SVE SMO češće svjedoci kako se brojni slučajevi nasilja i kriminala ne rješavaju - bilo na policijskoj, bilo na pravosudnoj razini. Primjerice, teror maloljetničkih bandi u Jelkovcu, puštanje na slobodu opasnog ubojice, nesmetano hodanje na slobodi unatoč debelom dosjeu... Mogli bismo nabrajati do unedogled.

U tome Hrvatska nije izuzetak, bez obzira što je kod nas nužno to povezano i s rak-ranom svakog sustava - korupcijom. I druge europske zemlje i SAD pogotovo godinama su zanemarivale problem nasilja i kriminala.

Jedna od najopasnijih iluzija suvremenih društava jest uvjerenje da se problemi mogu ignorirati bez posljedica - nerješavanje problema ne vodi miru, nego radikalizaciji, najprije neformalnoj, a zatim brutalno formalnoj. Put je obično sljedeći: država prvo šuti, onda ulica počne govoriti, a na kraju galami "autoritet".

U SAD-u to prilično zorno vidimo po djelovanju ICE-a (Immigration and Customs Enforcement), koje nadilazi svoje ovlasti po pitanju imigracije i premeće se u neki tip režimske paravojne organizacije. To nije, međutim, nikakva anomalija, nego simptom - dugog institucionalnog zastoja u kojem policija, pravosuđe i politika godinama nisu uspijevali - ili nisu htjeli - jasno, dosljedno i zakonito rješavati kompleksno pitanje ilegalnih migracija. Kada institucije izgube kapacitet da djeluju uvjerljivo i pravedno, nastaje vakuum, a vakuumi u politici i društvu nikada ne ostaju prazni.

Vigilantizam - kad građani uzimaju pravdu u svoje ruke

Prva faza tog vakuuma obično je vigilantizam - građani koji imaju osjećaj da ih država ne štiti počinju "uzimati pravdu u svoje ruke". To znači da netko patrolira kvartom, netko prijavljuje "sumnjive", netko prijeti, netko "uvodi red" tamo gdje država ne može, odnosno ne želi. To je još uvijek faza "pravedničkog" narodnog gnjeva.

Gore spomenuti ICE dio je državnih struktura i njegovo današnje djelovanje dolazi tek na kraju čitavog procesa. Prvo se, dakle, pojave neformalne "milicije", vigilantističke skupine i razni neformalni odredi koji uskaču u područja vakuuma. Nekad su i stranački organizirani kako je to bio slučaj s mađarskim Jobbikom, nekoć krajnje desnom strankom, koja je "uvodila reda" mahom u romskim naseljima u koja država nije ulazila.

Druga faza - svaki vigilantizam ne zna više gdje i kada stati - stvara se i proizvodi još veći kaos, a u stanju kaosa ne prevladava toliko tražena simbioza sigurnosti i slobode, nego isključivo potraga za "čvrstom rukom", odnosno "autoritetom" koji nedostaje ili je postojeći kompromitiran. Autoritet je pod navodnicima jer inače autoritet djeluje po principu vlastite nevidljivosti i bez potrebe da sebe objašnjava kao autoritet - ovdje je prvenstveno riječ o "čvrstoj ruci" - ne nužno pravednoj, nego brzoj i efikasnoj.

Drugim riječima, traži se netko tko će "počistiti", "riješiti", "napraviti reda" i sl. U tom trenutku društvo je već psihološki pripremljeno da prihvati represiju koju bi u normalnim okolnostima odbilo. ICE u toj logici više nije uzrok problema, nego odgovor na problem koji je godinama guran pod tepih. Što je odgovor tvrđi, to se doživljava ozbiljnijim. To je primjer kako se do "čvrste ruke" došlo na sustavnoj, strukturnoj razini.

Posljedice represije i gubitak povjerenja

U trećoj fazi na vlasti je takav "autoritet". Represija koja se pojavljuje nakon institucionalnog neuspjeha gotovo uvijek pogađa šire nego što je deklarirani cilj. Mnogi ogorčeni birači na prvu takvu politiku prihvaćaju, pa čak i kada djeluje "prerepresivno", pa čak i kada padnu neke nevine žrtve. Obično se tada pronalaze opravdanja za postupke ili se potpuno vjeruje novom mesiji. To se događa sve dok takva politika malo-pomalo ne zahvati i same svoje podržavatelje.

Možemo stati s Amerikom - priča je puno univerzalnija, ali i lokalnija - kako je to obrazac primjenjiv na mnoga društva, tako je primjenjiv i na manje zajednice, odnosno tek neke "džepove" gdje dolazi do izboja kriminala i nasilja. Primjerice, kod nas toga nema na sustavnoj razini, ali ima područja u kojima policija i pravosuđe, iz različitih razloga, prečesto šute - neke od tih primjera naveli smo u uvodu ovog teksta.

Svima je nešto zajedničko

Što je svima potencijalno zajedničko? Kad ljudi vide da se pravila ne provode, da se prijave ne procesuiraju ili da ima "nedodirljivih", onda se gubi i strpljenje i povjerenje u institucije. I tu leži ključna opasnost - društvo koje izgubi strpljenje i povjerenje, a zadrži strah, idealno je za autoritarne eksperimente kada je jedino relevantno da neko rješenje djeluje, a ne je li u skladu s normama.

Nadalje, nužno dolazi do kolateralnih žrtava, a "pravna država" postaje još većom floskulom nego što je bila. Pravo pitanje, stoga, glasi: zašto su institucije dozvolile da se problemi gomilaju do točke u kojoj jedina preostala opcija izgleda kao represija?

Zato je šutnja institucija možda najskuplja politička odluka koju jedno društvo može donijeti - ono što danas prešutimo, sutra plaćamo pod palicom.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala