IZJAVA Komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax u povodu predstojećih parlamentarnih izbora pod naslovom "Očuvati dostojanstvo politike i ustavno-pravni poredak države", predstavljena prošle srijede, izazvala je mnoštvo komentara na hrvatskoj političkoj sceni.

U njima se čak moglo pročitati da HBK krši Ustav, a najviše komentara izazvalo je par rečenica koje nikoga izričito ne imenuju, ali jasno osuđuju ponašanje predsjednika Milanovića.

HBK navodi: "Posebice važnim držimo obvezu svih političkih stranaka da svojim postupanjem izbjegnu ustavnopravnu krizu te da oni, koji već imaju određene, pa makar i ograničene političke ovlasti, budu primjerom poštena izbornog natjecanja. Pri tome želimo istaknuti da je Republika Hrvatska do 2000. godine imala polupredsjednički sustav, a od 2000. godine parlamentarni koji izričito predviđa zabranu stranačkog članstva za predsjednika države."

Što uopće znači sekularna država?

Krši li takva izjava sekularnost? Treba li i smije li Crkva uopće politički djelovati? To je pitanje koje svakako zaslužuje odgovor jer u Hrvatskoj se na ovako polariziranoj političkoj sceni javljaju dvije jednako pogrešne stvarnosti – jedni bi htjeli da se Katolička crkva ni na koji način ne miješa u politički život, dok drugi gotovo priželjkuju teokraciju.

Navedimo da u podužoj izjavi HBK ima i dijelova s kojima se većina dobronamjernih ljudi može složiti, primjerice: "Papa Franjo, u enciklici Fratelli tutti (2020.), jasno je naglasio da se u politici treba čuvati nezdravog populizma koji iskorištava kulturu naroda. (…) Papa Franjo ističe da takav nezdrav populizam izobličuje riječ narod, jer se nastoji podilaziti zahtjevima naroda kako bi se osigurali glasovi ili podrška, a zanemaruje se politika koja mukotrpnim radom nastoji ostvarivati opće dobro…"

Dakle, je li posao Katoličke crkve da ulazi u politiku? Je li to uopće dozvoljeno? Što znači sekularna država? Kao i u svemu drugome, stvari nisu baš tako jednostavne kako ih internetski ratnici vole predstaviti, a ni ne stanu u kakvu predizbornu parolu, tako zgodno plasiranu dva tjedna uoči izbora.

Sekularizam je jednostavno ideja da vjera i država moraju biti odvojene jedna od druge i da vjera ne smije utjecati na politiku. To znači da svećenici nemaju neka posebna politička prava koja bi se razlikovala od prava drugih građana, ali ni državni dužnosnici nemaju pravo petljati se u Crkvu (zamislite da predsjednik Milanović, kao nekadašnji kraljevi, ima pravo staviti veto na imenovanje biskupa!). Dalje stvari postaju malo složenije.

Više oblika sekularizma

Postoje zemlje koje su monarhije i u svojoj suštini one nisu sekularne. U Velikoj Britaniji državni poglavar ujedno je crkveni poglavar, a sada je to kralj Charles III. Sve druge monarhije – Norveška, Švedska, Danska – imaju vjerske elemente u vlasti jer krunjenje je u osnovi vjerski obred. 

Većina europskih država su sekularne republike, ali imaju određene poveznice između Crkve i države u javnom prostoru, koje su primarno kulturološke naravi. U tu kategoriju, zanimljiv je primjer, spadaju i Sjedinjene Američke Države – u pitanju je sekularna republika, Crkvu se kao instituciju ne pita oko politike niti politika utječe izravno na brojne vjerske zajednice (koliko uopće imaju službeno registriranih vjerskih zajednica i raznih neregistriranih?), no na svakom dolaru je uredno vjerska poruka "U boga mi vjerujemo" ("In God We Trust"), što je i službeni moto države. 

Jedno od važnijih okupljanja u Washingtonu je molitveni doručak. U pitanju je skup na kojem se sudionicima obraća aktualni predsjednik Sjedinjenih Država već dulje od 70 godina i vrhunac je manifestacije koja traje nekoliko dana.

Prvi je bio Dwight D. Eisenhower, a zadnje govore drži aktualni predsjednik Joe Biden. Čini li to SAD manje sekularnom državom? Sluša li Biden zbog toga biskupe pri donošenju političkih odluka? Teško. U pitanju je jednostavno američka tradicija kao zemlje u kojoj je većina građana religiozna.

Potpuno odvajanje Crkve i države u Europi praktički ima samo Francuska – to je treći oblik sekularizma, neki to zovu i laicizmom, i realno nije dio naše srednjoeuropske tradicije, gdje je katolička vjera uvijek imala velik utjecaj na oblikovanje naroda i njegovih običaja.

Načelne političke poruke su pravo Crkve

Smije li Hrvatska biskupska konferencija slati političke poruke prije izbora? Sve dok su načelnog tipa, to je njezino pravo. Kao, uostalom, i svih drugih organizacija. Štoviše, bilo bi dobro da HBK češće daje svoje jasne komentare oko problema koji muče ovu zemlju. A upravo oko ove zadnje stvari HBK ima velik problem - previše i prečesto je u zadnjih 30 godina šutjela.

U zadnjih 30-ak godina ostali smo bez milijun ljudi – Katolička crkva je uglavnom šutjela. Zemlju su proželi korupcija, lopovluk, nepotizam – čuli smo jako davno jednu opću u "grijehu struktura" i to je bilo to. Ovu zemlju, osim političkih, uništava i govor mržnje na svim razinama, a ne čujemo dovoljno o potrebi ljubavi prema bližnjem, barem ne izvan onog službenog obraćanja na misi. 

Ova zemlja ima i sasvim konkretnih problema, recimo alkoholizam – o čemu političari ne vole puno govoriti jer nije popularno reći da je par stotina tisuća ljudi bolesno, a bilo bi dobro da se o tome s oltara "grmi", kako to znaju raditi američki svećenici. Mogli su svećenici puno glasnije reći i koju protiv toliko kladionica i automat-klubova po našim gradovima.

Katoličkoj crkvi, kao ni bilo kojoj crkvi, nije mjesto u aktualnoj politici. Politika je prljava, niska, emotivna, sve ono što Crkva ne smije biti. Sjetimo se samo Stjepana Radića – iako mu je slogan stranke bio "Vjera u Boga i seljačka sloga" i sam je bio dubok i iskren vjernik, on nije dopuštao da se Crkva petlja u politička pitanja.

Međutim, govoriti o etici, o vjeri, o načelima – da, to je posao Crkve i da, takvim se porukama treba baviti Hrvatska biskupska konferencija, a i svećenici u crkvama. Govoriti što je moralna politika, govoriti protiv laži, protiv osobnih napada na bilo koga, protiv mržnje. Neka govore i trebaju govoriti jer u demokraciji i oni imaju pravo glasa.

Problem Crkve je to što je šutjela radi politike

Problem je drugi. Puno i previše toga lošeg u Hrvatskoj se događalo zadnjih desetljeća, a Crkva je šutjela. Puno i previše lopovluka. Puno i previše podjela. Puno i previše najnižih političkih strasti, pa čak i mržnje. Katolička crkva stajala je u pozadini i time u političkom smislu postala nebitna. Da i ne spominjemo afere koje su se događale i unutar same Crkve i uvelike joj urušile vjerodostojnost.

Da zaključimo – da, Katolička crkva i HBK mogu i smiju davati svoja viđenja događaja u društvu, a na građanima je, naravno, da ih poslušaju ili ne. No Hrvatska je uvelike postala zemlja prigodnog, prazničkog katoličanstva – kada se u crkvu ide "jer je red", na neki od blagdana, kao dio narodnog običaja, a ne iz istinske vjere i istinske želje. Mnogi koji se deklariraju kao vjernici u životu provode malo ili nimalo Kristovih načela.

Ovo priopćenje, pa možda i koja izravnija poruka na nedjeljnoj misi pred izbore – utjecat će na malo koga. Zapjenjeni komentari o "kršenju sekularnosti" stoga nisu ni potrebni, a realno nisu ni točni – Hrvatska je i dalje sekularna država.

S druge strane, sama Katolička crkva u Hrvata je svojom šutnjom o brojnim problemima koje zadnjih desetljeća ima ovaj narod, svojom šutnjom koja je u osnovi bila politiziranje da se ne kritizira one Crkvi politički simpatične, dovela do toga da su izjave poput ove postale politički nebitne.

Crkva bi trebala govoriti o načelnim politikama, a ne podržavati jednu stranu

Kad bi biskupi počeli načelno više govoriti o temama koje su društveno bitne, spominjati koliko je korupcija zlo (makar došla s desnice koja sjedi u prvom redu u crkvi!), ali i hvaliti kakvu dobru socijalnu mjeru (makar došla s ljevice koja ni ne ide u crkvu!), onda bi mogli početi vraćati povjerenje građana koje su realno izgubili. 

Što je još važnije – biskupi bi trebali krpati pokidano društveno tkivo ovog naroda. Kao što su stoljećima radili – upravo je u doba različitih vladara, država i jezika Katolička crkva imala bitnu ulogu u tkanju društvenog tkiva u Hrvata.

Sjetimo se samo Grgura Ninskog ili Strossmayera. Prisjetimo se istarskog svećenika, monsinjora Bože Milanovića koji je na Parišku mirovinu konferenciju 1946. donio crkvene knjige kako bi dokazao da Istra nije talijanska…

Trenutno crkveni velikodostojnici kod građana ne kotiraju puno bolje od političara, a to je u hrvatskim okolnostima jako, jako nisko. A to neće promijeniti jednom izjavom, makar ta izjava u suštini bila istinita.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala