IMA TOME par mjeseci, šetao sam se prema vrhu Brezovo Polje. Vrh Psunja, ujedno i najviši vrh u Slavoniji. Na makadamskoj cesti ugledah spomenik hrvatskim braniteljima. Jednostavan, uklopljen u prirodu, nekoliko bijelih kamenova i konstrukcija s uklesana tri imena i prezimena, uz godinu rođenja i godinu pogibije. Najstariji je imao 30 godina. Najmlađi 20. Poginuli 1991. godine.

Nabrao sam par cvjetova s druge strane ceste, stavio ispod kamene ploče i potrudio se par puta pročitati imena onih koji su tu poginuli. Ostao sam minutu odajući počast onima koji su dali sve za ovu zemlju. Ljudima čije je živote zaustavila četnička zasjeda, suluda velikosrpska ideja po kojoj je i Psunj trebao biti dio neke velike Srbije.

Nijedan zakon, nijedna odluka sabora, niti jedan političar, nikakva pravna obveza me nije tjerala da stanem, položim cvijet i pročitam tri imena pokušavajući ih zapamtiti. To je obveza koju osjećam prema onima koji su žrtvovali život za našu slobodu. Jednako kao što bi, vjerujem, napravila i većina vas koji ovo čitate. Jednako kao što nas nijedan sabor, političar ili propis ne tjera da stavimo svijeće na prozor na godišnjicu noći kada je Vukovar pao. Kada je glas Siniše Glavaševića utihnuo. Tisuće ljudi pale svijeće na vukovarskim ulicama po cijeloj Hrvatskoj u toj noći. Ne treba ih nitko zvati. Počast koju odajemo svi mi herojima koji su pali za ovu zemlju je nešto što ili radiš iz srca, ili ne radiš. Odati počast iz srca, iz poštovanja, jedina je počast koja uistinu vrijedi. Tuga je kada tako nešto treba propisivati država.

Hrvatska kao partijska država HDZ-a

Ovo što sada radi HDZ, kako bi očajnički prikupio koji glas i kako bi pokazao da "nešto" ipak radi za Vukovar osim naslikavanja jednom godišnje – duboko je pogrešno, no i jasno govori kako Hrvatska postaje doslovno partijska država u kojoj jedna stranka može sve i sva, samo ako joj se ćefne.

Novi blagdan i prema tome neradni dan bit će 18. studenoga, "Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje". Za obilježiti stradanja u Vukovaru i Škabrnji nama građanima nije trebao slobodan dan. Nije trebala pravna norma koja obvezuje taj dan određeni protokol, određeno ponašanje i određena događanja. I žrtve Vukovara i Škabrnje obilježavamo već dugo godina sami, mirno, u tišini, primjereno i bez toga da taj dan mora biti u kalendaru obilježen crvenom bojom i neradni.

Ne treba nam Vukovar kao muzej, nego kao živi grad

Ne treba nam ni Vukovar kao muzej ili mauzolej! Vukovar je hrvatski biser na Dunavu, grad na izvrsnom položaju, jedina hrvatska luka izravno na dunavskom plovnom putu, a što danas znači da je Vukovar kanalom Rajna - Majna - Dunav povezan s cijelom Europom. Iz Vukovara brodom možete za Budimpeštu, za Beč, ali i za niz njemačkih gradova, sve tamo do nizozemskih luka. Vukovar je svojim položajem nevjerojatan biser. To što ni HDZ ni SDP nisu znali to iskoristiti – i to što se iz Vukovara odlazi, umjesto da je taj grad centar hrvatskih startupa i brojnih drugih djelatnosti, to je problem nesposobnosti hrvatskih političara. Upravo zato što ne znaju što će sa živim, stvarnim Vukovarom, oni rade na ideji Vukovara-muzeja, grada koji će imati trajno obilježje žrtve, gdje će političari pohoditi jednom godišnje kako bi ih se vidjelo u medijima. 

Ljudi koji su ga branili nisu to činili za političare koji će jednom godišnje čitati govore koje su im pisali savjetnici, borili su se da bi grad bio ponosan i živ! Vukovar treba i ima potencijal biti biser istoka Hrvatske, naša najveća riječna luka, mjesto nautičkog riječnog turizma, mjesto koje spaja Hrvatsku, Mađarsku, Austriju, Njemačku, Nizozemsku! Vukovar treba biti grad gdje luka pod reflektorima radi u dvije smjene, grad koji je logistički centar, grad koji živi i pruža šanse! A ne grad koji se spomene jednom godišnje kada ga posjete političari na Dan sjećanja.

Proglasiti državni blagdan, neradni dan na dan pada Vukovara – pa znate kako će to u nas biti. Malo spajanja s vikendom, malo duljeg spavanja, koja je trgovina dežurna… Sve da bi HDZ pokupio koji predizborni glas, sve da ne bi bilo pitanja zašto se iz Slavonije iseljava. Umjesto razvoja, umjesto odgovora na prazna sela – idemo sada službeno obilježavati ono što smo obilježavali i bez državnog uplitanja. U konačnici, rat smo dobili, ali tog 18. studenog smo grad izgubili, grad je pao… Do sada smo se čudili zašto i kako u Srbiji slave izgubljene bitke. Kad ono HDZ istim putem…

Za HDZ Dan državnosti je kada su oni preuzeli vlast

Što se Dana državnosti tiče – tu je potpuna politizacija jasna. Dan 30. svibnja nema posebne veze s hrvatskom državnošću, osim što je tada HDZ došao na vlast. Tada je, podsjetimo se, konstituiran prvi višestranački sabor i to je bilo to. Dnevne novine dan kasnije (bilo je to prije interneta) uredno imaju naslove: Tuđman na čelu Hrvatske (i to kao predsjednik Predsjedništva!), Žarko Domljan na čelu sabora SRH (da, govorimo još o Socijalističkoj Republici Hrvatskoj), a eto Stipe Mesić dan kasnije postaje šef vlade. Znači, 30. svibnja 1990. je samo prvi dan novog sabora, demokratskog, ali još tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. Pa imala je ova zemlja i državnost prije nego što ju je preuzeo HDZ, sabor je također tu stotinama godina, a uostalom proglašavanjem Dana državnosti događaja iz 1990. samo je voda na mlin velikosrpske politike koja uporno govori da nije bilo hrvatske državnosti prije toga. Pa još u socijalističkom Ustavu SRH je pisalo da je Hrvatska država!

Kada slaviti Dan državnosti? Pa kada smo bili prvi put priznati kao država – 7. lipnja. Naime, to je jedan od rijetkih datuma za koji smo sigurni iz doba kada se počela formirati hrvatska država. S tim datumom davne 879. godine datirano je papino pismo Branimiru, knezu Primorske Hrvatske, u kojemu tadašnji Papa piše: "Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu na žrtveniku Sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju (…)" 

Povijesna je činjenica da je u srednjem vijeku papin blagoslov vladaru značio priznanje državnosti. Zbog čega uzimati datum iz 1990. godine kada imamo datum od više od 1000 godina prije toga? Jer tada 879. nije bilo HDZ-a? Samo revolucionarni režimi pokušavaju izbrisati povijest prije sebe samih. Prvo su to radili komunisti, sada, čini se, i HDZ. Sramotno.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala