TADAŠNJI američki potpredsjednik Richard M. Nixon ozbiljno se bojao za vlastiti život.

U svibnju 1958. godine, njegova je kolona vozila napadnuta u Caracasu, glavnom gradu Venezuele. Razjarena gomila, bijesna jer je SAD pružio azil svrgnutom i brutalnom venecuelanskom diktatoru, nasrnula je na automobile uz povike "Smrt Nixonu!".

Masa je vozila napadala šakama, kamenjem i cijevima, a pljuvali su toliko da je Nixonov vozač morao upaliti brisače. "Na trenutak mi je sinulo - mogli bismo biti ubijeni", napisao je Nixon kasnije.

Nakon nekoliko mučnih minuta, kolona je uspjela pobjeći, a potpredsjednik je nastavio posjet. U Washingtonu, međutim, nisu ništa prepuštali slučaju - udarna skupina s nosačem zrakoplova hitno je poslana prema Venezueli u slučaju da Nixonu zatreba spašavanje. Intervencija se pokazala nepotrebnom jer je Nixon već sljedećeg dana sigurno napustio zemlju.

Iako je kriza u Caracasu prije 67 godina okaljala Nixonovu turneju dobre volje, paradoksalno je pozitivno utjecala na odnose SAD-a i Venezuele, piše New York Times. U zemlji koja je započinjala tranziciju u demokraciju, Nixon je za napad okrivio komunističke agitatore i slabost mlade vlade, nazvavši incident "prijeko potrebnim šok-tretmanom koji nas je izvukao iz opasne samozadovoljnosti".

Taj je događaj usmjerio pažnju Washingtona na Venezuelu i tako je započeo savez koji je trajao puna četiri desetljeća, sve do dramatičnih političkih promjena u Caracasu prije otprilike 25 godina. Danas, dok predsjednik Trump gomila vojne snage u regiji i prijeti napadom ako ljevičarski vođa Nicolás Maduro ne preda vlast, nekadašnji saveznici nalaze se na rubu otvorenog sukoba.

Hladnoratovski savez iz nafte i straha

"Postojalo je golemo usklađivanje" između Sjedinjenih Država i Venezuele tijekom 20. stoljeća, objašnjava Brian Fonseca, stručnjak za Venezuelu s Međunarodnog sveučilišta u Floridi. Taj odnos, kaže, bio je ukorijenjen u američkom hladnoratovskom natjecanju sa Sovjetskim Savezom - i golemim venecuelanskim rezervama nafte.

Kako se nova vlada u Caracasu stabilizirala, brzo se pokazala kao idealan američki partner: stabilna, demokratska, bogata naftom i čvrsto antikomunistička, što je postalo posebno važno nakon pobjede revolucije Fidela Castra na Kubi 1959. godine.

Već 1963. godine, nedugo nakon Kubanske raketne krize, predsjednik John F. Kennedy ugostio je venecuelanskog predsjednika Rómula Betancourta, kojeg je prozvao "najboljim američkim prijateljem" u Južnoj Americi.

Washington je uskoro počeo prodavati oružje Caracasu, dok su američke energetske kompanije crpile venecuelansku naftu. Iako je Venezuela nekoliko godina kasnije nacionalizirala svoju naftnu industriju, reakcija SAD-a bila je prigušena. Caracas je američkim tvrtkama isplatio više od milijardu dolara odštete, a Americi je bilo u interesu održavati dobre odnose s ključnom članicom OPEC-a.

Savez je nastavljen i u vrijeme Reagana, koji je Caracas nazivao demokratskom "inspiracijom za hemisferu" dok se borio protiv komunističkih pokreta u regiji. Tu je podršku nagradio prodajom 24 borbena zrakoplova F-16 Venezueli 1981. godine.

Fonseca napominje kako je američka retorika često prešućivala mane venecuelanske demokracije, poput korupcije i kršenja ljudskih prava, zbog strateških interesa. "Amerikanci su bili daleko manje zabrinuti zbog stvari poput korupcije i ljudskih prava, a daleko više zbog političke bliskosti."

Preokret Huga Cháveza

Nakon pada Sovjetskog Saveza, američki interes za Latinsku Ameriku je oslabio, no Venezuela je ostala ključni dobavljač nafte, nadmašivši krajem 1990-ih čak i Saudijsku Arabiju. Ipak, malo tko je u Washingtonu obraćao pažnju na uspon ljevičarskog revolucionara Huga Cháveza, koji je na predsjedničkim izborima pobijedio u prosincu 1998. godine.

Oponašajući Castra, Chávez je iskoristio narodni bijes zbog korupcije i siromaštva te obećao radikalne reforme. SAD je isprva reagirao oprezno, a predsjednik Bill Clinton čak ga je ugostio u Bijeloj kući početkom 1999., gdje je Chávez uvjeravao dužnosnike da želi dobre odnose.

Puč koji je sve promijenio

Događaj koji je zauvijek promijenio odnose bio je pokušaj svrgavanja Cháveza u travnju 2002. godine. Dok je venecuelanski vođa provodio svoju ljevičarsku agendu, savez političara, generala i poslovnih lidera uhitio ga je usred masovnih prosvjeda. Puč je propao nakon samo dva dana jer su još veće mase izašle na ulice tražeći njegov povratak.

Vratio se na vlast s osvetom, obračunavajući se sa suparnicima i pretvarajući zemlju u autoritarnu državu. Svoj bijes okrenuo je prema SAD-u, optužujući administraciju Georgea W. Busha za organizaciju puča. Iako je Washington to negirao, kasnije deklasificirani dokumenti otkrili su da su američki dužnosnici znali za zavjeru unaprijed.

Od tog trenutka, Bush je postao korisna meta za Cháveza. Venecuelanski vođa s užitkom je napadao američkog predsjednika, a najpoznatiji je njegov govor u UN-u 2006. godine, dan nakon Bushovog obraćanja s iste govornice.

"Vrag je jučer došao ovamo, a i danas se osjeća miris sumpora", rekao je Chávez. Sljedeće godine ponovno je nacionalizirao naftnu industriju, a kada su američki divovi Exxon Mobil i ConocoPhillips odbili nove uvjete, Chávez im je zaplijenio imovinu.

Eskalacija pod Trumpom

Nakon Chávezove smrti 2013. godine, njegov nasljednik Nicolás Maduro nastavio je istu politiku, što je dovelo do godina sve veće izolacije i američkih sankcija. Kao odgovor, Venezuela se okrenula glavnim američkim rivalima - Rusiji, Kini i Kubi.

Danas napetosti dosežu vrhunac pod predsjednikom Trumpom, koji tvrdi da je Venezuela postala prijetnja američkoj nacionalnoj sigurnosti zbog svoje uloge u migracijama i krijumčarenju droge, što po njemu opravdava i vojnu intervenciju.

Ranije ove godine, Trump je rasporedio nosač zrakoplova u vode blizu Venezuele, slično kao što je Eisenhower učinio prije gotovo 70 godina radi potencijalnog spašavanja Nixona. Veliko je pitanje hoće li ishod ovoga puta biti jednako miran.