Foto: Željko Hajdinjak / Cropix

"MISLIM da svaki ministar koji napada predsjednika mora odstupiti", izjavio je ove srijede predsjednik Ivo Josipović.

E to je već stvarno ozbiljno. Višednevno i pomalo zamorno prepucavanje s ministrom Gordanom Jandrokovićem ovom epohalnom rečenicom uzdignuto je gotovo do razine ustavne kategorije. S time više nema šale, čak ni u ovoj šaljivoj zemlji.

No prije nego što se krene u formalizaciju tog postulata, bilo bi korisno razjasniti nekoliko stvari. Prvo, što se uopće smatra napadom? Drugo, tko smije napadati predsjednika, a tko ne smije? Treće, hoće li se zabrana odnositi i na buduće SDP-ove ministre ili vrijedi samo za HDZ-ovce?

Zašto ratuju Jandroković i Josipović?

I konačno, a za ovu priču možda i najvažnije, zašto premijerka smije napadati predsjednika, a to ne smiju činiti njezini ministri?

Ivo Josipović toliko je puta već pozvao na Jandrokovićevu smjenu da više nije jasno zbog čega.

Zbog kršenja procedure oko imenovanja veleposlanika, zbog toga što ona famozna lista izgleda kao "ogranak HDZ-a Črnomerec", zbog toga što je Jandroković optužio Ured predsjednika da je listu veleposlanika gurnuo u javnost ili zbog toga što je šef diplomacije spomenuo da predsjednik države odugovlači s imenovanjem veleposlanika kako bi omogućio SDP-u da nakon izbora postavi svoje ljude?

Diraj u sve, samo u taštinu ne

Koji god razlog bio - uključujući i neoprostiv napad na taštinu - Josipović je iskoristio tu priliku kako bi u javnosti izvjesio postulat koji ministrima izričito zabranjuje napade na predsjednika države. I točka.

Ali što je to uopće napad? Je li to fizički napad? Napad hladnim oružjem? Verbalni napad? Može li se napadom nazvati svaka polemika s predsjednikom, političko prepucavanje pa čak i otvorena svađa u okvirima pristojnosti? Ili se to odnosi samo na primitivno vrijeđanje, podvaljivanje, ruganje, omalovažavanje...?

I da krenemo od Jandrokovića, u koju kategoriju on spada?

Predsjednik države ne imenuje ministre i oni mu ne odgovaraju. On daje mandat premijeru kojega onda, zajedno s ministrima, potvrđuje Hrvatski sabor. Pa ipak, Josipović je upravo ministre izdvojio kao one koji bi morali - i to baš morali - odstupiti ako "napadnu" predsjednika.

Neka odu zbog nesposobnosti

Bilo bi puno korisnije da se taj imperativ upotrijebi kod sankcioniranja nekih drugih ministarskih grijeha. Primjerice, kršenja Ustava i zakona, sramoćenja zemlje i Vlade kojoj služe, nesposobnosti, laganja i korupcije, nanošenja štete resoru kojeg pokrivaju, kao i kod objektivne odgovornosti za sve nepravilnosti koje se dogode za njegova mandata.

Jandrokovića se, da opet krenemo od njega, moglo pronaći u mnogim od navedenih kategorija. Pa ipak, Josipović ga nije prozvao sve dok nije ušao s njim u sukob.

Premijerkini napadi

I to je u redu, i to dobro zvuči, ali što će biti s premijerkom?

Evo što je izjavio Josipović u travnju 2010. godine, nakon povratka iz BiH gdje se ispričao za hrvatske ratne zločine:

"Ako premijerka smatra da sam ovim potezom prekršio Ustav, onda neka u skladu s propisima provede proceduru preispitivanja odgovornosti predsjednika Republike. Ali ako se pokaže da nisam prekršio Ustav, onda tražim da premijerka podnese ostavku".

Tko je na kraju prekršio Ustav? Tko je podnio ostavku? Tko je preispitao odgovornost predsjednika Republike? Tko je kaznio premijerku? Nitko.

Krvava bitka u kojoj svi pobjeđuju

Josipović je tada zvučao tako ultimativno da se činilo kako nakon ove krvave bitke na poprištu može ostati samo jedan akter. A kad ono, ostali su oboje. Kao da nikada nije bilo kršenja Ustava i traženja ostavki.

Ali zato je sada najlakše trenirati strogoću na Gogi Jandrokoviću i njemu sličnim pajacima u Vladi. O zahtjevu za Karamarkovom smjenom nakon nasilja na Gay prideu predsjednik "nema stav", dok se Kosoričini napadi na predsjednika uredno pripisuju njezinoj "predizbornoj nervozi".

I da zaključimo: Josipovićevo pozivanje na principe zvuči sjajno, a lamatanje smjenama zvuči još bolje. No hoće li ta ista pravila vrijediti i nakon izbora?

Smije li Vesna Pusić napasti Josipovića?

Hoće li se predsjednik države svog postulata držati "k'o pijan plota" kad - i ako - u Vladu sjednu njegovi stranački kolege i prijatelji, poput Vesne Pusić? Hoće li tada vrijediti isti princip o nenapadanju predsjednika? Ili će se pak definicija "napada" rastegnuti u dovoljnoj mjeri da obuhvati sve i da opet ne obuhvati nikoga?

Tako bi možda bilo najbolje. Tako je, uostalom, bilo i do sada.

Ostale komentare autora pročitajte ovdje