GRENLAND je, barem zasad, siguran. No epizoda u kojoj je američki predsjednik Donald Trump javno prijetio zauzimanjem tog teritorija ostavila je dugotrajnije posljedice za svijet nego što se činilo u prvi mah.

Novi svjetski poredak još nije uspostavljen

Iako je prijetnja povučena, ona je duboko uzdrmala povjerenje američkih saveznika i potaknula preispitivanje temelja međunarodnog poretka koji je desetljećima počivao na američkom vodstvu. Nakon Grenlanda, sve je više država počelo Sjedinjene Države promatrati ne kao jamca stabilnosti, nego kao nepredvidivog aktera čije se odluke više ne mogu uzimati zdravo za gotovo.

U tom je kontekstu kanadski premijer Mark Carney na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu govorio o „pukotini“ u poretku temeljenom na pravilima te pozvao takozvane „srednje sile“ da se udruže i počnu oblikovati novi globalni okvir.

Njegova poruka odjeknula je među saveznicima koji se sve češće pitaju kako zaštititi vlastite interese u svijetu u kojem Washington dovodi u pitanje transatlantski savez i budućnost NATO-a. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski dodatno je zaoštrio ton, poručivši da Europa mora prestati biti „izgubljena“ i početi graditi vlastite vojne kapacitete, neovisno o SAD-u.

Kako analizira Politico, pitanje koje se nameće jest što zapravo mogu i trebaju učiniti države koje ne pripadaju krugu velikih sila poput SAD-a, Kine ili Rusije, ali su dovoljno snažne da ne žele biti puki promatrači globalnih promjena, poput EU-a, Britanije, Kanade, Australije, Turske, južnoameričkih zemalja, afričkih sila itd.

Put za srednje sile

Prema Alioni Hlivco, bivšoj ukrajinskoj političarki i osnivačici St. James’s Foreign Policy Group, Europa se mora suočiti s realnošću. Umjesto stalnog zgražanja nad američkom nepredvidljivošću, europske države trebale bi razviti koherentnu i dugoročnu strategiju strateške autonomije, obrambene, energetske i ekonomske.

Ipak, Hlivco upozorava da erozija zapadnog saveza nije isključiva posljedica Trumpove politike. Desetljećima je europska obrambena potrošnja padala, dok su se države oslanjale na američki sigurnosni kišobran, ignorirajući ponavljane pozive iz Washingtona na pravedniju podjelu tereta.

S druge strane, Justin Logan iz Instituta Cato upozorava da se ne treba zanositi idejom zajedničkog bloka srednjih sila. Njihovi interesi, sigurnosni izazovi i ekonomske potrebe duboko se razlikuju, često više nego što ih povezuje zajednička zabrinutost zbog SAD-a. Prema Loganu, međunarodna politika ostaje arena u kojoj veliki akteri postavljaju granice, a srednje sile mogu tek manevrirati unutar tih okvira, birajući između svrstavanja, balansiranja ili ograničene autonomije.

Amerika kao predatorski hegemon

Bivši američki diplomat Daniel Fried dijeli frustraciju zbog smjera Trumpove vanjske politike, ali upozorava da odgovor srednjih sila ne smije biti odricanje od temeljnih demokratskih načela. Okretanje Kini ili drugim autokratskim silama radi kratkoročne koristi, kaže, značilo bi prihvaćanje transakcijske logike trumpizma, a ne izgradnju alternative. Kao poučan primjer navodi Grenland, gdje se kombinacija diplomatskog otpora i održavanja kanala komunikacije sa SAD-om pokazala učinkovitom.

Za Stewarta Patricka iz Carnegie Endowment for International Peace situacija je još radikalnija: stari svjetski poredak je mrtav, a Trumpova administracija istodobno je njegov simbol i njegov katalizator.

Po njegovu mišljenju, Sjedinjene Države su u očima mnogih saveznika postale predatorski hegemon, zbog čega srednje sile moraju pronaći nove oblike suradnje. One se, tvrdi Patrick, ne mogu same suprotstaviti SAD-u, ali mogu zajednički braniti međunarodno pravo i suverenitet kroz fleksibilne koalicije, unutar i izvan sustava Ujedinjenih naroda.

Smanjenje ranjivosti

Roland Paris sa Sveučilišta u Ottawi nudi konkretniji okvir djelovanja. On smatra da je ključni zadatak srednjih sila smanjenje ranjivosti na prisilu velikih sila, bilo da dolazi iz Washingtona ili Pekinga.

Njegova strategija temelji se na tri stupa: diversifikaciji trgovine i opskrbnih lanaca, trajnom ulaganju u vlastite vojne i obavještajne kapacitete te razvoju mehanizama koordinacije i zajedničkog djelovanja. U svijetu u kojem se ekonomska i vojna moć sve otvorenije koriste kao alati pritiska, takav pristup više nije opcija, nego nužnost.

Neki analitičari, poput mađarskog sigurnosnog stručnjaka Attile Demkóa, upozoravaju da se rasprava previše personalizira oko Trumpa. Pravi izazov, tvrdi on, leži u strukturnim promjenama globalne ravnoteže moći, prije svega u usponu Kine i kraju zapadne dominacije. Po njegovu mišljenju, Zapad bi trebao manje dramatizirati unutarnje podjele i više se usredotočiti na jačanje vlastite kohezije i obrambenih kapaciteta.

Primjer Indije i teški izbori

Primjer Indije često se ističe kao mogući model ponašanja srednje sile u novim okolnostima. New Delhi nastoji održavati dijalog sa SAD-om, dok istodobno širi mrežu partnerstava s Europom, Kanadom, državama Indo-Pacifika i Globalnog Juga te pokušava stabilizirati odnose s Kinom. Cilj takvog pristupa nije konfrontacija, nego smanjenje rizika i očuvanje strateške autonomije.

Zaključno, većina sugovornika slaže se da srednje sile nemaju luksuz izolacije niti jednostavnih izbora. One moraju istodobno jačati vlastite kapacitete, graditi međusobnu suradnju i izbjegavati otvoreni raskid sa Sjedinjenim Državama. Lekcija Grenlanda ostaje snažna i uznemirujuća: čak ni najbliži saveznici više ne mogu biti sigurni da su izvan dometa pritiska.

U svijetu koji ulazi u razdoblje nestabilne multipolarnosti, utjecaj i sigurnost srednjih sila ovisit će o njihovoj sposobnosti da djeluju kolektivno, strateški i dugoročno – bez iluzija o povratku starog poretka, ali i bez naglih poteza koji bi mogli proizvesti nepovratne posljedice.