POVODOM nedavno zabilježenih incidenata prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, Index je razgovarao s Marinom Uzelac, srpskom redateljicom i fotografkinjom koja već gotovo cijelo desetljeće živi u Zagrebu. U glavni grad Hrvatske preselila je zbog svog supruga, Ivana Ščapeca.

Za svoj rad Marina je višestruko nagrađivana; između ostalog osvojila je i nagradu "Oktavijan" Hrvatskog društva filmskih kritičara za videospot za pjesmu "Riječ" grupe Seine, a imala je priliku raditi i na vizualima za koncerte Gibonnija i Zabranjenog pušenja.

Od konca 2016. godine, kada je iz Pančeva po završetku studija preselila u Zagreb, nakupila je anegdota o životu kao dio srpske manjine u Hrvatskoj. Oko tih tema je i jasna i glasna, prvenstveno na društvenim mrežama na kojima progovara o problemima koje primjećuje oko sebe. 

Kako komentirate nedavne događaje u Splitu i Zagrebu?

Mislim da su ovi događaji samo nastavak onoga što smo već vidjeli u Benkovcu i Šibeniku, kada su male, ali ekstremne grupacije pokušale i, nažalost, uspjele zastrašiti ili prekinuti održavanje kulturnih događanja za koja su smatrale da ih ugrožavaju, iako zaista nisu bile ni upoznate s porukama programa.

Poslije vala zabranjivanja ljevičarskih festivala, na red je došla srpska manjina. Sutra to može biti netko treći. Vlast ni tada, kao ni sada, nije reagirala, nazivajući to histerizacijom ljevice i izoliranim slučajevima. Mislim da nereagiranje šalje poruku tim grupacijama da se ne trebaju bojati posljedica i to je jako loše.

A najgore od svega je da, premda ova događanja u stvarnosti nemaju masovnu podršku u Hrvatskoj, unatoč tome postaju neka nova realnost zahvaljujući ulagivanju vlasti ekstremnoj desnici. To je ono što nazivamo terorom manjine nad većinom. Plašim se samo da do prave reakcije neće doći dok netko ne bude stradao, a tada će biti prekasno.

A što se samih događaja tiče, nažalost znamo da su manjine i kultura uvijek prvi na udaru kada se traže krivci u zemlji koja je u lošem ekonomskom stanju. Inflacija ne staje, cijene u dućanima postale su sumanute, računi za energente rastu dok nam plaće stagniraju. O stanju u zdravstvu ne bih znala ni odakle početi.

Život postaje sve teži i najlakše je tražiti vanjskog neprijatelja kojeg možemo okriviti za sve. Mi se sada trebamo ujediniti i tražiti odgovornost od vlasti za ekonomsku katastrofu koju živimo, umjesto što se međusobno dijelimo na krvna zrnca i vraćamo u prošlost.

Osjećate li se sigurno u Hrvatskoj? Jeste li ikad imali neugodnosti zbog svoje nacionalnosti?

Uglavnom zaista nisam, posebno ne u Zagrebu. Mislim da se zbog huškanja koja se umjetno konstantno proizvode u medijima od strane vladajućih struktura, kojima to jasno odgovara, sije strah i jaz među narodima. U ranim danima preseljenja to je čak i podsvjesno utjecalo na mene.

Sjećam se situacije: vozim se u tramvaju sa svojim cimerima i pričamo. Odjednom neka žena ustaje sa stolice, prilazi mi i pita me: "Jeste li vi iz Srbije?" Sjećam se da sam u trenutku problijedila jer sam mislila da će sada izbiti nekakva frka, ali sam joj potvrdno odgovorila.

Žena me nježno uhvatila za ruku i rekla: "Kako vi tako lijepo pričate, mogla bih vas cijeli dan slušati", i nasmijala se. Nakon toga mislim da mi je većina tih blesavih strahova nestala.

Kako su vas tretirale službene institucije poput MUP-a? I jesu li se vaši klijenti ikada obazirali na vašu nacionalnost?

Stanje u MUP-u i rad sa strancima općenito je jedan beznadežni labirint bez kraja, koji je uvjetovan podkapacitiranošću radnika u institucijama, općom nebrigom i stalnim mijenjanjem zakona o čemu se, naravno, strance ne obavještava.

Ljudi se ovdje uvijek začude kada im kažem da sam u braku s hrvatskim državljaninom već 8 godina, imam obrt ovdje, čak i nagrade za hrvatsko stvaralaštvo, a i dalje imam samo privremeni boravak. Moje dijete će dobiti putovnicu prije mene.

Počupala bih svu kosu s glave čim krenem razmišljati o toj zbunjenosti i borbi s birokracijom, ali nakon toliko godina već sam se jednostavno navikla. To nije stvar svojstvena samo ovoj državi.

A što se tiče ljudi s kojima surađujem na projektima, ovdje nikada nisam imala neugodno iskustvo. Obaziru se, naravno, ali uvijek u pozitivnom smislu. Iako ponekad zna biti naporno stalno razgovarati o temi "tko nas to bre zavadi" iznova, drago mi je zbog toga. Mislim da se rješenje problema uvijek nalazi u razgovoru, a ne u ignoriranju.

Možda mala digresija, ali loš primjer toga su recimo ljudi koji smatraju da nisu rasisti jer kažu da oni "ne vide boje". Pa kako onda prelaziš semafor, čovječe? Nije rješenje u ignoriranju, već u tome da se prihvaćamo međusobno i progovaramo o svemu, a ne da se pravimo da razlike ne postoje.

Kako biste usporedili odnos prema Hrvatima u Srbiji s odnosom Hrvata prema Srbima? Ima li kakvih poveznica iz vaše perspektive?

Rekla bih da je više nego slično. Mislim da među onima koji iz različitih razloga nisu imali prilike posjetiti susjednu zemlju, često iz straha, ipak vlada potreba da pokažu "drugoj strani" kako nisu onakvi kakvima ih crtaju naše vlasti. Primjera kroz sve ove godine imam toliko, ali ispričat ću vam jednu od anegdota.

Prije nekoliko godina bila sam na balkanskoj turneji benda Seine (bend mojeg supruga Ivana Ščapeca) i nakon uspješne svirke u Kragujevcu trebali smo krenuti ka Skoplju. Međutim, dok smo stajali da kupimo cigarete, iz kombija je počelo šikljati gorivo.

Mi smo bezuspješno pokušavali dokučiti što da radimo, ali je polako počeo padati mrak. Pored nas je bilo, kako se kolokvijalno kaže, "karton-naselje", koje nam se u toj panici učinilo opasnim i uopće nismo znali što da radimo. Momci su se uplašili i krenuli skidati ZG tablice s auta jer smo morali ostaviti kombi pun opreme usred ničega preko noći.

Sva sreća, naša drugarica i velika carica Aleksandra nas je ugostila i počela zvati automehaničare odmah od ranog jutra. Ubrzo se javio čovjek, kojem sam, nažalost, zaboravila ime, koji je popravio kombi u doslovno nekoliko minuta, i kada smo ga pitali koliko smo dužni, rekao je: "Ništa, samo želim da prenesete, kada dođete kući, da nismo mi svi Srbi tako loši."

Tada sam shvatila koliko među našim narodima vlada potreba za komunikacijom i ispravljanjem stvorenih narativa.