NI KAD sam bio vjernik nisam držao do takozvanih racionalnih dokaza postojanja Boga. Štoviše, otvoreno sam i pisao protiv njih, još prije gotovo 30 godina (ako guglate, naći ćete te moje spise). Svi oni imaju ozbiljne probleme s logikom, premda su bili dosta minuciozno sročeni i svojedobno su ih iznosili Platon, Aristotel, Descartes i Leibniz.

A onda su došla ova bezvezna vremena u kojima svaka šuša s Fejsom može zadobiti pozornost pa su se u skladu s tim pojavili i najbezvezniji "dokazi" postojanja Boga, koji samo svjedoče u kakvoj se krizi našla suvremena religija. Odabrao sam tri najreprezentativnija, omiljena među Google doktorima.

"I onda to ništa eksplodira i sve nastane"

Ovo bi bila najgora verzija kozmološkog dokaza, koji u osnovi veli da sve ima svoj uzrok, pa onda i svemir (a taj bi uzrok morao biti neuzročen, dakle, Bog). Izvorni dokaz pati od brojnih problema, kao što su vjerovanje da lanac uzroka mora imati početak, da taj početak ne može biti tvar, da mora biti jedan, da mora biti Bog, itd. A ova nova verzija pati i od osnovnog nepoznavanja znanosti. 

Kao prvo, Big Bang, kao popularni naziv glavnog teorijskog modela nastanka svemira, pomalo zavodi – jer nitko i ne priča o nekakvoj eksploziji. Kao drugo, kad fizičari govore o "ništa", oni govore o vakuumu i ne smatraju da je vakuum potpuno prazan. Koriste se pojmovi poput "virtualne čestice" iz arsenala kvantne mehanike, od kojih svima nama koji nismo diplomirali fiziku puca mozak. Samo je jasno da neko apsolutno ništa ne postoji, uvijek imamo nešto. I to nešto nije eksplodiralo.

"Nije se sve moglo slučajno razviti"

A ovo bi bio neki teleološki dokaz (dokaz iz svrhe, telos) za siromašne. Najčešće ga brane oni koji ne prihvaćaju teoriju evolucije – i misle da su jako mudri zbog negiranja doslovce milijune puta potvrđene znanstvene činjenice. Iskreno, ne znam treba li uopće trošiti vrijeme na diskusiju s njima, možda bi trebalo donijeti zakon po kojemu bi takvi morali opet ići u školu.

Navedenu tvrdnju brane i oni koji misle da se stvarno dogodila evolucija, samo da je nju morao voditi Netko kako bismo od najjednostavnijih oblika života došli do čovjeka. I vodio ju je tako što je stvorio primitivne organizme, onda ih činio sve složenijim, da bi ih u pet navrata gotovo kompletno zbrisao s lica Zemlje. Boga tu zamišljaju više kao nekog majstora koji često pogriješi pa sklapa iznova.

Najveća greška ovog načina razmišljanja jest da ili imamo Boga ili čisti slučaj. Kako su još stari Grci shvatili, događaji u prirodi jesu jedan spoj slučaja i nužnosti. Dva atoma različitih elemenata možda se slučajno sretnu, ali to što će se onda među njima događati određeno je zakonima fizike i kemije. I opet, koliko god se nama taj susret dvaju atoma činio slučajnim, on se, matematički gledano, kad-tad morao dogoditi.

Asteroid ili komet može slučajno udariti Zemlju, iako s obzirom na broj i kretanje tih nebeskih tijela čini se praktički nužnim da povremeno imamo takve udare. A to koji će organizmi preživjeti ovisi o njihovoj prilagođenosti novim uvjetima. Veće šanse imaju mali stvorovi kojima ne treba puno hrane nego dvadeset metara dugi gmazovi koji dnevno trebaju smazati desetke kilograma biljaka ili mesa. 

Sva živa bića moraju naći neku svoju evolucijsku nišu kako bi opstala, neku jedinstvenu sposobnost kako bi se lakše nosila s izazovima. I bilo je pitanje vremena kad će se pojaviti i bića koja će razvojem mozga steći evolucijsku prednost nad drugima. Uglavnom, u naturalističkom pogledu na svijet i ono što se čini slučajnim zapravo nije slučajno, nego fizički, kemijski, biološki, pa čak i matematički nužno.

"Najveći znanstvenici bili su vjernici"

Svako malo čitam o tome da su Newton, Pascal, Pasteur i slični bili odani vjernici. Pa bismo onda i mi to trebali biti, kad već nismo ovima ni do koljena. Premda ozbiljno mislim da je Newton bio najveći znanstvenik u povijesti, njegova razmatranja o religiji, kao i o alkemiji, daleko su ispod razine koju je ostvario u fizici.

Jeste li čitali njegove komentare Knjige proroka Daniela i Otkrivenja? Teško da biste potpisali ono što on tamo piše. Ljudi tog vremena odrastaju u društvu koje ne problematizira postojanje Boga i istinitost religije (pri čemu prihvaćaju baš onu religiju u kojoj su rođeni).

Ta će se pitanja početi postavljati tek stoljeće nakon Newtona, kad su mnogi umovi, upravo zbog spoznaja u fizici, shvatili da nam tu nije potrebno uvođenje nekog višeg bića koje intervenira u prirodu. I kad su društvene okolnosti postale takve da ste mogli reći što mislite a da ne završite na lomači. 

Neki će onda navoditi primjere suvremenijih znanstvenika koji su se izjasnili kao religiozni. Jest da obavezno tu strpaju i Einsteina (zbog njegove metafore o Bogu koji se ne kocka), ali je činjenica da i danas imate vrhunske znanstvenike koji su ujedno i religiozni. Samo su sad oni puno rjeđa pojava nego nekoć.

Kad slušam ili čitam što ti ljudi govore o znanstvenoj oblasti u kojoj su specijalizirani, nerijetko budem fasciniran. A kad krenu pričati o tome zašto vjeruju u Boga, čujem samo malo učeniju verziju seoskog popa. Znanstvenici najčešće i ne poznaju dobro teologiju – vrijedi to i za "mog" Dawkinsa, kao i za "vašeg" Collinsa. Sve ono što znaju o religiji možete i vi naučiti u par sati surfanja. 

Poštujem vaše pravo da vjerujete, ali kad krenete valjati nebuloze – imam i ja pravo nazvati ih pravim imenom.