili supruga žene koja je primijetila da im nedostaje novac. "Primijetila je da se njezin suprug nakon radnog vremena ne vraća kući. Naša je istraga pokazala da je on izgubio radno mjesto te su ga u firmi degradirali s menadžerske pozicije na poziciju portira. On je nakon posla, da bi se psihički oporavio, odlazio u vrt stare kuće svojih roditelja i tamo se brinuo o vrtu. Ženi je, naravno, laknulo kada je shvatila da se njezin suprug ne bavi ljubavnicama", ispričala je Adela.

Drugačije je, kaže, u Americi, gdje je praćenje supružnika vrlo popularno, a detektivi se često bave takvim slučajevima. Stvar je u njihovom zakonu koji prevarenom supružniku kod rastave daje pravo na odštetu, dok u hrvatskom zakonodavstvu to ne postoji, zbog čega je nevjera privatna, a ne zakonska stvar.

Čekala u autu 12 sati, bez odlaska na WC

Konačno smo stigli na lokaciju stambene zgrade u kojoj bi mogao živjeti njihov sumnjivac iz Kanade. Adela je rekla da će možda morati pričati sa susjedima kako bi utvrdila živi li taj čovjek zaista na toj lokaciji. No kad smo došli do zgrade, na portafonu je stajalo prezime kojim se on koristi.

"Sada kada znamo da je njegovo prezime na portafonu, moramo čekati da vidimo hoće li izaći iz zgrade", rekla je Adela. Mi ovoga puta nismo čekali s njom, ali rekla nam je da je on, zajedno sa suprugom, izašao iz zgrade tek sljedećeg dana u 20 sati.

No prije nego što smo shvatili da njezina meta neće tako skoro izaći, pokazala nam je kako obično čeka da se ljudi koje prati pojave. S njom smo sjeli na stražnje sjedište SUV-a, gdje su zatamnjena stakla, te nam je ispričala kako obično lokaciju promatra tako, a s njom nekad zna sjediti i kolegica. Najdulje je čekajući u autu u komadu provela 12 sati, a zanimalo nas je što je napravila kad je trebala na WC.

"Organizam se valjda sam programira da kad nemate mogućnosti ići na toalet onda i ne trebate", kaže kroz smijeh. A pitali smo ju je li joj lakše na tom poslu jer je žena.

"Pa baš smo nedavno u jednoj grupi u kojoj je više detektiva iz raznih zemalja primijetili da je sve više žena u poslu. Na to je jedan od njih u šali komentirao: 'Pa da, tko bi posumnjao na to da ga neka baba prati?' To je istina, malo tko će posumnjati na ženu, tako da su u tom slučaju ljudi manje sumnjičavi", rekla je.

Kako postati privatni detektiv?

Ako vam je čitajući ovaj tekst palo na pamet da popunite prazninu na hrvatskom detektivskom tržištu i sami postanete privatni detektivi, prvi preduvjet koji prema hrvatskom zakonu morate ispuniti je prvostupnička diploma bilo kojeg usmjerenja. Zatim morate položiti ispit pred inspektoratom Ministarstva unutarnjih poslova i komisijom. Nakon toga se možete zaposliti u jednoj od detektivskih agencija ili otvoriti svoju agenciju.

"Ja sam magistrirala kriminalistiku u Sarajevu. To je fakultet otvorenog tipa podržan od strane američke ambasade i djelom od FBI-a. To mi je velika prednost jer je program bio zaista dobar", objašnjava.

Dodaje i kako im je postotak riješenosti slučajeva prilično visok te da u rješavaju 85 do 90 posto slučajeva. "Najčešće nisu riješeni oni predmeti u kojima slučaj ide preko granice, a ljudi nemaju dovoljno sredstava da unajme agenciju u drugoj državi, ili ako ljudi sami odustanu od slučajeva", kaže.  

Cijene prihvatljive?

Adela priča da je prije jedan sat rada privatnog detektiva iznosio 200 kuna što je, kako kaže, bilo suludo malo.

"To su cijene koje datiraju još iz 90-tih. Sada je uvriježena cijena oko 75 eura za sat rada na terenu, da to bude isplativo, dok je za uredski dio između 35 do 50 eura, ovisno o čemu se radi. U Sloveniji je, primjerice, uvriježena satnica od 90 do 110 eura, a u Austriji od 110 do 130 eura. No teško je reći da je to jedinstvena cijena, uvijek se procjenjuje rizik, tu je količina ljudi na terenu, količina opreme…", objašnjava.

Pitali smo je i koji su joj najteži slučajevi i treba li nekad kopati po smeću ili na drugi način uprljati ruke. "Takvi slučajevi mi uopće ne predstavljaju problem. Najteži su slučajevi oni u koje su uključena djeca jer znaju biti zaista psihički teški i emotivni", kaže.

Treći slučaj - prijetnja

Nakon što smo utvrdili adresu Kanađanina otišli smo do firme koju je prijavio i otkrili da se na toj adresi ne nalazi ništa te smo se zaputili u izvidnicu vezanu za treći slučaj tog dana. Radilo se o slučaju prijetnje u kojem je nepoznati muškarac došao ispod prozora jedne firme, počeo zazivati jednog zaposlenika kojeg toga dana nije bilo te mu je uputio prijetnje koje su ozbiljno shvaćene.

S Adelom smo otišli do te firme, a ona je pregledala teren i ubrzo je vidjela da na okolnim firmama postoje nadzorne kamere. Zatražila je izuzeće snimki i preko njih je zatim žrtva uspjela identificirati počinitelja.

Forenzički laboratorij

Najveći dio posla privatnih detektiva danas se obavlja u digitalnom forenzičkom laboratoriju. "Imamo jako puno digitalnih dokaza, počevši od nekakvih mailova, poziva, poruka... Čitav niz dokaza je u digitalnom obliku. Isto tako, ljudi koriste društvene mreže i postavljaju svašta", kaže i dodaje da nekad moraju kreirati lažne profile kako bi špijunirali ljude.

U laboratoriju radi  tim informatičara koji rješavaju slučajeve, a Adela je i sama morala proći kroz nekoliko tečajeva. Često koriste poseban računalni program, za koji su i zastupnici u Hrvatskoj, a koji služi za izvlačenje svih podataka, uključujući i one koji su obrisani. "To nam jako pomaže jer ljudi nekad nešto obrišu greškom, ili u svađi ili strahu, a ti im podaci nekad trebaju na sudu", objašnjava Adela.

U laboratoriju nam je pokazala i kako uzima otiske prstiju, ali i kako ih traži na dokaznim materijalima. Ispričala nam je i o jednom slučaju koji je imala nedavno, a u sklopu kojeg je tražila otiske na jednom prijetećem pismu.

"Dobili smo jedan zahtjev klijenta koji želi riješiti problem u obitelji. Naime, primio je prijeteće pismo i mislim da ga je poslao netko unutar obitelji, fingirajući da se radi o nekom izvana. Oni su se dogovorili da će svi ukućani dati nesporne otiske da se utvrdi tko je poslao pismo. Klijenti obično ne žele prijaviti takve stvari i raditi skandal, nego žele riješiti to između sebe. Tako dobiveni dokazi ne mogu poslužiti na sudu. Kada imamo takav predmet, idemo metodom eliminacije takozvanim nespornim otiscima, a osoba koja ustvari odbija dati otiske ili se nećka već je sumnjiva, pa nam je to jedan od pokazatelja", priča naša sugovornica.

Svi slučajevi riješeni

Adela je na kraju objasnila kako je riješila slučajeve na kojima je radila. Najlakše je bilo riješiti slučaj žene s početka priče, koja je u njezin ured došla zbog svojih fotografija na pornografskoj stranici.

"Zamolili smo njezinog bivšeg poslodavca da ukloni fotografije iz svoje baze. Kada su oni uklonili tu fotografiju, firma iz Brazila čiji je server zlouporabljen napravila je provjeru svog servera, očistili ga i maknuli taj sporni link, i tako smo spriječili korištenje fotografije toj ekipi hakera. Oni nisu uzeli fotografiju i kopirali je, nego su je koristili kao bazu i kao rutu do stranice s eksplicitnim sadržajem", objašnjava Adela.

"U slučaju Kanađanina protiv kojeg je podignuta optužnica zbog napastovanja vidjeli smo da on jest na adresi na kojoj je prijavljen, no na adresi na kojoj je prijavljena firma nema ničega, već je samo fiktivno sjedište firme. Utvrdili smo da čovjek živi na toj adresi jer je navečer izašao iz tog stana, a vidjeli smo ga i sljedeće jutro kada je odande išao na posao. Sve prikupljene informacije ćemo dalje slati u Kanadu radi podizanja optužnog prijedloga.

Riješili smo i predmet prijetnji tako da smo s videonadzora okolnih zgrada uspjeli dobiti podatak o registraciji vozila čovjeka koji je uputio prijetnje. Stranka je odlučila da ga ipak ne želi procesuirati, već će najprije kontaktirati tog čovjeka i pokušati mirnim putem izgladiti nesporazum", rekla je i tako uspješno zaključila tri slučaja.