NEODRŽIVOST trenutnog mirovinskog sustava utemeljenog na međugeneracijskoj solidarnosti će dugoročno postajati sve očitija. Već sada trenutni doprinosi pokrivaju samo 65 posto troška mirovina, a ostalo se mora nadopunjavati iz državnog proračuna.

Potrebno je pronaći novi tip mirovinskog sustava, koji nije zamišljen prije više od sto godina kao sadašnji, polazeći od pretpostavki koje su nekada vrijedile, a više ne vrijede. Rasprava o jednom od inovativnih rješenja je pokrenula Sandra Ferenčak (poznatija kao financijski edukator Tetka) na nedavnoj konferenciji HANFA-e o budućnosti mirovina.

"Država bi mogla svakom rođenom djetetu otvoriti mirovinski račun s uplatom od 10.000 eura iz proračuna i uložiti ta sredstva u S&P 500 ETF do mirovine. Kako je povijesni realni prosječni godišnji prinos na S&P 500 oko 8%, svako dijete će do mirovine nakon 65 godina imati oko 1.5 milijuna realnih (!) eura (točnije: 1.487.798 eura, ako je prinos točno 8%)", predložila je.

Zanimljiva ideja o alternativnom mirovinskom sustavu, ili bar paralelnom. Ali koliki bi to bio trošak za državu, koliko je realan, održiv, koliko bi time svaka novorođena osoba u Hrvatskoj mogla "zaraditi" prije odlaska u mirovinu te kako bi to djelovalo na tržište rada, tj. želju ljudi za radom?

Bi li bilo preskupo?

S obzirom na ukupne rashode državnog proračuna od 32.6 milijardi eura, ideja o tome da država svakom rođenom djetetu otvori mirovinski račun s uplatom od 10.000 eura je sasvim financijski provediva. U Hrvatskoj se 2023. rodilo 32.170 djece, što će se vjerojatno još smanjiti.

Ako pretpostavimo prosječno godišnje 32 tisuće rođenih u Hrvatskoj, godišnji trošak za proračun bi iznosio 320 milijuna eura. To je manje od 1 posto ukupnih planiranih rashoda države za ovu godinu. Za usporedbu, to je manje od petine od ukupnih troškova za subvencije (1.82 milijarde eura) i 6 posto do ukupnog troška za zaposlene (5.2 milijarde eura).

Sasvim izvedivo s financijske strane, posebno ako se uzme u obzir da je samo trošak povišica zaposlenicima javnog sektora u ožujku ove godine iznosio 1.63 milijarde eura, pet puta više nego što bi bio trošak plana da država za svako rođeno dijete uplaćuje 10.000 eura u mirovinski fond.

Velika moć nakupljanja prinosa u dugom roku

Ljudi nemaju dobar instinktivan dojam o tome kako djeluju kumulativni prinosi. Točnije, nije samorazumljivo da uloženih 1000 eura nakon 50 godina s prosječnim godišnjim prinosom od 10 posto na kraju naraste na više od 100 tisuća eura. Za to razumjeti treba imati određenu dozu financijske pismenosti, razmisliti o tome i izračunati, jer nije nešto što je "samorazumljivo".

Razumijevanje kumulativnih prinosa, tj. činjenice da se u jako dugom periodu početna investicija drastično povećava zbog "nagomilavanja" prinosa iz godine u godinu, važno je za procjenu ideje o tome da država svakom djetetu nakon rođenja uplati 10.000 eura na mirovinski račun.

Pod pretpostavkom da će odlazak u mirovinu ostati 65 godina, iako je vjerojatno da će se povećavati kao u svim razvijenim državama, početnih 10.000 eura može postati značajan iznos.

Točan konačni iznos na računu prilikom odlaska u mirovinu djeteta za koje je država izdvojila 10.000 eura prilikom njegova rođenja ovisit će o mnogo faktora, primarno o prinosima kroz godine. U obzir treba uzeti i reinvestiranje dividendi (dijela profita kompanija koji se isplaćuje dioničarima), promjenjivost prinosa, a posebno inflaciju.

Svi bi mogli biti skoro pa milijunaši?

Prema prijedlogu Sandre Ferenčak, fond u koji bi država stavljala 10.000 eura za svako dijete bi ulagao u dioničko tržište SAD-a, najlikvidnije i dugoročno najstabilnije na svijetu. S&P 500 označava indeks koji prati dionice 500 najvećih kompanija na burzama u SAD-u.

Naravno, država bi mogla izabrati i ostale načine za ulaganje, ali S&P 500 je dobar izbor zbog toga što se radi o dionicama najvrjednijih kompanija na svijetu, kao što su Nvidia, Apple, Microsoft, Amazon, Ford i General Motors, na najvećim burzama i u najvećoj ekonomiji na svijetu.

Tehnički je inflacija pad vrijednosti novca, što znači da se današnja vrijednost novca mora konvertirati u vrijednost novca iz početne godine da bi se saznao realan prinos. Hipotetski, da država izdvoji 10.000 eura za svako rođeno dijete i položi novac na račun u mirovinskom fondu, nakon 65 godina i prosječnog prinosa od 7 posto godišnje, iznos bi na računu narastao na više od 812 tisuća eura.

To je ipak idealizirana situacija. Realnije je pretpostaviti slične stope prinosa kao u razdoblju 1958.-2023. prema indeksu S&P, uz reinvestiranje dividende i korigirano za inflaciju. Uz pretpostavku sličnih kretanja, dijete kojem bi se danas uplatilo 10.000 na mirovinski račun za 65 godina imalo bi realno oko 700 tisuća eura, i to u današnjoj vrijednosti novca.

Kako će osigurana mirovina djelovati na volju za radom?

Bez obzira na to koji bio stvarni prinos, ideja ima i ostala ograničenja. Na primjer, kako će na volju i potrebu za radom do mirovine djelovati svijest da ti je država osigurala pristojnu mirovinu već rođenjem, i svijest da će svatko, bez obzira na to što, kako i koliko radio kroz život, imati osigurana mirovinska primanja.

Već sada u Hrvatskoj radi manji postotak radno sposobnog stanovništva nego u razvijenim državama EU. Primjerice, 85 posto stanovnika Švedske i Nizozemske između 15 i 64 godine je radno aktivno, a samo 70 posto u Hrvatskoj. U mirovinu se u tim državama odlazi s radnim stažem od oko 40 godina, a u Hrvatskoj 35.

Ako se u Hrvatskoj već ne radi dovoljno u situaciji kada visina mirovine ovisi o radnom vijeku, hoće li dovoljno raditi u situaciji kada mirovina ne bude ovisila o godinama rada?

Nitko ne može garantirati da će prinosi biti isti kao do sada

Treba imati na umu i da su cijene dionica nestabilne, tj. nitko ne može garantirati prinos u određenom razdoblju, ni da se neće dogoditi kriza pa "izbrisati" dio vrijednosti na računu nekome tko uskoro odlazi u mirovinu.

Nemoguće je znati i što će se događati u sljedećih 65 godina, predvidjeti krize, ratove, katastrofe. Što duži vremenski okvir, to veća vjerojatnost da će se u njemu dogoditi nešto jako negativno, a sasvim neočekivano.

Ipak, i u prethodnih 65 godina su se događale brojne krize i ratovi, pa je dugoročni prinos dionica indeksa S&P 500 malo manji od 7 posto godišnje, korigirano za inflaciju.

Zanimljiva ideja za raspravu, iako neprovediva u ovom obliku

Ulaganje u dionice u SAD-u umjesto u EU i Hrvatskoj ima dodatne nedostatke. Nitko ne može garantirati da će rast cijena, tj. inflacija u SAD-u biti slična kao u Hrvatskoj i EU, ni da će tečaj eura prema dolaru ostati isti. Zapravo baš tečaj može puno promijeniti realnu računicu.

Potrebno je pronaći i način kako se prebaciti sa sadašnjeg sustava utemeljenog na međugeneracijskoj solidarnosti na novi mirovinski sustav, a da se ne poremeti trenutni sustav. Desetljećima će oba sustava trebati postojati paralelno.

S obzirom na sve nepoznanice, ideja nije provediva u stvarnosti. Ali je zanimljiva za raspravu, posebno jer ilustrira snagu kumulativnih prinosa na jako dugi rok. Iz nje se mogu izroditi druge ideje, kao stvaranje državnog fonda koji će ulagati dio prihoda od turizma u dionice, a iz kojeg će se jednog dana isplaćivati dio mirovina, nalik na "naftni fond" Norveške.