PRIJE nekoliko dana digla se velika frka oko propalog transfera argentinskog lijevog beka Leandra Cufrea u Dinamo. Svidjela se čovjeku plaća (kako ne bi, milijun eura!), svidio mu se i Zagreb (kako i ne bi, milijun ljudi!), ali mu se zgadio stadion (kako i ne bi).

Svi hrvatski mediji prenijeli su njegovo zgražanje nad maksimirskom rugobom, objavili izjavu kako mu je ispod časti trčkarati podno takvog čuda, kao i primjedbu kakvi su ostali stadioni, ako je nacionalni u ovakvom sranju. Pardon, stanju. A Sportske novosti u zaključku su napisale: "Maksimirski stadion zaista je sramota za grad, ali i za političare. Na kraju će ispasti da Modri ne mogu kupiti pojačanje iz razloga što poznatiji europski igrači koji imaju neki ime i prezime ne mogu istrčati na to maksimirsko ruglo". To je stvarno veliki problem. Ima li većeg?

Prepuni vrtići i prazan stadion

Možda čak ima. Nekako u isto vrijeme kad je Cufre s gađenjem pobjegao daleko od maksimirske nakaze, okončani su upisi u dječje vrtiće. Prema službenim podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja, oko pet tisuća djece u cijeloj Hrvatskoj završilo je na listi čekanja, od čega najmanje pola u Zagrebu. U većim gradovima u ovom trenutku nedostaje dvadesetak novih vrtića, kapaciteta od 200 do 300 djece. Međutim, nitko oko toga nije digao veliku frku. Tek vijest u jednim novinama.

Nema mjesta u vrtićima? Pa što? Nikad ih nije ni bilo. Ali Dinamo ne može dati milijun eura olinjalom argentinskom beku jer se ovome gadi stadion? E to je velika sramota za grad, političare, cijelo društvo. Da nacionalna sramota bude još gora, Dinamu je UEFA zaprijetila da, ako se ikad kvalificira za Ligu prvaka, neće moći igrati na maksimirskom stadionu jer nema uređenih zahoda, normalne rasvete, sjedalica, ulaza... A nema ni 700 milijuna kuna koje su ulupane u građevinu da bi ona izgledala gore nego ikad prije.

Pompozna dvorana i ruševna bolnica

Ne biste vjerovali, ali ima toga još. Hrvatska demokratska zajednica u subotu organizira stranački sabor u novoj velebnoj Areni na Laništu. Na to će navodno spiskati 130 tisuća kuna i dovesti oko 20 tisuća delegata. Tako će skupocjena dvorana napokon biti privedena svrsi: ako već ne okuplja sportaše, neka makar posluži za promociju vlasti. I neka svakako, ako Boga zna, svojim blještavilom odvrati pažnju s one nakazne ruševine u šikari preko puta.

Sveučilišna bolnica trebala je biti već odavno dovršena. Tako je obećao Andrija Hebrang u rujnu 2004. godine. On je tada kao ministar zdravstva obilazio građevinu s kojom već dvadeset godina nitko ne zna što bi. Hebrang je tada pompozno, kao što to samo on zna, izjavio da bi s radovima trebalo započeti 2006. godine i da bi sve trebalo biti gotovo za godinu ili dvije. Od toga, naravno, nije bilo ništa. Onda je krajem 2007. godine - neposredno pred parlamentarne izbore - osnovano novo povjerenstvo na čijem se čelu opet našao Hebrang i koje je obećalo da sad ozbiljno misli pristupiti dovršenju bolnice. Tada kao i sada. Od pompoznih obećanja ostala je samo pompozna Arena preko puta.

Dvorana je sklepana u zadnji čas za godinu i pol dana. Nakon što se izgradnjom čekalo prethodne tri. Stajala je 83 milijuna eura, odnosno pola milijarde kuna. Izgrađena je pod pritiskom samog premijera Ive Sanadera zbog Svjetskog rukometnog prvenstva, nakon što se izblamirao kandidaturom za EP u nogometu. U idućih trideset godina, koliko traje ugovor o javno-privatnom partnerstvu, porezni obveznici isplatit će privatnom investitoru tri puta veći iznos od uloženog.

Ali, Arena je bila politički prioritet. Sveučilišna je bolnica prioritet samo pred izbore. Za Arenu, kao i za mnoge druge sportske dvorane za rukometno prvenstvo, pronađen je novac, volja i rješenje. Za bolnicu se to nije našlo  ni nakon dvadeset godina. I moglo bi se dogoditi da se ne nađe ni u idućih dvadeset.

U Splitu ista priča: puni vrtići i prazna Arena

Slična paralela mogla bi se povući i u Splitu. Prvi problem s kojim se susreo Željko Kerum po stupanju na dužnost gradonačelnika bila je intervencija poznatog pjevača Joška Čagalja da mu se dijete upiše u vrtić. Koji je bio drugi? Skandal sa Spaladium Arenom, izgrađenom za rukometno prvenstvo. Ne samo što je Grad Split dobio pravo 52 dana godišnje koristiti se objektom izgrađenim za 350 milijuna kuna, ne samo što je kroz 30 godina konzorcij okupljen oko IGH, Konstruktora i Dalekovoda trebao od Grada i države dobiti milijardu kuna (opet triput veći iznos), već bi američkom partneru koji se povlači iz ugovora o upravljanju dvoranom, Grad Split trebao isplatiti odštetu od četiri milijuna kuna.

To je politika "kruha i igara". Ako već nema bolnica, dajte narodu sportske dvorane. Ako nema mjesta u vrtićima, dajte ljudima novi stadion. I omogućite im da uživaju u vještinama olinjalih Dinamovih stranaca i nogometnoj rapsodiji u okršajima s Istrom i Solinom. I nije čak ni to najgore. Najgore je to što se nitko - od politike, preko medija do javnosti - ne uzbuđuje zbog vrtića i bolnica, već zbog stadiona i dvorana.

I znate što je zanimljivo? Prosjek gledatelja na Dinamovim utakmicama neznatno je veći od broja djece koja su ove godine ostala bez mjesta u vrtićima. A da bi se isplatila gradnja dvorana izgrađenih za rukometno prvenstvo, one bi trebale biti popunjene 150 dana u godini. Vidite kako to ide: vrtići i bolnice pretrpane, dvorane i stadioni prazni. Dakle, sve ide po planu.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Drago Sopta, Goran Mehkek / Cropix, Index