NIKOLA II. bio je posljednji ruski car koji je vladao u doba društvene napetosti i revolucija. Postao je ruski car nakon smrti njegovog oca 1894. godine i vladao do Februarske revolucije 1917. godine. Tijekom njegove vladavine u Rusiji se osjeća sve veća napetost, najviše radi nedostatka reformi i sve lošijih uvjeta koji su rezultat autokratskog modela vladavine.
Nikolini prethodnici vladali su nerazvijenom i glomaznom državom koja je uvijek kaskala za ostatkom Europe. Dok je u Francuskoj, Austriji i Njemačkoj feudalizam već ukinut i zamijenjen kapitalizmom, u Rusiji nije bilo nikakvih pomaka. 1848. nisu doživjeli revoluciju niti reforme pa je cijela modernizacija svedena na par poteza Aleksandra II.
Novi ruski car bio je povučen i sumnjao je u vlastite sposobnosti da vodi tako veliko i kompleksno carstvo. Međutim, njegov premijer Sergej Witte imao je plan: privukao je investicije u Rusiju i započeo industrijalizaciju. Gradovi su postali glavno odredište novih radnika, međutim uvjeti rada u tvornicama bili su grozni, a nova društvena klasa radnika također je bila nezadovoljna.
Situacija je eskalirala 1905. godine kada je mirni prosvjed predvođen jednim pravoslavnim svećenikom završio pucnjavom carske vojske na prosvjednike. Nikola nije znao što da radi: reformisti su htjeli parlament i ograničiti carsku vlast, radnici su htjeli bolje uvjete rada i bolje plaće, a seljaci su htjeli pravo na zemlju na kojoj su radili.
Njegovi savjetnici nagovorili su ga da podijeli vlast s parlamentom tako da potpiše dokument pod nazivom Listopadski manifest. Uvedene su neke političke reforme poput općeg prava glasa i uspostave Dume – ruskog parlamenta.
Naravno, kao i svaki car i autokrat, Nikoli se nije svidjela ideja da mu neka skupština odobrava poteze. Nakon što je revolucija 1905. godine završila, brzo je usvojio amandmane koji su mu vratili autokratsku vlast. Javnost je bila zgrožena ovim potezima i smatrala je da Nikola upropaštava Rusiju. Nije pomogla ni činjenica da su upravo izgubili rat na istoku protiv neke jadne otočne zemljice zvane Japan.
Novi premijer pojačao je djelovanje tajne policije kako bi izbrisao svaki tračak otpora protiv cara, ali je isto tako i uveo niz reformi koje bi Rusiju trebale staviti na pravi put ka industrijalizaciji. Činilo se da se ruska ekonomija polako oporavlja i da će se slika cara popraviti, no onda je car upoznao Rasputina.
Rasputin i Prvi svjetski rat
Rasputin je bio običan seljak koji je izgradio imidž mistika i iscjelitelja. Bio je izrazito karizmatičan, ali isto tako čudan i razvratan. Nikola ga je pozvao na dvor da izliječi njegovog bolesnog sina, u čemu je ovaj uspio. Carska obitelj bila je vrlo zahvalna Rasputinu, a razvratni mistik sve je češće boravio na dvoru.
Činjenica da se car druži s nekim razvratnikom ne bi bila toliko grozna vijest u Rusiji da se to događalo u periodu mira i prosperiteta, ali pričamo o 1910-ima i upravo je počeo Prvi svjetski rat u kojem je Nikola stao na stranu Antante. Rat je u kratkom roku poništio sav raniji ekonomski napredak, a nestašica hrane i glad bili su prisutni tijekom cijelog trajanja rata.
Nikola je odlučio uzeti stvari u svoje ruke i sam preuzeti vodstvo nad svojom vojskom. Otišao je na bojište misleći da će tako pomoći svojoj zemlji, no tijekom njegovog izbivanja u Moskvi se pogoršavala situacija. Ljudi su za rusko stanje u ratu krivili njegovu ženu Njemicu i Rasputina, za kojeg su mnogi smatrali da ima prevelik utjecaj na carsku obitelj.
Svi su izašli na moskovske ulice i protestirali: radnici, obrtnici, političari; lijevi i desni, muškarci i žene. Bilo im je dosta carevih ludih ideja i autokracije. Vojska je također bila podijeljena i velik broj vojnih dužnosnika prešao je na stranu demonstranata. Nikola je za nerede u Moskvi čuo na bojištu i odmah se zaputio natrag doma, no bio je zaustavljen na putu do Moskve gdje su ga vojna lica natjerala na abdikaciju.
Događaji iz 1917. godine poznati su kao Februarska ili Veljačka revolucija i okončali su vlast ruske dinastije Romanov, koju je uspostavio Petar Veliki početkom 18. stoljeća. Nikola i njegova obitelj preselili su u Jekaterinburg, no tamo su i pogubljeni iduće godine usred Ruskog građanskog rata. Sovjeti su naredili pogubljenje obitelji bojeći se povratka carske vlasti ako izgube rat.
Nikola II. ostao je zapamćen kao posljednji ruski car, a službeni pokop dobio je tek 1998. godine u katedrali sv. Petra i Pavla u Petrogradu. Njegove težnje da modernizira Rusiju dok i dalje vlada apsolutistički bile su nerealne, a na kraju su ga koštale carske titule i konačno života. Rusija nakon njega ulazi u svoju sovjetsku fazu koja završava 1991. godine.