DA GLAVNI urednik Glasa koncila Ivan Miklenić napadne i Crnog Vraga, dobro, dobro bih razmislio je li napadnuti kriv. A kada napadne predsjednika Republike Stjepana Mesića, naravno da sam odmah na Stipinoj strani. Jer, taj zasukani konzervativac - koji za razliku od svog prethodnika Živka Kustića piše stilom suhim poput triješća, kao da se nudi za potpalu novih inkvizicijskih lomača - naprosto ne može biti u pravu.

I jasno da je tako bilo i ovog puta. Ostrvio se glodur GK-a na šefa države s tako junećom žestinom da je ovome stigla pomoć i odande gdje u pravilu ne dolazi. Zbog Mesićevog brijunskog govora stranim diplomatima u kojem je kritizirao hrvatsko petljanje i palamuđenje oko topničkih dnevnika, Miklenić ga je nazvao ni manje ni više "veleizdajnikom" i "sluganom".

I što bi? Je li mu brbljavi Mesić, uvijek spreman na cinične replike, odgovorio na tu uvredu? Ni slovom!

Sada se Miklenić sigurno češka po glavi i zblenuto pita što se ovo dogodilo

Oglasio se, međutim, nimalo očekivano, njegov stari protivnik iz brojnih ljutitih polemika Andrija Hebrang i jasno kazao da ovakvo etiketiranje predsjednika Države, i ne samo njega, nije "primjereno". Sada se Miklenić sigurno češka po glavi i zblenuto pita što se ovo dogodilo. Pa, počastio je onoga s Pantovčaka rječnikom kojim ga već godinama časti, najviše na internetskim forumima, sva radikalna hrvatska desnica. A sada ga je uzeo u zaštitu primarijus te desnice, mnogopoštovani Hebrang.

Bože moj, kuda ide ovaj svijet?! E, to je, dragi moj, zato što Hebrang ima malo više klikera u glavi i shvatio je odavno ono što ti izgleda nikada nećeš. A to je da je Mesić jedini političar u Hrvatskoj koji se izborio za pravo da tresne u lice naciji i ono što inače ne želi čuti, a da mu većina to ne uzme za zlo. Evo, nakon što je iscipelaren u Glasu koncila dozvolio si je još jedan "veleizdajnički" čin i pozvao je u Novom Sadu izbjegle Srbe da se vrate u Hrvatsku.

I što se dogodilo? Ništa, brate. Dobro, možda Miklenić sjedne i napiše još jedan agitpropovski napad na njega, ali neka ovoga puta otvori stranice svog opskurnog listića čitateljima. I vidjet će da se većina njih uopće neće zgroziti nad tim Mesićevim "ispadom". Kao što, uostalom, njegove brojne polemike s Kaptolom nisu nikada zatalasale vjerničke mase. I kao što nije primijećeno da njegove isto toliko brojne kritike Sanadera nisu digle na noge inače vojnički disciplinirano članstvo HDZ?

Lideruje ljudima tako da im usađuje svoje stavove

Kako mu to uspijeva? Lijepo, Mikleniću. On je jednostavno neokrunjeni monarh hrvatskog političkog populizma. A da nije lako sjesti na taj tron, govori to da je danas manje-više cijela hrvatska politička scena populistički orijentirana, i da je tu izniklo niz talentiranih populista. Od Bandića, Keruma, Jamba... do samog Sanadera. Pa ipak, nitko od njih nije mu ni do koljena, zbog jedne naizgled male, ali vraški važne prednosti koju on ima nad njima.

I kada pali mase, a to čini gotovo svaki put kada mu se gurne mikrofon pod nos, on je uvijek barem korak ispred nje, dok svi ostali idu iza te mase. Drugim riječima, on lideruje ljudima tako da im usađuje svoje stavove, dok svi ostali čitaju s usana naroda što želi, pa mu to onda prodaju kao vlastite stavove. A to nije politika, to je simuliranje politike. Ne mislim time reći da je Mesić jedini ozbiljan političar.

Konačno, i on je ipak samo populista, s pretjerano puno verbalne gimnastike, pogotovo kada time diže spomenik samome sebi, a često ga diže (to se najbolje vidi iz toga što grize samo one afere koje je sam otkrio, dok ga za ostale nije puno briga). Ali, koliko god to govori o njegovoj samoljubivosti, on je proteklih godina bio glasnija opozicija Sanaderu od službene opozicije. Ponekad i jedina, zamjenska opozicija. To će reći da je, unatoč više nego ozbiljnim godinama, bio politički mlađi od većine, ako ne i svih opozicijskih čelnika.

Bolje je i srušiti figure na opozicijskoj šahovnici i početi sve iznova, nego sav taj jad još jednom gledati

Zato moram korigirati mišljenje koje sam imao do prije godinu-dvije da bi Mesić nakon isteka ovog mandata morao otići u aktivnu mirovinu u kakvoj je Milan Kučan. Sada mi se, naprotiv, čini sasvim prihvatljivom ideja o trećem, "lijevom" bloku koji bi on okupio, a uključivao bi HNS, IDS, SDSS, eventualno i HSLS. Očito je da je samo Mesić u stanju posjesti za isti stol ovo šareno društvo, a ono bi već svojim osnutkom ostvarilo prvi veliki poen (izvlačenje SDSS-a i HSLS-a iz HDZ-ove orbite). Poslije bi sve išlo puno lakše.

Ima, doduše, prigovora koji zvuče vrlo ozbiljno, da bi osnivanje trećeg bloka rascijepilo ljevicu, jer bi SDP ostao praktički sam. A po naravi stvari i stranim iskustvima, veli se, on bi trebao biti ne samo unutra, nego i stožerna stranka tog bloka. Ali, postoji i naše, hrvatsko iskustvo koje govori da ne mora biti tako.To je iskustvo tzv. Porečke skupine (HNS, HSS, LS, IDS), koja je također istupila odvojeno od SDP-a (plus HSLS-a) na predsjedničkim pa čak i parlamentarnim izborima, a poslije su zajednički osnovali 2000. godine "trećesiječanjsku vlast".

Ništa, dakle, nije zapisano u kamenu, osim jednog - ne ponoviti onu samozakapajuću jalovost Račanove koalicijske vlade. Ona se više bavila ispravljanjem svinjarija HDZ-ove vlasti iz devedesetih, pa ni to do kraja nije napravila, nego što je vodila vlastitu politiku. Ako se i sada sprema isto, bolje je i srušiti figure na opozicijskoj šahovnici i početi sve iznova, nego sav taj jad još jednom gledati.

U suprotnom antihadezeovski blok neće ni zaslužiti bolje kritičare od Miklenića, te kreštave trublje koja svako malo budničari Hrvatskom, iako mu je realni domet tiha i zabita župa negdje u ubavom i pobožnom Hrvatskom Zagorju.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Arhiva