PROVELI smo dan na najopasnijem terenu u Hrvatskoj - s pirotehničarima smo obišli minski sumnjivo područje u Ličko-senjskoj županiji. Tamo je situacija nakon rata bila najteža, teren je brdovit i šumovit te prilično nepristupačan, a pod minski sumnjivim područjem bilo je čak 50 posto teritorija.

Tijekom rata je u Hrvatskoj bio postavljen nevjerojatan broj od oko 1.5 milijuna nagaznih mina, a procjenjivalo se da je minama zagađena površina od oko 1200 kilometara kvadratnih. Nakon kraja Domovinskog rata Hrvatska je bila jedna od minama najzagađenijih zemalja u svijetu.

Pirotehničari MUP-a na posao su prionuli odmah po završetku rata, a 1998. godine ustrojen je Hrvatski centar za razminiranje. Od 1996. godine pa do danas ukupno je stradalo 134 pirotehničara, od kojih je 40 izgubilo živote. Posljednja tragedija dogodila se ove godine u veljači upravo na području Ličko-senjske županije, nedaleko od Korenice, kada su od eksplozije mine preminuli 35-godišnja pirotehničarka i 44-godišnji pirotehničar.

Situacija je bila mnogo gora za civilno stanovništvo, među kojim je od ’96. do danas zabilježeno čak 476 stradalnika, od kojih je 167 izgubilo živote u minskim poljima.

Hitna pomoć, upozorenja, crvene trake…

Stoga nas nije čudilo da je cijeli naš izlet u najopasniji kraj Hrvatske bio strogo kontroliran te pod najvećim mjerama opreza. Teren koji smo posjetili trenutno se razminira za potrebe Hrvatskih šuma. Prema tamo smo se vozili u terencu MUP-a s našim vodičem, pirotehničkim nadzornikom koordinatorom nadzora poslova razminiranja Tomislavom Roviščanecom.

S ceste smo skrenuli na šumski put te je uslijedila 15-minutna vožnja kroz gustu ličku šumu prema prvoj kontrolnoj točki. U dubokoj šumi s jedne strane ceste stajalo je desetak pirotehničara i mahalo nam. Pitali smo Roviščaneca kako to da stoje umjesto da rade. Jesu li nas očekivali?

"Da, javili smo im da ćemo upravo prolaziti cestom s vama u autu. Oni su morali obustaviti radove dok mi ne prođemo cestom kako bi sigurnosne udaljenosti prilikom obavljanja posla bile zadovoljene. Oni će nastaviti s radom dok mi prođemo i stignemo na sigurnu udaljenost", objašnjava Roviščanec.

Na putu prema prvoj kontrolnoj točki susreli smo se s dva tima hitne pomoći, s jednim na cesti prije nego što smo zašli u šumu, a drugim na samoj točki. Iako su znakovi zabrana, kao i crvene vrpce, obilježili cijeli naš put, znali smo da smo stigli na odredište kada su nam radnici na razminiranju prepriječili put.

Radno vrijeme pet sati

Zbog toga što se radi o poslu koji zahtijeva besprijekornu koncentraciju, a i jer je fizički zahtjevan, radno vrijeme pirotehničara zakonski je ograničeno na peti sati. "To je fizički težak posao koji osim stajanja na nogama uključuje uklanjanje vegetacije, motornom pilom ili mačetom, a u slučaju puno detekcija često se morate saginjati i psihički je naporno", objašnjava Roviščanec.

Kako im počinje radno vrijeme? Na kontrolnim točkama postavlja se mala baza, par stolica i stolić, po kojem se onda rasprostru silnu dokumenti – raznorazne tablice, zapisnici i mape. Sve se u njima pažljivo vodi i zapisuje, od radnika, vođe tima, do tehnika koje su se na području koristile. Voditelj radilišta tada upoznaje ostatak tima s planovima za taj dan. Voditelj označava početnu liniju crvenom trakom, odnosno razgraničava područje koje je već razminirano od onog koje je sumnjivo te kreću u radove.

Metode detekcije

"Imamo više metoda detekcije mina, odnosno razminiranja. Osnovna metoda je ručna detekcija metaldetektorom i pipalicom, nakon toga slijede strojevi za pripremu površine i ručna detekcija mina metaldetektorom te razminiranje pomoću pasa za detekciju mina", objašnjava Tomislav.

Radna oprema pirotehničara sastoji se od zaštitnog prsluka sa zaštitom za prepone, zaštitne kacige i zaštitnog vizira. Roviščanec nam objašnjava da je oprema teška, no da je najveći problem u tome što je vrlo kruta pa se u njoj teško kretati. "Možda je to i bolje jer ste zbog toga malo sporiji", šali se.

Svi pirotehničari moraju raditi na udaljenosti od najmanje 25 metara, a ako se nalaze u polju u kojem ima protupješačkih rasprskavajućih mina, onda i 50 metara. Kada metaldetektor počne pištati, pirotehničar se saginje prema problematičnom području i tada lagano pipalicom, pod kutom od 45 stupnjeva ispituje o kakvom bi se predmetu moglo raditi. "Pošto poznajemo određene vrste mina, pipanjem površine možemo unaprijed otprilike znati o čemu se radi", objašnjava.

"Sredstva isključivo za ubijanje ljudi"

Roviščanec priča da postoji nekoliko vrsta minskih incidenata. Incidenti lokalnog stanovništva na područjima koja su bila obilježena kao minski sumnjiva, a korištena su na vlastitu odgovornost. Najviše stradavanja pirotehničara zabilježeno je od 1998. do 2003./2004. Roviščanec priča da se nakon otprilike 2005. godine broj stradavanja drastično smanjio. "Prilika posla je takva da je stradavanje na žalost moguće, jer mine su ipak sredstva osmišljena isključivo za ubijanje ljudi", kaže.

"Srećom, dugo nismo imali stradavanja lokalnog stanovništva jer su se naporima pirotehničara, već nakon 2005. godine, minski sumnjiva područja odmaknula od naselja i lokalnih cesta. Što se tiče nesreća prilikom razminiranja, na to utječe puno faktora.

Najveći je faktor nestabilnost minski-eksplozivnog sredstva. Eksplozivi su kemijski spojevi i imaju mehaničke upaljače. Oni nakon toliko godina, pogotovo u šumskim područjima, mogu biti već djelomično aktivirani od strane divljači, može biti opožareno područje, pa je mina dovedena u nestabilno stanje i dovoljan joj je samo mali poticaj da bi se ona aktivirala. Imamo erozije tla, slijeganje humusa pa mina tone dublje u zemlju, sve to povećava opasnost mina. Dovoljan je samo mali krivi potez da bi se mina aktivirala", kaže Roviščanec.

Uništavanje mina

Sve se mine zbog toga moraju uništavati unutar radilišta na kojemu se izvode poslovi razminiranja, a pojedine vrste mina uništavaju se na mjestu pronalaska, ovisno o stanju mine nakon pronalaska jer ih je opasno otkopavati i prenositi do mjesta za uništavanje. Uništavanje se mora vršiti najkasnije u roku od 96 sati, a obično se vrši sljedeći dan. Pirotehničari sljedećeg dana na radilište dolaze s eksplozivima pomoću kojih zatim uništavaju minu.

"Ovdje govorimo o minama koje nisu sigurne za daljnje rukovanje. S druge strane, neka druga eksplozivna sredstva, poput streljiva, ručnih bombi, trombonskih mina i raketa ručnih bacača, uništavamo tako da se u području radilišta iskopa fugasa, odnosno rupa u koju se slažu ta sredstva te se drugi dan također unište eksplozivima", priča Roviščanec.

Posao s mnogo odricanja

"Ni pirotehničarima ni njihovim obiteljima nije svejedno kada idu na posao. Tu ima mnogo odricanja, no najviše odricanja od obitelji. Poslovi se obavljaju u terenskom režimu rada, obično deset dana na terenu, četiri dana kod kuće. No može se dogoditi da smo deset turnusa na Dinari, pa četiri u Slavoniji, tako da znamo tjedne ili mjesece odjednom provesti na određenoj lokaciji", priča nam.

Roviščaneca smo pitali kako se postaje pirotehničar i je li se kao mali volio igrati petardama, pa je tu ljubav pretvorio u posao. Kaže da ipak nije bilo tako, već je još 1997. godine kao pripadnik specijalne jedinice policije išao na obuku iz protueksplozijske zaštite na policijskoj akademiji.

"Ja sam počeo raditi kao pirotehničar 1998. godine, Pet godina sam radio u sklopu specijalne policije, nakon čega se ukazala prilika za zapošljavanje u Hrvatskom centru za razminiranje. Prošao sam sve stepenice u razminiranju, od pirotehničara, pirotehničkog izvidnika, nadglednika, nadzornika, a sada sam pirotehnički nadzornik koordinator nadzora poslova razminiranja. U tim sam se godinama stalno osposobljavao i obučavao", priča.

Hrvatska čista do 2026.

Trenutno u RH radi oko 450 do 500 pirotehničara. Većina ih je zaposlen u privatnim tvrtkama, dok njih 50-tak radi u sklopu Hrvatskog centra za razminiranje i obavljaju poslove tehničkog izvida i kontrole kvalitete razminiranja, općeg i tehničkog izvida minski sumnjivog područja. Trenutno je u Hrvatskoj za obavljanje poslova razminiranja registrirane 42 tvrtke za obavljanje poslova razminiranja.

Čitava bi Hrvatska trebala biti razminirana do ožujka 2026. godine. A što će tada biti s pirotehničarima? Većina će ih vjerojatno otići u mirovinu, s obzirom na to da nakon osam godina terenskog rada na razminiranju, plus 25 godina ostalog staža ostvaruju to pravo.

"Policajaca će uvijek biti, i vatrogasaca i vojnika, ali pirotehničara koji obavljaju poslove razminiranja će biti dok se ne razminira minski sumnjivi prostor", kaže.

Na pitanje postoji li mogućnost da neki od pirotehničara iz Hrvatske nakon rata u Ukrajini odu tamo raditi, odgovara da postoji i da će interesa sigurno biti, no da to "prvenstveno ovisi o prekidu sukoba, a onda i uvjetima".

Pitali smo ga kako bi se on osjećao da nakon toliko godina rada na razminiranju, po šumama i poljima diljem Hrvatske, odjednom dođe na osmosatno radno vrijeme u uredu.

"S jedne strane ću se osjećati zadovoljno jer je to završilo. No teško bi se bilo priviknuti na neki uobičajeni posao, na novi režim rada s radom u uredu. Mi smo kroz ovaj posao zaista vidjeli mnoge ljepote ove zemlje. No, neću reći nikad", zaključuje Roviščanec.